English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
ULOGA SINDIKATA U RESTRUKTURIRANJU TVRTKE

S vremenom ekonomske krize koja je zahvatila svjetsko gospodarstvo i recesije koja joj je prateća pojava, u posljednje vrijeme se češće nego do sada rabi pojam "restrukturiranje" kao mjera za izlazak iz krize.

Restrukturiranje alibi za otkazivanje

Prije svega, pojam "restrukturiranje" nema uvijek isto značenje. Značenje tog pojma ovisi o tome da li ga rabi poslodavac ili radnik, dali ga rabi vlasnik ili vjerovnik. No, pojam "restrukturiranja"za radnike i sindikate gotovo uvijek predstavlja namjeru poslodavca da pod krinkom obaveznih promjena kojima će tvrtku dovesti "u red" ukine dio radnih mjesta ili smanji prava radnika. Val restrukturiranja zahvatio je gotovo cijeli svijet, a prve posljedice toga osjetile su se vrlo brzo. Radnici su ostanak bez posla najteže doživljavali onda ako su prethodno radili u do tada sigurnim i dobro stojećim tvrtkama. Tako je zbog ostanka bez posla u resoru telekomunikacija samo u Francuskoj počinjeno 25 samoubojstava. Svjetske statistike bilježe sigurno još takvih slučajeva. To su obično najcrnje prateće pojave restrukturiranja i to u onim slučajevima kad se radi o tzv. prisilnom restrukturiranju nametnutom od strane vjerovnika sa ciljem da se spasi ono što se još spasiti može.

Prisilna restrukturiranja

Prisilna restrukturiranja podrazumijevaju takve promjene koje tvrtku ili dio tvrtke predaju na upravljanje drugima. Prisilna se restrukturiranja događaju onda kada vlasnici tvrtke ili Uprava zanemaruju očite znakove da teškoće dolaze i da neće moći opstati ako ne poduzmu drastične promjene u upravljanju tvrtkom, odnosno, u organiziranju tvrtke. Mogućnost da se nešto poduzme traje predugo, pa nastupa takva situacija da  banke i drugi vjerovnici u strahu da ne izgube ono što su ulagale izvrše jaki pritisak na vlasnika tvrtke, odnosno, upravu, da počne sa promjenama, odnosno, da restrukturira tvrtku. Trenutno se u Hrvatskoj odvija više prisilnih restrukturiranja a medijski najzapaženije je restrukturiranje tvrtki PEVEC i HGspota u kojima su vlasnici bili prisiljeni ustupiti drugima na upravljanje kako bi zadržali bar dio imovine svojih tvrtki. U protivnom ostali bi bez svega. Prisilna restrukturiranja nisu dobra za nikoga, jer njihovim nastupom obično nastupa vrijeme "čišćenja bez milosti", odnosno, brojnih otpuštanja kao trenutačnog rasterećenja tvrtke troškova rada.

Ciljevi restrukturiranja

Obično, teoretičari koji preporučuju restrukturiranje za ozdravljenje tvrtki imaju na umu tri cilja koja u postupku restrukturiranja valja postići, a  to su: osiguranje kratkoročne likvidnosti, reorganiziranje tvrtke i njezino strateško repozicioniranje. U normalnim uvjetima, kada tvrtka još nije zahvaćena krizom, restrukturiranje  se smatra pozitivnim mehanizmom uz pomoć kojeg tvrtka ozdravlja od uočenih problema koji još ne narušavaju njezinu stratešku poziciju. Misli se da bi svaka tvrtka u svojem razvojnom ciklusu trebala poduzimati mehanizme restrukturiranja kako bi spriječila i prevenirala probleme iz kojih nema izlaza. To znači da  i dobre tvrtke koje posluju bez teškoća trebaju u normalnim uvjetima poslovanja  restrukturirati tvrtke ako imaju pokazatelje da im se prihodi počinju smanjivati. No to se tada ne bi trebalo činiti samo otkazivanjem, nego reorganizacijom koja ne bi za radnika smjela značiti otkaz ili nazadovanje, već napredovanje, usavršavanje i razvoj.
Uglavnom, danas gotovo da i nema tvrtke ni "zdrave" ni "nezdrave" u kojoj glavna tema nije preispitivanje organizacije i strategije poslovanja. Restrukturiranjem tvrtke preveniraju moguće teškoće koje dolaze izvana, ali i one koje su odraz unutarnjih nelogičnosti.

Informiranje o stanju poduzeća

Što je uloga sindikata u procesu restrukturiranja, odnosno, o čemu uopće djelovanje sindikata ovisi? Treba naglasiti da postoje mehanizmi koji omogućuju da sindikati saznaju kakvo je stanje tvrtke. Prema odredbama ZOR-a sindikati  ( ili radničko vijeće ) trebaju biti obaviješteni o financijskom stanju tvrtke, o revizijskom izvješću, o poslovnim planovima i izvješćima i aktivnostima koje na bilo koji način imaju ili bi mogle imati utjecaj na tvrtku. Tvrtke u čijim nadzornim odborima je predstavnik radnika također sve informacije o poslovanju dostavljaju članu Nadzornog odbora.
Teoretski gledano, sindikati bi trebali promptno obaviješteni o kolanju novca, prihodu, rashodu, likvidnosti tvrtke i njezinoj planiranoj poziciji. Sindikati bi trebali iz tih izvješća prepoznati moguće prijetnje ako primijete da se prihod naglo smanjuje, odnosno, da dugovi tvrtke rastu. Takve informacije bi sindikatima trebale biti alarm za promjene, odnosno, daljnje istraživanje uvjeta poslovanja i razloga zbog čega tvrtka stagnira. U tom bi slučaju i sami sindikati mogli pokrenuti pozitivne promjene i restrukturiranje (ciljano i parcijalno, ovisno o problemu), kako bi se spriječio nastup situacije kada će se morati provesti prisilno restrukturiranje.
Međutim, praksa je obično takva da poslodavci nerado dostavljaju iscrpna i potpuna poslovna izvješća kao informaciju sindikatu (ako nije izabrano radničko vijeće), ili, ako i dostave izvješće ono predstavlja samo sažetak informacija o prihodu i rashodu, ali ne i o poduzetim poslovnim aktivnostima. Sindikati tada obično, radi mira u kući ne inzistiraju na detaljnim podacima i tako ostaju izvan tijeka događanja u tvrtki. Poslodavac često namjerno izvlači novac iz jedne tvrtke i otvara drugu da bi preko nje poslovao i otvorio treću tvrtku, pa onda iznenada "prebacuje" radnike po tim novim tvrtkama kako bi im umanjio stečena prava, odnosno, kako bi ih proglasio viškom. Tada poslodavac obično poduzima mjere restrukturiranja pod motom "ozdravljenja" tvrtke, a pravi su motivi drugačiji i ne raspoznaju se. U takvim uvjetima sindikati nisu obaviješteni o stvarnom stanju tvrtke i tek kada poslodavac prestaje sa isplatom plaća ili kada nastupe neke druge teškoće u kratkoročnoj likvidnosti, sindikati shvate da se u tvrtci nešto događa. Tada se obično i nastupi prema poslodavcu oštrije i jedinstveno, ali, obično, prekasno. Šteta je već nepovratno učinjena. Nastupa vrijeme prisilnog restrukturiranja kao spasa od sigurnog stečaja, u kojima obično mnogo radnika ostaje bez posla. Tada se režu svi troškovi koji se mogu rezati da bi vjerovnici sačuvali svoj dio, dolazi do reorganizacije poslovanja, ponekad čak i do prijelaza na druge djelatnosti, a financijsko restrukturiranje znatno reže materijalna prava radnika koji ostaju raditi.
Iz svega je vidljivo da prema važećim odredbama ZOR-a sindikati imaju mogućnosti preduhitriti tzv. prisilno restrukturiranje tako da aktivno sudjeluju u tvrtci kao socijalni partner, da svoja prava konzumiraju pod prijetnjom drugih mehanizama, te da budu dobro upućeni što se događa i kuda sežu tijekovi novca. U protivnom se dogodi ono što se događa tamo gdje sindikati nisu toliko jaki da štite interese radnika i da na taj način sačuvaju svako radno mjesto. Da je PEVEC dopustio organiziranje sindikata možda ga ne bi zadesila ova sudbina? Jaki sindikati su korisni i za poslodavca.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu