English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Sindikalna zbilja i perspektiva

Posljednja godina dana u povijesti političke demokracije bit će zabilježena kao izuzetno aktivna u političkim obratima i previranjima, ostavkama i smjenama, prebjezima i konvertitima, smicalicama i podmetanjima, lažnim obećanjima i korupciji, sporim suđenjima i pravosudnim obratima, predizbornim aktivnostima i, konačno, po dva izborna ciklusa.
Jedina konstanta koja se održala u javnom životu je još veće siromaštvo, bijeda prekarnih radnika, nove pripreme za outsourcing i privatizaciju, neisplata plaća i raskidanje kolektivnih ugovora, duge liste za zdravstvene preglede i prazne socijalne trgovine. U nekim je gradovima stvarnost malo uljepšala koja novoizgrađena fontana, pa umirovljenici i nezaposleni mogu umjesto u toplom obroku uživati u kristalnim kapima vode kada se vinu prema plavom nebu. Ako se ipak ne mogu od ljepote zasititi, preporučuje se da nekoliko sati dnevno preskakuju rupe po gradilištima u centru grada.

Godina odgođenih obećanja i ignoriranja

Protekla godina obilježila je i "usporila" sindikalno djelovanje, ali ga nije potpuno zaustavila (što je dobro). U početku bijaše nada, zajedničke fotografije i međusobne pohvale zbog ponovno "obnovljenog socijalnog dijaloga" i "novog" početka suradnje socijalnih partnera. Istina, oduševljenje je bilo veće na sindikalnoj strani nego na strani drugih socijalnih partnera, ali ne zadugo. Uslijedio je hladan šok kada su zakazani sastanci neočekivano otkazani, kada se "druga strana" nije pojavila, kada druga strana nije ničim pokazivala znakove da joj je jednako stalo do socijalnog dijaloga.
Za sindikate je to bila jalova godina, godina odgođenih obećanja i ignoriranja. Čak su i uobičajene sindikalne aktivnosti bile mnogo umjerenije i rjeđe, jer naprosto nije bilo sugovornika na drugoj strani. Iako su sindikati javnog sektora konačno, nakon šest godina čekanja dočekali ispunjenje uvjeta (porast BDP-a od 2,00% u dva uzastopna tromjesečja) za isplatu povišice plaća od 6%, to se nije dogodilo. Nakon što su prvi pregovori o tome završili s nadom, drugi se još nisu dogodili.

Jamstva – novi inovativan način rada

Drugi izborni ciklus je završen. Obrisi nove Vlade se naziru. Vjerojatno je da će potrajati još dosta vremena dok pitanje duga radnicima javnog sektora dođe na red. Naime, već sada je vidljivo da će nova Vlada funkcionirati prema drugačijem principu nego sve dosadašnje. Novi način rada bit će apsolutno inovativan jer do sada nije isproban. Politička zbilja i svakodnevica koalicijskih partnera davat će uvijek prioritet "jamstvima", pa će samo ona pitanja koja će predstavljati "jamstva" biti uvijek prioritetna za rješavanje, dok će sva ostala čekati bolja vremena. A sindikati javnog sektora imaju sklopljen Sporazum koji bi trebao predstavljati jamstvo, jer je sklopljen u dobroj vjeri, s jednom Vladom, koje više nema. Aktualna Vlada ima svoje viđenje stvorenih obveza o kojima je bilo (ne previše) riječi prije izbora, ali, to, očito, nije pitanje koje se ubraja u prioritetna jamstva.

Umjesto reformi prodaja preostaloga

Proteklu godinu dana bilo je mnogo govora o reformama, a dogodile su se samo prodaje poljoprivrednog zemljišta, koncesije za naftna istraživanja, prestanak rada rafinerije i zatvaranje pojedinih pogona. Da ne bi baš sve bilo tako crno, turistička sezona je apsorbirala mlade nezaposlene (više na crno, nego legalno), pa su i oni mogli uz 16-satno dnevno radno vrijeme koji sat i uživati na moru. Zašto i hrvatski radnici ne bi malo uživali na našem moru, kada ga stranci toliko posjećuju i vole? Kada bi im tzv. regres za godišnji odmor (koji većina ne dobiva) pokrio makar 7 dana boravka na moru, sigurno bi i oni uživali sa svojim obiteljima. Ali, tko bi još platio i od čega, boravak cijele obitelji? Prošlo je vrijeme jeftinih sindikalnih odmarališta. Ona više ne postoje. Ili su prodana ili privatizirana, pa su nakon društvenog, postala korporativno, privatno vlasništvo u kojima poslodavci određuju cijene.
Dok se tako radnici vesele mogućim (najavljenim) voucherima, dok stranci na sva usta hvale naše more, političari biraju mjesto gdje će odsjesti, jer vile po Jadranu nisu nikada bile društveno vlasništvo, da bi se privatizirale, nego vlasništvo uvijek vladajućih koji su se u njima izmjenjivali kroz godine i plaćali nešto sitno za te blagodati jer im je to sve, za razliku od radnika, pripadalo.

Trka političara od jednom do drugog stožera

Izbori su završili, za mnoge neočekivanim, odnosno, očekivanim rezultatom. Opet su krive "nerealne" ankete, a ne sami političari. Izlaznost, koja je bila manja od prethodne, govori sama za sebe. Građanima je dosta stalnog najavljivanja reformi koje se nikako ne događaju i očekivanja boljeg života, koji ne dolazi. Jedino što stalno dolazi su brojni autobusi (sada i avioni), koji odvoze radnike iz Hrvatske u jednom smjeru, u zemlje EU. Građanima je dosta starih lica koja se u politici nisu proslavila, ali i novih, koja nemaju iskustva. Građani su odlučili ne davati svoj glas, jer, za razliku od nekih političara, birači imaju savjest i ne žele rasipati svoj glas u vjetar. A da se to ipak događa, vidljivo je bilo odmah nakon izbora. Oporba je ostala oporba, ali, rasuta i slaba, bez ideje, bez snage i perspektive. Trčanje od jednog do drugog stožera danas je odlika "pravih" političara, jer, treba se, prije svega, pobrinuti za sebe. Tako su predstavnici umirovljenika u dva suprotstavljena tabora, a predstavnici stranaka nastalih od radnika ostali su izvan sabora, pali u zaborav. Iako su se u predizborno vrijeme mnogi voljeli fotografirati sa sindikatima i javno isticati njihovu podršku (koja i nije bila velika), danas više nitko ne spominje sindikate.
 
Jamstva za pregovore

No, oni su se prije nekoliko dana sami oglasili. Ne svi, samo sindikati javnog sektora. Povod oglašavanju opet je još uvijek nepoznat status duga radnicima na temelju davno sklopljenog Sporazuma. No, sada je situacija drugačija nego prije godinu dana. Ne na strani tzv. tehničke Vlade, a očito ni na strani ministara koji će biti dio buduće Vlade. Situacija se promijenila u sindikatima javnog sektora. Ne postoji više jedinstven stav oko načina realizacije Sporazuma. Dok jedni zagovaraju i najavljuju skore tužbe (na desetine tisuća) kao jedino rješenje, drugi smatraju da sve treba dogovoriti u pregovorima za stolom. Pri tome nemaju pojma kada bi to moglo biti ni tko bi mogao biti za stolom na pregovorima, a još manje kakvi će biti rezultati. Gdje su im jamstva za pregovore? Mogu li sindikati silom nametnuti bilo koje jamstvo za svoje članstvo? Nije li upravo to njihova zadaća i cilj djelovanja?

Socijalni dijalog – čeka neka bolja vremena

Kako je iz najava vidljivo, niti o zakonodavstvu se više neće obavljati savjetovanja na GSV-u, jer oni zakoni koji predstavljaju "jamstva" idu u hitnu proceduru donošenja.
Očito, za sindikate dolaze vrlo teška vremena. Socijalni dijalog, kao jedini civilizirani način dogovora socijalnih partnera je i dalje na čekanju. U sveopćoj euforiji za mnogim reformama, sindikate i njihove članove nitko ne pita što žele. A pravna stečevina EU, koja se odnosi na obvezujući socijalni dijalog i koja je dio našeg zakonodavstva, čekat će neka bolja vremena, za punu primjenu. Možda će Europarlamentarci u budućoj Vladi dati priliku sindikatima da sudjeluju u donošenju bitnih gospodarskih i socijalnih zakona? Barem bi taj dio pravne stečevine EU mogli nesmetano realizirati!

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: