English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Teorija pravde i sindikalni sporazum

Osnovna ideja je da principi pravde za osnovnu strukturu društva jesu predmet izvorne suglasnosti aktera. To su principi za koje slobodne i racionalne osobe smatraju da bi unaprijedili njihove interese ako bi ih prihvatili u nekom početnom položaju jednakosti, kao one koje određuju temeljne uvjete njihovog udruživanja. Ovi principi trebaju regulirati sve dalje sporazume; oni bliže određuju vrste društvene suradnje u koju se može stupiti i oblike vlasti koji se mogu ustanoviti. Ovakav način bavljenja principima pravde naziva se pravdom kao nepristranošću.
Vlast nema autoritet da udruženja čini legitimnim ili nelegitimnim ništa više nego što ima to ovlaštenje u pogledu umjetnosti ili znanosti. Ove se stvari jednostavno ne nalaze u njenoj nadležnosti ako je određeno pravednim ustavom i zakonom. Državu, prema principima pravde, prije treba razumjeti kao udruženje koje se sastoji od jednakih građana i njihovih udruženja. Ona uređuje traganje pojedinaca za njihovim moralnim i duhovnim interesima u skladu s principima s kojima bi se oni sami suglasili u početnoj poziciji jednakosti. Upotrebljavajući svoje moći, na ovaj način vlast djeluje kao zastupnik građana i zadovoljava zahtjeve njihovog javnog poimanja pravde.

Pobjednički trijumfalizam

U kontekstu ovakve postavke pravednosti koncept politike pojedinog društva je neizostavno bitan i nezaobilazan socijalni čimbenik socijalno pravednih društvenih odnosa, koji se izravno ili neizravno odražava na socijalnu atmosferu i prostor za djelovanje sindikata. To ni u kojem slučaju ne znači usku povezanost (osim u ekstremnim slučajevima), ali sindikalna djelatnost i pravci djelovanja sindikata gotovo u pravilu prate pravce političkih kretanja i sindikate dovode u poziciju odnosa sindikat – vlada. U tom smislu „tajkunizirana„ Hrvatska je u velikom zaostatku što se tiče demokratskog deficita, a poglavito što se tiče socijalnog dijaloga socijalnih čimbenika. Naime, promjena vlasti vrlo malo znači ili ne znači za pomake u kvaliteti, već se uglavnom svodi na pobjednički trijumfalizam jedne ili druge političke opcije koji se svodi na promjenu imena institucija i neznatne kozmetičke zahvate u smislu organizacije tijela vlasti, njihovom spajanju, pa razdvajanju, pa ponovnom spajanju, dok se o standardu kompetencija za upravljanje određenim resorima gotovo uopće ne govori. Proklamirani koncept Vlade koja se u fazi konstituiranja oslanja na standarde kompetencija i ako se to ostvari, javlja se šansa za socijalno pravedne i socijalno odgovorne odnose pojedinaca i institucija i za sindikate, da se iz prostora politike i nemuštih prosvjeda i štrajkova vrate svom izvoru i autentičnim aktivnostima. U socijalnoj beskonfliktnoj, partnerskoj atmosferi koja bi trebala vladati hrvatskim socijalnim prostorom može se promatrati sporazum relevantnih socijalnih aktera, vlade i sindikata u svezi sa sporazumom o povećanju plaća iz 2009., u koji je više puta intervenirano i štrajk u svezi s time prosvjetne vertikale protekle jeseni.
U tom konkretnom slučaju oslikava se rečeno o pravednosti i socijalnoj jednakosti. Naime, sindikati javnih službi, njih sedam, sigurni da su se stekli uvjeti iz sporazuma o povećanju plaća, bojkotirali su sastanak s tehničkom vladom u svezi s povećanjem osnovice za plaće u javnim službama i na poziv odgovorili s porukom da rast plaća od 6% očekuju već u plaćama za prosinac. Naime, znano je da su sindikati javnih i državnih službi potpisali tijekom 2011. i 2012. godine s predstavnicima Vlade sporazume o osnovici za plaće u javnim i državnim službama, prema kojima im osnovica treba rasti šest posto nakon što BDP raste dva i više posto na međugodišnjoj razini u dva uzastopna tromjesečja. To bi za proračun značilo trošak od oko 1,8 milijardi kuna.

Nastup s pozicije moći

O socijalnoj pravdi ne može biti riječi kad vlasnik moći nastupa samo s pozicije moći uz do kraja destruiran socijalni dijalog u prethodnom mandatu Vlade na odlasku, uz porazne činjenice o materijalnom stanju države i posebno time uvjetovanoj socijalnoj atmosferi. Sindikat ponajprije zbog svoje slabosti  nije više mogao zaustaviti destrukciju socijalnih prava radnika. Ne može se ne spomenuti da je u posljednjim godinama izgubljeno 200.000 radnih mjesta u sektoru koji stvara novu vrijednost. Prema analizi središnje banke pad realnih bruto plaća u privatnom sektoru započeo je 2009., a završio 2014. godine. Zanimljivije od prosječnih plaća su plaće prema stručnoj spremi. Na nacionalnoj razini visoko obrazovani zarađuju oko 8200 kuna s rasponom od 6400 u prosvjeti do 10-11000 u zdravstvu. Javna uprava radnike s visokom spremom plaća oko 8200 kuna dok isti takav radnik u prerađivačkoj industriji zarađuje prosječno oko 9300 kuna. Plaće za SSS u prerađivačkoj industriji i trgovini su oko 4300 kuna dok su te iste plaće u zdravstvu i javnoj upravi oko 5400 kuna. U privatnom sektoru rast plaća je uglavnom prividan i statističke je naravi. Tomu je više loših posljedica. Naime, privatni sektor je otpuštao radnike s najnižim plaćama, što je za posljedicu imalo statistički rast prosjeka plaća. Ako se otpusti određen broj ljudi s najnižim plaćama, to za posljedicu ima statistički porast prosjeka plaća. Dakle, rješenje prava na 6-postotni porast plaća u javnom sektoru je izvan postojećeg deficita, a najvjerojatnije je u novom zaduženju. I tu se postavlja pitanje socijalne pravednosti u odnosu između ta dva sektora.

Vlada dovodi u pitanje pravnu upitnost

Budući da nije bilo rasta proizvodnje sedam godina, nije moglo biti ni rasta plaća. Međutim, taj je sporazum sve vrijeme ipak bio iznimno koristan. On je čuvao osnovicu punih sedam godina. Kao što se zna, sve elemente plaće su napadali, ali osnovicu nisu dirali. Dodatak Sporazumu o osnovici potpisalo je osam sindikata javnih službi (tri sindikata iz obrazovanja i znanosti, tri iz zdravstva, jedan iz socijalne skrbi i sindikat kulture). Dodatak je rezultat štrajka sindikata obrazovanja i pregovaračke potpore ostalih sindikata u svibnju 2009. godine. Naime, u travnju 2009. godine, tadašnja je Vlada jednostrano smanjila osnovicu 6% čime je prekršila Sporazum o osnovici iz 2006. godine. Na to su prosvjeta i znanost odgovorili štrajkom baš u tjednu pred lokalne izbore i u dane kada su ljudi primili prvu smanjenu plaću. Prije štrajka, pregovaralo se dva mjeseca uz mnogo medijskog praćenja. U pregovorima sindikati su predložili da Vlada potpiše sporazum kojim se obavezala vratiti tih 6% osnovice nakon što naraste BDP. Tada su to odbili. U samom štrajku je ponovno pregovarano i to 27 punih sati i na kraju, u 3 sata u noći, potpisano manje-više ono isto na što prethodno u travnju nisu htjeli pristati. ZAŠTO ŠTRAJK, A NE SUD? Svakako treba razumjeti da se tadašnju Vladu 2009. godine nije moglo tužiti za kršenje kolektivnog ugovora, jer je na to imala puno pravo prema konvencijama zato što je tada došlo do bitne promjene gospodarskih okolnosti (BDP pao više od 5%). Bila je to prva godina krize. S obzirom na to da sindikat nije imao pravne mehanizme, odlučio se za pritiske i štrajk. To što je ispregovarano 13. svibnja 2009. godine potpisano je u formi dodatka, na što upućuje i naziv. Radi se o aneksu ili dodatku Sporazumu o osnovici. Sam taj početni Sporazum bio je rezultat četverodnevnog štrajka sindikata vertikale obrazovanja dvije i pol godine ranije u studenom 2006. godine i njime su ugovorene dvije krucijalne stvari od kojih zaposlenici javnog sektora imaju koristi i dan danas, deset godina poslije: 1. Rast osnovice tri godine za redom; 2007., 2008., i 2009. godine. 2. Prosvjetni dodatak za zaposlene u sustavu obrazovanja i znanosti koji danas iznosi 13,7% (isplaćivan je 6 godina za redom, svakog kolovoza plaća je narasla za 2,2% godišnje). Prosvjetni dodatak bio je namijenjen samo za nastavnike u obrazovanju, ali sindikalni pregovarači nisu htjeli staviti potpis na Sporazum ako se on ne odnosi i na sve nenastavno osoblje kao i na znanstvenike u institutima. To je svakako jedan od najvećih rezultata sindikata Vertikale. Aktualni sporni pregovori o istoj temi vode se i danas, jer vlasnik moći – Vlada prethodni sporazum dovodi u pravnu upitnost.

Uspostaviti sindikalnu vezu javnog i privatnog sektora

Šanse sindikata u predviđenom konceptu Vlade treba promatrati s velikim oprezom zato što isti onaj koji se zaklinje u partnerstvo i socijalnu pravednost već potpisan sporazum dovodi u pitanje, a u novim pregovorima o istome ili odbija ili nudi „otpatke“. Ako misle biti etički korektiv socijalnih odnosa, sindikati nužno:
– Unutar sebe trebaju pokrenuti integrativne procese da dobiju argument snage i konačno se iskažu kao relevantan socijalni čimbenik, kako bi na dnevni red dijaloga stavili pitanje nejednakosti u raspodjeli socijalne moći i svoje zahtjeve branili svim demokratskim alatima koji su im na raspolaganju; – Uspostaviti davno prekinutu vezu između javnog i realnog sektora, jer su radnička prava u jednom i drugom sektoru ista te umjesto općenitih izjava i prigodnih govora o ekonomskom zastoju i razvoju, o zapostavljenosti znanosti i obrazovanja, o slabostima našeg integriranja u Europu i moralnoj izopačenosti politike i društva, u središte staviti prava onih koje zastupaju; – Iskoristiti sve svoje resurse da se prepoznaju implikacije novog koncepta vlasti u svezi s ostvarenjem društva socijalne pravde.
 Zaključno. Šanse za sindikate u novom konceptu Vlade postoje i realno ih je očekivati jer moderator funkcioniranja društva dolazi s iskustvom djelovanja u razvijenoj demokraciji.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: