English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Jovan Hovan - Mnogi su netragom nestali
U rukama vam je jubilarni, tristoti broj Grafičara. Kao što znate, to je list Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske. Kad se prije mnogo godina pojavio u vašim kaslićima bili ste obradovani što se netko bavi i problemima grafičara, netko se, eto, i o njima brine, i o njima i za njih piše. Tu je bilo i onog došli-otišli, umrli, nagrađeni, unaprijeđeni, normu podbacili, potplaćeni, odani kolektivu, žrtvovali se za njega. Taj prvi broj nije se pojavio bučno uz reklame i velike najave, intervjue, snimke na televiziji, razgovore na radiju, on se jednostavno pojavio. Mnogi, koji su pompozno umarširali u našu stvarnost, najavljujući sve i svašta, netragom su nestali, a Grafičar se održao.
Oni koji dobro pamte sjetit će se da su prvi brojevi tiskani na običnom novinskom papiru. Ali i takvi, oni su se uvukli u srca i navike grafičara. Mnogi od njih, vraćajući se s posla, znali su pitati: “Ženo, zar još nije stigao Grafičar?“
Ovaj list je predstavljao i malu pomoć ljudima, kad više nisu znali kome da se obrate, na koja vrata da zakucaju. On je obilježavao proslave, godišnjice mature, unaprjeđenja…. To je baš bio list po mjeri običnog čovjeka.
Smjenjivali su se urednici, ali uvijek u prvom planu bio je čovjek.
Ono s čim se možemo pohvaliti, to je da Grafičar nikad nije zabranjivan; on nije smjenjivao ministre, pa za ovog jesmo, za ovog nismo, nije se puno miješao ni u izbore (što je sad vrlo aktualno), Grafičar se brinuo o zaštiti na radu, štrajkom do plaća, stečaj se miče s mrtve točke… brinuo je o onom što nas svakodnevno stiska i pritiska.
Ni sam ne znam kako sam našao vrata ove redakcije, ali od prvog dana tu se osjećam kao kod kuće. Mislim da mi je Marinka Boljkovac prva predložila da pišem o grafičarima izbliza, a kad me to zamorilo, prešao sam na humor, pokušavam vas nasmijati, pa nekad uspijem, nekada ne uspijem. Što ćete, takav je život. Ali kako kaže u šali dr. Ivo Belan: za sve ima lijeka osim za neizlječive bolesti. To je naš novi stalni suradnik, koji nas hrabri, liječi, rane vida i savjetuje: više ribe, više zdravlja!
Još vam moram reći kako su honorari u ovom listu minimalni, ali su stalni, tako da se na taj minimalac može računati. U nekim velikim redakcijama, honorara ni nema, ali ima objašnjenja: “Još nam nikakav novac nije sjeo na račun!”
Ovaj list od prvog dana doživljavam kao jednu zajednicu, u kojoj nitko nikog ne mrzi, gdje smo svi kao jedna familija, od naše tajnice Suzane pa do Darija Hanzaleka, Stjepana Kolarića i našeg poznatog karikaturista Vinka Kalčića. Moram priznati da sam osobno dobar bio (pa i sada sam) s Ivanom Pendeljom, koji je ekonomiju imao u malom prstu. Zahvaljujući njemu, mnoge stvari postale su mi jasnije. Tu našu družbu čine još Danica Lisičar, Marina Kasunić-Peris, Boris Šifter, Želimir Šlogar, Milan Hećimović, Ivan Rebac, Vaso Gajić, Marija Orlić i Mateja Mikić. Traži se od novinara da budu čisti kao anđeo, iskreni kao djeca, tvrdi kao zavjerenici i osjetljivi kao listovi jasike. Moram spomenuti i našeg prerano preminulog suradnika Darka Borovnjaka, koji je organizirao belot-turnire i veselice svake vrste, ali i diplomiranog pravnika Veljka Vlahovića koji nas je branio i obranio od nasrtaja svake vrste. Uvijek će mi biti žao to što kad sam 1991. dobio otkaz, nisam otišao njemu, skromnom Zagorcu, nego sam tražio zvučna imena koja se nisu oglasila kad je trebalo.
Tri stotine brojeva je iza nas. Mnogi koji su krenuli s velikim ambicijama, velikom lovom i velikim imenima nisu do te brojke stigli. Mali jesmo, ali se ne damo. Već se dugo vremena tiskamo na finom papiru, pa ovaj list izgleda sasvim pristojno. On piše o svemu što grafičare (a i ostale ljude) zanima i od čega žive. Grafičar nas uvjerava da će jednoga dana svim građanima Hrvatske biti bolje, pa zašto da ne vjerujemo u to? Da će plaće biti bolje, a mirovine više, da će nezaposlenost opadati, a zaposlenost rasti. Mene u ovom času, a i sve nas, najviše brine odlazak mladih, onih koji su rekli zbogom rodnoj grudi! Sjećam se kako sam se rasplakao kad sam prvi put čuo pjesmu, “Podravino moja mila…. Ja od tebe sad odlazim i više se ne vraćam!”. To su mi pjevali seljaci koji su cijeli dan bili na njivama, a uvečer uzeli violine u ruke da olakšaju dušama. A sad ista slika! Dragi ljudi, ostajte u Hrvatskoj, i nama će jednom krenuti!
Eh, moji grafičari, moj Parisi, na Vuglecu smo sjedili ispod one stare lipe čije nam je uvelo lišće padalo u pivo. Bilo je to odvojeno i skrovito mjesto, kao stvoreno za razgovor, a i za šutnju kad razgovor zapne. Vugleca odavno nema, ali Grafičar ostaje. Ovo je njegov tristoti broj i poželimo mu da ga još dugo čekamo i čitamo, i da nalazimo zadovoljstvo u zadovoljstvu drugih. Epoha jest utjecala na Grafičar, ali je i Grafičar utjecao na epohu. U rukama vam je 300. broj Grafičara. I ne zaboravite: Grafičar ide dalje.
 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: