English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
VAPAJ ZA SINDIKALNIM ZAJEDNIŠTVOM

Posljednjih nekoliko mjeseci, primjećuje se da su u nekim medijima gotovo svakodnevno prisutne informacije o sindikatima. Uglavnom, sindikatima javnog sektora. Kako većina medija do sada nisu pratili sindikate tako cjelovito i učestalo, pa čak niti onda kada je to bilo od vitalnog  interesa za sve radnike u Hrvatskoj, znatiželja  je usmjerena prema razlozima iznenadnog interesa medija za sindikate, odnosno, njihovim izvorima informacija.

Medijski udar na sindikate

Treba naglasiti da je ovako intenzivno praćenje sindikata započelo i prije provođenja posljednjih izbora, a nakon 04. prosinca 2011.g.,  nastavilo se  vrlo intenzivno, sve do danas. Vijesti, koje su u tom razdoblju objavljivane uglavnom nisu afirmativne za Sindikate u Hrvatskoj niti razvoj socijalnog dijaloga u Hrvatskoj. Mediji su se uglavnom bavili pitanjem što će biti s „referendumom o referendumu“, otkrivana su javnosti sindikalna razmimoilaženja, a najviše su se bavili pravima iz postojećih kolektivnih ugovora javnog sektora  (uglavnom sa svrhom „šokiranja“ javnosti o pravima tih radnika u vrijeme recesije) te stalnim najavama  vladajućih  da slijedi smanjivanje prava u javnom sektoru.
Pri takvom prijenosu informacija niti jednom crticom nije zabilježeno da je kolektivno pregovaranje civilizacijska tekovina Sindikata u cijelom svijetu, da su kolektivni ugovori izvor prava radnika u svim zemljama demokratske Europe u koju i Hrvatska uskoro ulazi, da je sustav kolektivnog pregovaranja kao pravna stečevina EU prenesen u cijelosti u Zakon o radu, da je smisao kolektivnog pregovaranja izgradnja socijalno-tržišnog modela gospodarstva nasuprot liberalnom modelu koji radnici u Hrvatskoj ne žele.
Dakle, samo prijenosom informacija o pravima radnika, neki mediji namjerno ili slučajno, prizivaju upravo liberalni model gospodarskog razvoja Hrvatske kakav gura kapital. U sjeni bavljenja informacijama o „prevelikim“ pravima radnika iz Kolektivnih ugovora, nazirala se potreba njihovog smanjivanja, a izostale su sve druge informacije važne za Sindikate. 
Gotovo da ni jednom crticom nije zabilježena transformacija Ureda za socijalno partnerstvo i njegova uloga u razvoju tripartizma, te dosadašnji rezultati ostvareni na tom području, a da se i ne govori da je izostalo priznanje sindikatima iz gospodarskog sektora koji su se desetljećima održali unatoč teškim uvjetima na tržištu i koji su također do sada uspješno kolektivno pregovarali i sklapali kolektivne ugovore.

Zakon o reprezentativnosti

A onda je stigla nova vijest. Kako je postupak donošenja Zakona o reprezentativnosti sindikata ostao nedovršen u pregovorima sa prethodnom Vladom, ova je taj postupak nastavila. U javnosti su se mogli iščitati napisi da će se posao Sindikata koji se ne mogu dogovoriti o sadržaju Zakona o reprezentativnosti konačno dovršiti skorim donošenjem zakona. Kao da taj zakon  predstavlja vitalni interes Sindikata??? Sindikati  mogu legitimno i slobodno, posve neometano, djelovati i kolektivno pregovarati i bez zakona o reprezentativnosti. Dapače, povijesna tekovina sindikalnog pokreta niti ne poznaje ovakve zakone. Oni su nastali u novije vrijeme i specifični su za zemlje srednje i istočne Europe. Kada su u javnost „puštene“ nove verzije Nacrta zakona o reprezentativnosti (s kojima se nisu usuglasili socijalni partneri) mogla su se pročitati razna mišljenja. No, sve je trajalo vrlo kratko. Nacrt zakona je upućen u postupak donošenja.

Pregovori za javne službenike - najvažnija stvar?

Odmah se pojavila nova, vrlo interesantna tema, pregovori o Temeljnom kolektivnom ugovoru za javne službenike. U povijesti kolektivnog pregovaranja niti jedni pregovori nisu imali tako važnu i istaknutu medijsku pozornost. Bez obzira što se radi o interesu važnom za veliki broj sindikalno-organiziranog članstva, u praksi kolektivnog pregovaranja je poznato da je za sve vrijeme trajanja kolektivnih pregovora iz njih isključena javnost. Ovdje, javnost, zastupana kroz neke medije, više obraća pozornost na međusindikalni dijalog pregovarača na strani Sindikata, nego na sadržaj zahtjeva za stolom. Kakvu poruku sindikalnom članstvu prenose? Vrhunac praćenja događa se u trenutku kada se dvoje sindikalnih čelnika (koji zajedno sjede u pregovaračkom odboru Sindikata) javno, putem izjava  danih u središnjim informativnim emisijama na televiziji međusobno optužuju i pozivaju na odgovornost. "Interes javnosti" ide i dalje, te se u središte medijske pozornosti stavlja sindikalni čelnik, koji, istina, suvereno vlada sindikalnom scenom više od dva desetljeća, na sebi svojstven način. Pitanje je zbog čega je baš sada njegovo sindikalno djelovanje i način rada u središtu medijske pozornosti? Zbog čega je medijska šutnja svih ovih godina obavijala Sindikate, pa čak i onda kada su neki sindikalni čelnici radili takve propuste koji su bili za osudu javnosti, jer su članstvu nanosili štetu?  Sve ovo, međutim nije toliko bitno.
Na potezu nekih medija je očito traženje „krivca“ za ono što slijedi, a to je očito, smanjenje prava, pa možda i njihovo ukidanje? Sve je u redu s javnim interesom. On je legitiman  kada su u pitanju prava stotine tisuća radnika u Hrvatskoj.

O privatizacijskoj pljački se nije pisalo

Jedino, postavlja se pitanje, zbog čega je javni interes bio gotovo mrtav kada su propadale stotine poduzeća, kada su se preko noći zatvarale tisuće radnih mjesta, a poslovni prostori njihovih tvornica preko noći postajali luksuzni poslovni centri i stambeni kompleksi. Gdje je bio interes javnosti kada se u Hrvatskoj, kroz tranziciju dogodila prava katarza gašenja proizvodnje u svim resorima. Gdje je javni interes kada radnici po godinu dana ne primaju plaće, kada su lancima štitili vlasništvo svojih tvrtki od ciljanih i odabranih „preuzimača“, na žalost, najčešće bezuspješno. Gdje je javni interes kada uz sve važeće odredbe Ustava i Zakona o radu u pojedine tvrtke nije uopće nemoguće ući organizirati sindikate, ili, kada sporovi radnika na sudu traju i više od 15 godina? Sve ovo su pitanja na koja se danas u medijima ne nalazi odgovor. Tu nije bilo javnog interesa. A možda je iznenadni medijski interes za kolektivno pregovaranje o izmjenama i dopunama temeljnog kolektivnog ugovora za javni sektor samo zamaskirana potreba da se u prvi plan stavi neki novi, liberalni interes?

Problemi sindikalnog pokreta

Sve ovo, naprijed navedeno nikako ne znači da u sindikalnom pokretu Hrvatske nema problema od samih početaka. Problemi postoje i nisu beznačajni. No, oni također nisu nastali danas, niti su nastali sami od sebe. Relativno mlada demokracija u Hrvatskoj u svome okrilju ima još mlađu sindikalnu demokraciju. Pitanje nezavisnosti i samostalnosti Sindikata (što je proklamirano poslije drugog svjetskog rata donošenjem Povelje o ljudskim pravima UN-a i nešto kasnije, donošenjem Konvencija Međunarodne organizacije rada, a potvrđeno i šezdesetih godina prošlog stoljeća donošenjem Europske socijalne povelje) nije bilo i još uvijek je nedovoljno dobro shvaćeno na strani političara, a ponekad ga ne razumiju niti na strani nekih sindikalista.
Shvaćajući da su radnici vrlo važna društvena skupina koja predstavlja moćno glasačko tijelo, mnogi su političari naročito u predizborno vrijeme, Sindikatima davali velika obećanja, predlagali sporazume, sve sa ciljem pridobivanja glasova. Nerijetko, odaziv na izbore je bio značajan, ali su završetkom izbora obično umirale i sindikalne nade i sporazumi. Kada to postane, Vlade profiliraju svoje ciljeve, a sindikalni ciljevi ostaju samo Sindikatu. Po tome su kroz povijest, u svim zemljama sve vlade bile iste. Tako je, umjesto probitka radničkih prava, podupiranje političkih programa pojedinih stranaka u Sindikate  uglavnom donosilo razdor (jer sindikalno članstvo nije homogeno u političkoj orijentaciji), a nakon izbora se deklaratorna obećanja ionako nisu realizirala. Tako su Sindikati u najboljoj namjeri, da ojačaju poziciju svojih članova, sve više gubili na svim poljima i slabili po broju članova.
Druga slabost koja je kroz kratku povijest industrijske demokracije u Hrvatskoj bila vidljiva, a koja je znatno oslabila sindikalni pokret je već dobro poznata „atomizacija“ sindikata (među kojima su mnogi nastali i ostali kao „žuti sindikati“) i izostanak plana o raspolaganju sredstvima iz sindikalne članarine u većini sindikata. Neki sindikalci, kao da se nikako nisu mogli odvojiti od relikta prošlosti. I neki novi, demokratski sindikalci bavili su se trgovanjem šećerom, tekstilom, bijelom tehnikom, ili svinjskim polovicama, ili su uz niske kamate posuđivali novac poduzetnicima. Neki drugi su u masi prikupljenih sredstava od članarine vidjeli izvor sredstava za pokriće svojih potreba, pa su zbog toga završili u zatvoru. Drugi, koji su skupili veće svote novca postali su veliki građevinski poduzetnici, osnivajući tvrtke za gradnju stanova ili su ulagali u investicijske fondove. Pitanje je samo što je od takvog ulaganja do sada imalo njihovo članstvo? Očito, neki sindikalisti su izabrali krivu stranu zastupanja, jer im sindikalna funkcija nije dovoljna. Nekima je sindikat poslužio kao odskočna daska u politiku, a nekima je otvorio put do realizacije sindikalne palače u kojoj, kada bude dovršena, neće biti sindikalnog članstva.
Sve nabrojeno je sindikalni pokret dovelo do stanja kakav je danas. No nisu baš svi griješili. Novac od sindikalne članarine kod dijela sindikata ostao je u sindikalnoj blagajni, u fondu  koji predstavlja realnu financijsku potporu članovima sindikata u vrijeme kolektivnog pregovaranja i njihovu sigurnost u slučaju eventualnog štrajka. Ali u javnosti se čuju samo one negativne poruke, koje čine nepopravljivu štetu. 

Vapaj za zajedništvo

Dakle, industrijska demokracija bez ikakve tradicije nije se razvijala ni lako ni brzo. Neki, novoosnovani sindikati nisu bili dovoljno zreli za industrijsku demokraciju.  A sindikalni čelnici nekih sindikata, unatoč ratobornim izričajima u javnosti, zapravo sve više i više zapadaju u malodušnost. Neki od njih postaju prestravljena bića koja strahuju za vlastiti život. Tako se opet događa da se sindikalni pokret u Hrvatskoj zaustavio u davnoj prošlosti. Sadašnjost mu je vrlo okrutna, a nitko od aktera koji predstavljaju sindikalne središnjice to još uvijek ne shvaća. Valjda misle da će se neumitni kotač liberalizma zaustaviti podalje od njih? Dok u svijetu tisuće radnika pod zastavama svojih sindikata korača ulicama da bi zaštitili i obranili svoja prava, kod nas se vode međusindikalni ratovi. Većina medija ih još potiče i pospješuje. Kao da radnicima u Hrvatskoj nije dovoljno svih oblika destrukcije.  Vrijeme je da se izađe iz sindikalne depresije. Vapaj za sindikalno zajedništvo doseže do neba, a jeka odzvanja u praznim džepovima radnika. Treba je samo čuti, sa ili bez medija.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu