English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Počeci i razvoj europskog sindikalizma - NJEMAČKA

Za razvoj sindikalnog pokreta u Njemačkoj kao i za druge industrijski razvijene zemlje bitna je druga polovina 19. stoljeća. Za razlike koje se pritom pojavljuju veoma je važna razlika u političkom i gospodarskom ustroju pojedinih zemalja. Jednako kao i u drugima u  Njemačkoj se prve spontane radničke akcije i organizacije javljaju zajedno s pojavom masovne industrijske proizvodnje i pojavom većeg broja radnika u okviru iste tvornice. Od samih početaka karakteristika njemačkih sindikata je regionalnost i organiziranje po regionalnom principu i po načelu „kišobran organizacije“.

Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće

Kao prva njemačka konfederacija sindikata javlja se GGD (General Geverkschaften Deutschlands) koja je utemeljena u Halberstadtu 14. travnja 1892. godine. Kao krovna sindikalna organizacija okupljala je 57 nacionalnih i lokalnih sindikalnih organizacija s približno 300.000 članova. U takvom obliku djelovala je do 1919. godine. Karakteristika ove sindikalne organizacije je u tomu što za vrijeme njena postojanja nije bilo osipanja ili odvajanja pojedinih dijelova, već je nakon 1919. godine nastavila kontinuirano djelovanje pod drugim imenom.
Naime, nakon prvog svjetskog rata došlo je do reorganizacije njemačkih sindikata i na kongresu u Nurembergu 30. Lipnja 1919 GGD mijenja naziv u utemeljuje se ADGB (Allgemeiner Deutscher Gewerkschaftsbund) kao kišobran organizacija njemačkih radnika kolja je okupljala 52 autonomna sindikata s više od 3.000.000 članova. Ova po nekima najsnažnija i najmoćnija sindikalna organizacija toga doba djelovala je do 1933. godine kada su dolaskom nacista na vlast u njemačkoj sve sindikalne organizacije bez obzira na razinu organiziranja nasilno raspuštene. ADGB se po svom ustroju i načinu djelovanja može smatrati prethodnicom moderne njemačke sindikalne konfederacije DGB.

Nastanak DGB (Deutscher Gewerkschaftsbund)

Strukturiranje današnjeg DGB-a kao krovne sindikalne organizacije započelo je neposredno po završetku drugog svjetskog rata. Naime, po okupacionim zonama ponovo je po istom obrascu započelo utemeljenje sindikata.
- 9-11. veljače 1946. 15 sindikata u sovjetskoj okupacionoj zoni u Berlinu je utemeljilo FDGB (Freier Deutscher Gewerkschaftsbund),
- 23-25 travnja 1947. u savezničkoj okupacionoj zoni 12 sindikata u Bielefeldu je utemeljilo  DGB (Deutscher Gewerkschaftsbund),
- u razdoblju od 24. kolovoza 1946. do 29 ožujka 1947. u američkoj okupacionoj zoni utemeljene su tri sindikalne organizacije i
- u razdoblju od 15 veljače do 2. Svibnja 1947 u francuskoj okupacionoj zoni utemeljene su tri sindikalne organizacije.
12. listopada 1949 godine sedam kišobran organizacija iz okupacionih zona  na zasjedanju u Minhenu utemeljilo je DGB (Deutscher Gewerkschaftsbund) kao zapadno njemačku sindikalnu konfederaciju koja okuplja 16 pojedinačnih sindikata s ukupno 4.961.986 članova sindikata. Do današnjih dana u strukturi i načinu rada DGB-a nije se ništa značajnije nije promijenilo osim što je toj organizaciji u novije vrijeme pristupio i osmi sindikat tako da danas DGB kao kišobran organizacija ima osam udruženih sindikata s više od 6 milijuna članova, od toga:
• IG BAU (građevinarstvo, poljoprivreda i okoliš)  305,775 ili 4.97%
• IG BCE (rudarstvo, kemija i energetika)  672,195 ili 10.92%
• GEW (obrazovanje i znanost)  263,129  ili  4.27%
• IGM  (metalski radnici) )  2,245,760  ili 36.48%
• NGG  (šumarstvo, pića i opskrba) 205,637  ili 3.34%
• GdP  ( policija)  171,709 ili  2.79%
• EVG  (željeznički radnici)  220,704  ili 3.59%
• ver.di – (Ujedinjeni sindikat usluga) 2,070,990  ili 33.64%,
što u ukupnosti znači da je DGB na dan 31. prosinca 2011 okupljao pod svojim kišobranom 6. 155.899 sindikalno organiziranih radnika.

Karakteristike sindikalnog pokreta

Temeljna organizacijska karakteristika DGB-a je regionalna organiziranost i delegatski način izbora unutar sindikalne vertikale. Sindikalni delegati biraju komitete za 9 distrikta, 66 regija i sindikalnu središnjicu. Federalni kongres se održava svake četiri godine. Kongres određuje sindikalnu politiku i bira pet federalnih izvršitelja.  Oni zajedno s predsjednicima udruženih sindikata sačinjavaju DGB-ov izvršni komitet. Članovi izvršnog komiteta zajedno s regionalnim predsjednicima i 70 delegata iz sindikata formiraju federalno vijeće koje jedanput na godinu donosi odluke u nacionalnom sindikalnom interesu. Među ostalim za DGB je važno istaći dvije stvari: sekciju za mladež u sindikatu (DGB-Jugend) i poziciju političkog tajnika u sindikatu.
Izvršni komitet je zaključio da je za kontinuiranu dugoročnu funkciju sindikata od presudne važnosti obnova sindikalnih kadrova te su stoga utemeljili sekcije mladih na svim razinama organiziranja, putem čega dugoročno sindikalno obrazujući mlade radnike na dugi rok osiguravaju kvalitetne profesionalne sindikalne kadrove.
Politički tajnici su zapravo najvažnija karika u strukturi i djelovanju sindikata Njemačke, a osnovni im je zadatak servisiranje rada radničkih vijeća i povjerenika u poduzećima. Naime, općenito je vrlo dobro poznato da su u njemačkim poduzećima glavno sredstvo zaštite radnika radnička vijeća, a sindikalni povjerenik ili predstavnik ima ulogu voditi brigu o članstvu sindikata. Radnička vijeća u svom djelovanju ili borbi s poslodavcem imaju višestruku pomoć političkih tajnika ili regionalaca koji obavljaju onu prvu pomoć na terenu, u smislu pravne zaštite, savjeta, pregovaranja itd.
Njemački sindikati su organizirani na način da nemaju podružnice po poduzećima već članove organiziraju regionalno, a u najnovije vrijeme unutar sindikalnog pokreta traje rasprava treba li članove organizirati po mjestu rada ili stanovanja. Iako su dobro organizirani, profesionalni i stručni i oni gube oko 10% članstva godišnje i traže rješenje i metodologiju rada da se taj proces zaustavi. Drugo važno za napomenuti je izgrađen sustav kontrole i uporabe sindikalne članarine. To je ono što kod tranzicijskih sindikata treba promijeniti je kontrola i upotreba sindikalne članarine. To, međutim, nije ništa novo i o tome se vode razgovori, ali to traje već godinama bez naznake da će se riješiti u sljedećih 10-ak godina.
Ono što je u ovom slučaju zanimljivo su plaće profesionalnih sindikalaca. Naime, vodstvo sindikata ima plaću u rangu menadžmenta, vodstva poduzeća iz branše koju pokriva. Ne dozvoljavaju da kod pregovora sindikalna strana bude inferiorna ni znanjem, ni raspolaganjem informacijama, ali ni financijski. Također treba istaknuti da se sindikat u Njemačkoj ne bavi socijalnim radom. Dakle, ono što je  članovima tranzicijaskih sindikata najzanimljivije, a to su sindikalni krediti, pozajmice i slično, njemačkom radniku nije potrebno ili sindikat ta sredstva koristi na drugi način. Naravno da i oni imaju socijalnih slučajeva, niskih plaća, članova koji krpaju kraj s krajem, ali ne koriste članarinu za takve potrebe.
Zaključno njemački sindikat kao ukupnost po svojoj strukturi i programskoj utemeljenosti je na stanovit način poruka ostalim sindikatima kako je moguće, dakako u zadanim okolnostima, pregovaračku moć sindikata približiti pregovaračkoj moći druge strane. Naime, Njemačka je jedna od pet europskih zemalja koje imaju sindikalnu kišobran organizaciju i samo jedna središnjica je reprezentativna za pregovore s autoritetima druge strane, o općim socijalnim interesima, a mandat za kolektivno pregovaranje imaju sindikati.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu