English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
SOCIJALNO-ETIČKA NEPRIHVATLJIVOST \"ZAKONA O REPREZENTATIVNOSTI\"

Pravni okvir za kolektivno pregovaranje, unutar pravne regulative koja uređuje industrijske odnose pokazao se neograničavajućim i funkcionalnim, jer je sadržavao je prostor za relativno zadovoljavajući sustav kolektivnog pregovaranja. No, više neće biti tako.

Uz  sve probleme i nedoumice u pojedinim zakonskim odredbama do donošenja Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (dalje Zakon), taj pravni okvir je uspješno funkcionirao, te omogućio da bude ispregovarano i sklopljeno je više stotina kolektivnih ugovora. Vodeći računa o realnim potrebama da se pravni okvir za kolektivno pregovaranje dogradi, čime bi se, što je više sačuvala ozbiljno narušena socijalna sigurnost radnika unaprijedilo kolektivno pregovaranje prišlo se izradi zakona kojim će se ti problemi i otvorena pitanja riješiti.
No, doneseni Zakon velikim dijelom svojih odredaba, ne samo da ne rješava postojeće nedoumice, on prema mišljenju socijalnih partnera, poglavito sa sindikalne strane uvodi novi nered i zbrku u sustav kolektivnog pregovaranja te duboko zadire u prostor prava i sloboda kolektivnog pregovaranja, zajamčenih konvencijama MOR-a i Zakonom o radu, a neke njegove odredbe su sa stajališta pravne struke i ustavno upitne.

Dvojbena rješenja Zakona

Odustajanjem od općih kolektivnih ugovora, kojima su uz radno zakonodavstvo bili uređeni opći i temeljni uvjeti i standardi novoutemeljenih industrijskih odnosa u Hrvatskoj i unutar kojih je postojalo jedinstvo i međuovisnost javnog i realnog-privatnog sektora, došlo je do spuštanja kolektivnog pregovaranja na niže razine pregovaranja, njegove postupne marginalizacije, decentralizacije i desindikalizacije  radništva. Nedugo poslije, uvidjevši da takav proces vodi  konfuziji u partnerskim odnosima i ubrzanom urušavanju socijalne sigurnosti i standarda radnika, među socijalnim partnerima, poglavito unutar  sindikalnog pokreta pojavila se ideja o reprezentativnosti sudionika u socijalnom dijalogu, na svim razinama dijaloga i kolektivnog pregovaranja. Zakon o kojem je riječ pokazao se spornim i moralno neprihvatljivim, po brojnim pitanjima, između ostalog:

1. Pravo na kolektivno pregovaranje

U pitanju prava na kolektivno pregovaranje sadržana je jedna od najvećih moralnih dvojbi Zakona. Svojstvo pravne osobe koje radničkoj interesnoj udruzi daje Zakon o radu, sadržava pravo i obvezu sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju, a stečeno je upisom u Registar udruga koji se vodi pri ministarstvu nadležnom za rad. U duhu odredaba Zakona o radu to svojstvo ni na koji način nije djelomično i nije podložno nikakvim diskrecionim ocjenama.
Zadirući duboko u narav i duh zakona o radu, Zakon, kao poseban propis, koji bi trebao urediti ono što Zakon o radu ne uređuje, svojim odredbama derogira Zakon o radu i u znatnoj mjeri pravne propise na kojima se on temelji, a koji su u odnosu na Zakon propisi višeg ranga. Jednako tako temeljem Zakona o radu stečeno trajno svojstvo koje radničkim interesnim udrugama osigurava kolektivno pregovaranje i obvezuje ih na njega, Zakon svojim odredbama, pretvara u periodično prigodno pravo koje se daje po diskrecionoj ocjeni, na koji način, oko 45 – 50% udruga sindikata kojih je područje djelovanja teritorij Republike Hrvatske i koje se vode u registru udruga pri ministarstvu nadležnom za rad, u budućnosti će biti eliminirano iz procesa kolektivnog pregovaranja, jer neće moći zadovoljiti kriterije iz Zakona, a do sada su s manje ili više uspjeha sudjelovali u kolektivnom pregovaranju na različitim razinama.
Kod ovih odredaba Zakona je očevidno da se radi o pomanjkanju odgovornosti i solidarnosti jedinog vlasnika autoriteta društvene i političke moći spram onih na koje se odluke donose. Sliku i moralni okvir društva čine njegova moralna struktura i regulativa po kojoj društvo funkcionira. Svako formalno pravno ili praktično spuštanje prava na kolektivno pregovaranje ispod razine prava propisanih Zakonom o radu je moralno neprihvatljivo derogiranje odredaba iz Konvencije br. 98. o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivnog pregovaranja  i neodgovornost donositelja Zakona prema propisima višeg ranga, jer su konvencije Međunarodne organizacije rada obvezujuće za nacionalna zakonodavstva.

2. Tko je stranka kolektivnog ugovora

Po sustavu slobodnog udruživanja, a prema pravnoj regulativi koja to pitanje uređuje (Ustav, konvencije Međunarodne organizacije rada i Zakon o radu), u Republici Hrvatskoj, pravna osobnost radničke interesne udruge i svake druge udruge nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta udruge. Nakon podnošenja deklarativne prijave nadležnom tijelu državne uprave i upisa u Registar udruga svaka interesna udruga-sindikat dobiva pravo i obvezu kolektivnog pregovaranja, a na način kako je to uređeno Zakonom to pravo koje je privremenog karaktera dobiva samo reprezentativan sindikat čiju reprezentativnost utvrđuje Povjerenstvo. Određujući tko može biti strankom kolektivnog ugovora Zakon dovodi u pitanje racionalni smisao odredbe članaka Zakona o radu koje govore o tomu tko i kako može postati sindikat i koje onoga tko je stekao svojstvo radničke interesne udruge, uz to što mu daju neupitno pravo, izrijekom obvezuju na kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora. Socijalno neodgovorno  i moralno nedopustivo je skoro 2/3 sindikata eliminirati iz sustava kolektivnog pregovaranja. To se posebno odnosi na socijalno i radno najugroženije radnike, one iz realnog sektora, i njihove udruge.
Pod plaštem integracije sindikalnog pokreta izvana u realnom sektoru dezintegrira se i ono integrirano (Pravo na integraciju i dezintegraciju pripada isključivo slobodnoj volji i izboru sindikata.), krug onih koji imaju pravo na kolektivno pregovaranje se drastično sužava, postoji realna opasnost da se u budućnosti, broj kolektivnih ugovora se u konačnici jednako drastično smanji i iz sustava kolektivnog pregovaranja na granskoj i nacionalnoj razini, koje je zadnja crta obrane radne i socijalne sigurnosti i standarda radnika, eliminiraju već  spomenute 2/3 tako zvanih malih sindikata, a oni čine oko 75% sindikata u Hrvatskoj, koji prema odredbama Zakona o radu imaju pravo i obvezu kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora. Obvezno i u krajnjoj liniji puko utvrđivanje reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, po svojoj naravi, sui generis je sporno, jer sindikati koji su do sada ispregovarali i sklopili na stotine kolektivnih ugovora na različitim razinama pregovaranja, prema citiranim odredbama ovog Zakona postaju u budućnosti  nereprezentativni za kolektivno pregovaranje i uz najbolju volju i sposobnost ne mogu biti strankom kolektivnog ugovora, jer u svom članstvu nemaju 20% članova sindikata za koje se pregovara.

3. Pokretanje postupka utvrđivanja reprezentativnosti sindikata od strane trećih lica

Kao poseban problem u  citiranim odredbama Zakona javlja se mogućnost zahtjeva za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata (koja pripada samo i jedino sindikatima), od strane poslodavaca. Naime, prema tim odredbama, ako iz bilo kojeg razloga sindikati ne postignu sporazum oko pregovaračkog odbora za kolektivni ugovor na području na kojem djeluju dva ili više sindikata, reprezentativnost za kolektivno pregovaranje tih sindikata utvrđuje Povjerenstvo, što samo po sebi nije sporno. Međutim sporno je, moralno upitno i nedopustivo, uređenje prava na pokretanje postupka za utvrđivanje reprezentativnosti. Naime, kada na području za koje se ima pregovarati djeluju dva ili više sindikata, postupak utvrđivanja reprezentativnosti pored svakog na tom području djelujućeg sindikata ima pravo pokrenuti i poslodavac. U duhu odredaba konvencija Međunarodne organizacije rada, Ustava Republike Hrvatske i Zakona o radu, to je autonomno i autentično pravo i nadležnost sindikata. Davanje tog prava poslodavcima u naravi stvari znači derogiranje propisa višeg ranga i udar na prava, slobode i autonomiju sindikata, a budući da se radi o socijalnim partnerima, odnosno društvenim tvorevinama ako je riječ o udruzi poslodavaca, moralno je nedopustivo i neprihvatljivo.

4. Strukovno organiziranje i strukovni sindikati

Neriješenu dvojbu oko strukovnog sindikalnog organiziranja i strukovnog kolektivnog  pregovaranja u Hrvatskoj koja je nastala kod odnosa između prava na organiziranje i pregovaranje, u odredbama Zakona o radu, a koje se odnose na obvezu kolektivnog pregovaranja. Sukladno istim odredbama radnici slobodno utemeljuju svoja udruženja i sindikate unutar iste struke, ali što je s odredbom iz Zakona o radu koja sindikat obvezuje na kolektivno pregovaranje? Prema odredbi iz Zakona o radu iz 1995 godine, predstavnici strukovnih sindikata nisu mogli biti isključeni iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, jer je ta odredba predvidjela institut socijalnih izbora u slučaju nepostizanja sporazuma oko sastava pregovaračkog odbora među sindikatima koji djeluju na području za koje se pregovara.
Strukovni sindikati iako apsolutno reprezentativni na razini struke,  su apsolutno manjinski na razini grane i na nacionalnoj razini. Iznimka su samo dva sindikata od preko dvjesto osamdeset sindikata, od čega je oko 20% strukovnih, su reprezentativni na sve tri razine. U formalno pravnom smislu, udaljenje strukovnih sindikata od sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju dogodilo se izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003 godine, kojima je ukinut institut socijalnih izbora u slučaju nepostizanja sporazuma oko sastava pregovaračkog odbora među sindikatima koji djeluju na području za koje se pregovara. U praktičnom i drugom smislu ovim izmjenama i dopunama Zakona o radu strukovni sindikati kao „mali sindikati“ (veliki ne mogu biti, jer ih ograničava obim struke) su izvađeni iz jednakosti i kod kolektivnog pregovaranja, prema njima je izvršena pravna diskriminacija i prepušteni dobroj volji i milosti „velikih sindikata“. Odredbom Zakona „… Reprezentativnim sindikatom smatra se sindikat koji kod poslodavca ili na području odnosno razini za koje se sklapa kolektivni ugovor ima najmanje dvadeset posto radnika članova od ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika zaposlenih kod poslodavca ili poslodavaca koji posluju na području, odnosno za koje se sklapa kolektivni ugovor“ strukovni sindikati kao kolektivni radnički entiteti koji po Ustavu i Zakonu o radu imaju svojstvo kolektivne pravne osobe te pravo i obvezu kolektivnog pregovaranja, definitivno se bacaju na marginu sustava, isključuju se iz procesa i dovodi se u pitanje smisao njihova postojanja kao interesnih udruga na tržištu rada. U konačnici, ostaje im djelovanje kao udruga građana bez prava na kolektivno pregovaranje u svrhu zaštite svojih interesa ili se udruživati izvan slobode udruživanja i izbora oblika udruge, bez iskaza slobodne volje; iz nužde ili po anti etičkom načelu „uzmi ili ostavi“. Sa sindikalne strane gledano, problem strukovnog sindikalnog organiziranja i kolektivnog pregovaranja je najizraženiji u javnim djelatnostima, posebno u zdravstvu, državnoj upravi i dr. gdje su gotovo 2/3 sindikata strukovni sindikati. Od ukupnog broja tih sindikata tri ili četiri prema odredbama Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima mogu postati reprezentativni za sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju na nacionalnoj razini.

Autoritet države nad socijalnim partnerima kroz štetan zakon

Zaključno, reprezentativnost radničkih udruga za kolektivno pregovaranje i sudjelovanje u nacionalnim tripartitnim tijelima nije i ne smije biti prigodno pravo za zaključivanje sporazuma i sklapanje kolektivnih ugovora, već je ona temeljem zakona dio stečenog trajnog svojstva koje sadržava pravo i obvezu na kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora, sviju koji su udovoljili propisanoj proceduri da budu upisani u registar udruga kao kolektivnih radničkih entiteta. Svako derogiranje toga svojstva je derogiranje Ustava, međunarodnih konvencija, zakona i drugih propisa temeljem kojih stečeno, a u socijalno etičkom smislu s predmetnim zakonom se upravo to dogodilo. Socijalnu atmosferu i društveni okvir u kojima je Zakon donesen karakteriziraju nesuglasje između legaliteta i legitimiteta u pravnim propisima koji to pitanje uređuju, te ništa manji nesklad i konfuzija između distribucije društvene moći među socijalnim partnerima i monopola nad autoritetom države kojim manipulira zakonodavac donošenjem propisa kao što je socijalno štetan i po sindikalni pokret u Hrvatskoj poguban Zakon o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu