English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
IZ POVIJESTI HRVATSKOG SINDIKALNOG POKRETA - Hrvatski radnički savez (HRS)

Počeci sindikalizma na hrvatskim prostorima vezani su za rane godine druge polovine devetnaestog stoljeća. No, nije postojala prostorno organizirana sindikalna organizacija. To su uglavnom bila radnička društva čija se aktivnost sastojala od organiziranja i pružanja pomoći ugroženim radnicima zbog nezaposlenosti, bolesti ili drugih razloga.

Utemeljenje prvih ozbiljnijih radničkih organizacija u sindikalnom smislu zaštite i promicanja radničkih prava,
vezano je za svršetak devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća, dok je prvi oblik kolektivnog ugovora vezan za tiskarske radnike i početak rada tiskare Ljudevita Gaja. Naime, za početak rada tiskare Gaju su trebali obučeni tiskarski radnici. Kako na ovim prostorima takvi radnici nisu bili dostupni, Gaj je bio primoran dovesti radnike iz Beča. Poučeni već uobičajenom praksom iz Beča tiskari nisu htjeli započeti s radom dok s Gajem, odnosno poslodavcem ne potpišu ugovor o dogovorenim nadnicama i drugim (za moderni sindikalizam beznačajnim) pravima. U tom početnom sindikalnom organiziranju su prednjačili grafičari s našim sindikatom starim 143 godine, a slijedili su tekstilci i obućari, ugostitelji, metalski i građevinski radnici.
Međutim, prva nacionalna sindikalna organizacija u teritorijalnom i organizacijskom smislu je bio Hrvatski radnički savez (kratica: HRS). HRS je (osim početne godine djelovanja pod utjecajem pravaša koji su ga utemeljili), bio sindikalna organizacija Hrvatske seljačke stranke.

Pod snažnim utjecajem HSS-a

Za razumijevanje fenomena Hrvatskog radničkog saveza u povijesti hrvatskog sindikalizma nužno je sagledati njegov razvoj i djelovanje kroz faze.
• U prvoj fazi 1921. do 1925. godine HRS je samostalna sindikalna i potporna radnička organizacija. Kod utemeljenja i neposredno nakon svoj program djelovanja naslanja na pravaški politički program. Iz programskih i ideoloških razloga se već nakon godinu dana razilazi s pravašima, procjenjujući da u pravaškom ideološkom predlošku osim političkog interesa, ima jako malo izvornog radničkog interesa i 1922. godine svoj program veže uz program Hrvatske republikanske seljačke stranke kao prihvatljiviji.
• U drugoj fazi 1925. do 1929. godine među članstvom HRS-a snažno jača utjecaj Hrvatske seljačke stranke. Taj utjecaj je bio toliko jak da se od radnika učlanjenih u HRS kao „strukovnu radničku organizaciju“ otvoreno zahtijevalo da budu učlanjeni u HSS kao političku organizaciju, tako da u tom razdoblju HRS postaje dijelom Hrvatske seljačke stranke koja u cijelosti ravna njegovim programom i djelovanjem, a od 1929. do 1935. godine HRS prestaje sindikalno djelovati i postoji samo nominalno.
• U trećoj fazi 1935. do 1941. godine koja započinje 1935 godine kada je na inicijativu HSS-e došlo do obnove rada HRS-a u istom kontekstu važno je istaći:
1. Za rad i slobodu djelovanja HRS-a od velike važnosti je bila politička pozicija HSS-a; da li je u oporbi ili je na vlasti i
2. Svaka odluka od biranja rukovodstva na svim razinama organizacije do vođenja akcija u podružnicama, sekcijama i na nacionalnoj razini, donosila se uz izričito odobrenje HSS-e ili uz prešutni dogovor, ali uvijek u kontekstu politike HSS-e.

I preko 100 tisuća članova

Po organizacijskoj strukturi HRS je bio centralizirana nacionalna radnička interesna organizacija u kojoj je najveću utjecaj imao predsjednik upravnog odbora, zatim upravni odbor središnjice sa sjedištem u Zagrebu, a u podružnicama i sekcijama njihovi upravni odbori i predsjednici, iako je prema odredbama Statuta najviše tijelo saveza bila Glavna skupština.
Usprkos socijalnoj atmosferi koja je bila izričito nepovoljna za slobodno i neovisno sindikalno djelovanje i najezdi političkih stranaka na članstvo, HRS je bio proširen po cijelom hrvatskom teritoriju i u svom članstvu imao za ondašnje prilike zavidan broj sindikalno organiziranih radnika. 1924 godine HRS ima preko 4000 članova, 1926 ima 25 podružnica i jednu podružnicu u Sarajevu. 1928-9 godine HRS ima 26 podružnica s oko 3500 članova. Nakon obnove rada 1935. godine Hrvatski radnički savez veliki dio svojih aktivnosti usmjerava k utemeljenju novih podružnica i širenju utjecaja među radništvom, tako daje do 1941. godine imao podružnice i sekcije (regionalne organizacije op. a.) na svim područjima Hrvatske i značajnom području Bosne i Hercegovine u kojima je djelovao i provodio industrijske akcije (poznati štrajk u kožari u Stocu kod Mostara), a imao je i neke podružnice i u Sloveniji.
Što se stvarnog članstva HRS-a tiče podaci su različiti, ovise o izvoru i treba ih uzeti sa stanovitom rezervom, ali se ipak relevantnim pokazuje podatak da je i uz rezervu Hrvatski radnički savez 1936. godine imao 46.422 člana, a 1941. godine između 175 i 180.000 članova.

Konstruktivnim aktivnostima za interese radnika

Hrvatski radnički savez je utemeljen iz političkih razloga i kroz svoju povijest je bio pod utjecajem nekoliko političkih struja. Naime suočeni s sve većim padom popularnosti i sve većim utjecajem Hrvatske seljačke stranke u biračkom tijelu skupina vodećih pravaša je došla na ideju da pod svoj utjecaj okupi hrvatsko radništvo i 1921. godine utemeljili su Hrvatski radnički savez. No međutim, radništvo vidjevši u kojem smjeru smjera ta navodna briga za promicanje radničkog interesa, već za godinu dana razilazi se i programski i idejno (osim manjine pojedinaca) s pravašima i 1922. godine svoj program povezuje s programom Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS). U kasnijem razdoblju je jačao HSS-ov utjecaj, a od 1935. se u potpunosti vezuje uz HSS. Pred drugi svjetski rat je rasla indoktrinacija KPJ među članstvom HRS-a, osobito na hrvatskom jugu. Najviše je podružnica imao po Hrvatskoj, ali bilo ih je i u Sloveniji i u BiH (Sarajevo i dr.). Prema struci, najviše je okupio radnike tekstilne industrije, građevinarstva, šumarstva, rudare, "radnike seljake" , a imao je i svoje glasilo, tjednik Hrvatski radnik.
Politika HRS-a je pratila politiku matične stranke HSS-a: tolerancija, demokracija i sloboda, pregovori i sporazum. Za razliku od komunista, nije tražio ukidanje, nego reformiranje privatnog vlasništva. Protivio se oružanoj klasnoj borbi, diktaturi proletarijata, a socijalni program je glasio "nacionalna sloboda i socijalna pravda". Ekonomski program se namjeravalo sprovesti borbom protiv nezaposlenosti, potpisivanjem kolektivnih ugovora, određivanjem minimalnih nadnica te osiguravanjem u slučaju bolesti i smrti.
Nakon 1939. se ističe da bi se radništvo trebalo  sporazumjeti s domaćim kapitalom, koji ne eksploatira domaće radništvo kao međunarodni. Sporazum s domaćim je značilo da se ne radi protiv nacionalnih interesa, kao i interesa posloprimaca i poslodavaca. HRS-ove industrijske akcije, štrajkove i sl. nije odlikovalo nasilje, nego mirni pristup, pregovaranjem s poslodavcima; s druge strane, KPJ je za svoje ciljeve pribjegavala i terorističkim metodama: likvidacijama političkih protivnika, zastrašivanjem stanovništva i destruktivnim štrajkovima radi destabilizacije nepoželjne vlasti, dok su radnička prava nerijetko i uglavnom bila u drugom planu.

Konkurencija sa komunistima

Do 1937. je HRS bio glavni stjegonoša borbe za nacionalna i radnička prava i socijalnu pravdu u Hrvatskoj. Dotad je "konkurentski", komunistički URSSJ bio djelovao na rubu zakona.  Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije (URSSJ), skraćeno Ujedinjeni radnički sindikati (URS), je bila najjača i najbrojnija sindikalna organizacija u razdoblju postojanja Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. URSSJ je osnovan 1925. godine. Njegov rad je zabranjen 1940. godine.  Do 1925. se povremeno surađivalo s komunistima, no nakon 1925. se zbog njihova radikalizma, ideološke ovisnosti i sindikalnog djelovanja koje je često prelazilo granicu terorističkog, odbilo se suradnju s njima.
Nakon što je Josip Broz Tito došao 1937. na čelo KPJ, matične stranke URSSJ-u, odnosi HRS-a i URSSJ su se znatno pogoršali i došlo je do prekida svake suradnje i s URSSJ i poglavito s komunistima. Situacija u odnosima je došla dotle da je čelni čovjek HRS-a Alojz Pećnik 1941. ocijenio u izjavi za splitski dnevnik Novo doba da su HRS-u kao radničkoj organizaciji hrvatskih radnika glavni neprijatelji redom "nezasitni kapital", onda već na drugom mjestu "marksisti" (čitaj komunisti) i tek na trećem mjestu „ondašnja državna vlast“.
Izvori za neslogu i raskid svih oblika suradnje su bili višestruki: HRS je bio HSS-ov i radio je za hrvatsku stvar, za hrvatsku državu, dok je KPJ bio internacionalistički, protiv nacionalne države. Drugi razlog je bila otimačina članova odnosno odvajanje ljudi od HSS-a. Činjenica je bila da je KPJ imala neusporedivo manje članstvo u sindikatima, u usporedbi s HSS-ovim HRS-om.
Da bi KP-ov URSSJ dovukao sebi ljudstvo koje im je bilo potrebno za njihove ciljeve (podizanje oružanog ustanka, po naputku svojih stvarnih vođa Staljina i KP SSSR-a), KPJ je pribjegavala zastrašivanjem HRS-ovih ljudi atentatima i kompromitiranjem HSS-a, njegova čelništva, Vladka Mačeka te Banovine Hrvatske (kad je KP organizirala lažni štrajk prosinca 1939. tobože protiv skupoće, a zapravo radi destabiliziranja hrvatske vlasti odnosno Banovine Hrvatske).

Prestanak u II. svjetskom ratu

Za vrijeme rata 1941. do 1945. zbog odnosa vlasti NDH prema Hrvatskoj seljačkoj stranci, HRS zapada u nemilost ustaškog pokreta te se unatoč priključenju nekih uglednijih članova rukovodstva vlastima NDH (riječ je o pojedincima, jer masovne potpore među članstvom HRS-a nije bilo) Hrvatski radnički savez se kao radnička organizacija počinje gasiti. To poglavito nakon 1945. kada nastankom Jugoslavije kojom je vladala KPJ, višestranačje nestaje i HRS je izvan zakona te djeluje među hrvatskim iseljenicima i emigrantima koji su izdavali  svoja glasila, kao što je mjesečnik Hrvatski radnik koji je izlazio u Parizu. Totalna eutanazija HRS-a je nastala nakon čuvene rečenice Marka Belinića iz govora zagrebačkim radnicima iz svibnja 1945. „Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada... Naša demokracija nije demokracija za one koji su se protiv demokracije borili." (Vjesnik, 17. svibnja 1945 stranica 2.), kada su zagrebačka  poduzeća i tvornice ostajale poluprazni zbog masovnog bijega radnika i spašavanja golog života.

Zaključak

Konačno, fenomen Hrvatskog radničkog saveza kao prve nacionalne radničke interesne organizacije u povijesti hrvatskog sindikalizma sastoji se u paradigmi, odnosno obrascu za realizaciju nacionalnog interesa. HRS je bio nacionalni po teritorijalnom načelu, a ne po etničkom ili nekom drugom. On je bio organizacija koja je u naravi svog ustroja i u odredbama statuta koje taj ustroj uređuju, imala toleranciju, demokraciju i slobodu, pregovore i sporazum. Pragmatično koketiranje s brojnim političkim konceptima i često prekidanje tih odnosa (osim odnosa s HSS-om) kad druga strana nije poštivala načela iz njegova statuta (što se posebno odnosi na ustaški pokret s kojim organizacijske suradnje nije ni bilo i komuniste s kojima je početne suradnje bilo, ali je dolaskom Tita na čelo partije razlaz bio apsolutan i konačan), je razumljivo, jer je zbog socijalne atmosfere koja je vladala za vrijeme njegova djelovanja to je bila jedina mogućnost postojanja.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu