English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Počeci europskog sindikalizma – ENGLESKA

U velikom zamahu industrijske revolucije i pojavom masovne industrijske proizvodnje koncem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća Engleska je bila gospodarski najrazvijenija zemlja zapadnog svijeta.

U odnosu na Englesku ostale kontinentalne europske zemlje su bile u gospodarskom zaostatku. Zbog veoma razvijene manufakture, poglavito tekstilne proizvodnje, rasprostranjene kućne industrije na selu i razvijenog gradskog zanatstva došlo je do sve veće masovne proizvodnje i uporabe strojeva u proizvodnji. Sustav strojne proizvodnje nametnuo se kao odgovor na nemogućnost manufakturnog načina proizvodnje da udovolji zahtjevima i potrebama. Snažan materijalni napredak razvio je široki kompleks gospodarskih, političkih i socijalnih promjena.
U tom kontekstu pojavila se potreba za propitivanjem pozicije radnika u sustavu proizvodnje i novim „industrijskim“ odnosima. Ubrzano odustajanje od ručnog rada kao neisplativog i zamjena velikog broja radnika strojem doveli su do osjećaja egzistencijalne ugroženosti među radništvom koje se masovno, spontano ili organizirano okuplja i počinje prosvjedovati u svrhu očuvanja ili možebitnog poboljšanja svoje pozicije u svijetu rada. Ovo je razdoblje  početak radničkih manje ili više spontanih ili organiziranih akcija i pokreta koji su prethodili modernom institucionaliziranom sindikalizmu. U povijesti radničkih pokreta i sindikalizma u Engleskoj i uopće pokreti ludita i čartista se uzimaju kao počelo globalnog radničkog pokreta i sindikalizma.

Luditi-luditski pokret

Luditi su pripadnici djelom stihijskog, a dijelom organiziranog pokreta engleskog radništva, koji je u razdoblju punog zamaha prve industrijske revolucije vodio borbu protiv primjene strojeva u proizvodnji i nesvjesno protiv vladajućih odnosa u masovnoj proizvodnji.
Prije engleskog luditskog pokreta javile su se pobune tkalačkih radnika u Nizozemskoj i Njemačkoj protiv uporabe stroja za tkanje pantljika i širita. Zbog čestih radničkih nemira i zastoja u proizvodnji upotreba tog stroja je nekoliko puta zabranjivana; u Kelnu 1676 godine, zatim carskim ediktom 1685 i konačno obnovljenim ediktom 1719 godine. Korištenje ovog stroja dozvolila je kneževina Saksonska tek 1765 godine. Četiri godine kasnije donesene su zakonske odredbe kojima se zabranjuje uništavanje strojeva i razaranje tvorničkih zgrada, a počinitelji strogo sankcioniraju. Luditski pokret je dobio snažan poticaj u prvim godinama devetnaestog stoljeća, kada je zbog uvođenja strojne proizvodnje 800 000 tkalačkih radnika ostalo bez posla i de facto bačeno na ulicu. Pokret je dobio ime po Nedu Ludu koji je prvi razbio stroj za tkanje čarapa. 1812 godine.
Zamah luditskog pokreta je od vladajućih slojeva percipiran kao ugroza poretka te je za njegovo sprečavanje protiv ludita je donesen zakon kojim se kažnjavalo smrću svako uništavanje strojeva. Propadanje ručnih tkača i manufakturnih tekstilnih proizvođača nastavljeno je i u kasnijim godinama, čak decenijama nakon pojave pokreta. Pokret je zbog svojih unutarnjih kontroverzi i usmjeravanja borbe prema krivom protivniku u brzo nestao s društvene scene. Naime, radnik i stroj nisu protivnici. Uzrok radničkom siromaštvu i bijedi  je moderator proizvodnje i način uporabe stroja u proizvodnji, a ne sam stroj.

Čartizam

Čartizam je naziv i pojam za masovni radnički pokret iz prve polovine devetnaestog stoljeća. Pokret je trajao u razdoblju od ranih dvadesetih do 1850. godine kada potpuno iščezava. Kulminaciju svog djelovanja doživio je 1838 godine objavom „ Narodne Povelje“ (People´s Charter) po čemu je i dobio ime. U povijesti pokreta za radnička i socijalna prava i sindikalizma ostati će zabilježen kao prvi radnički pokret sa općim socijalno-političkim programom i aktivnošću usmjerenom ka njegovoj realizaciji. Naime, 1838 godine vodstvo pokreta je izradilo program pokreta pod nazivom „Narodna povelja“ koji je sadržavao šest temeljnih zahtjeva:
- opće pravo glasa (zahtjev nije obuhvaćao žene nego samo muškarce),
- jednakost izbornih okruga (ravnomjerna podjela zemlje na izborne okruge-izborne jedinice),
- ukidanje imovinskog cenzusa za izbor kandidata za zastupnike,
- tajno glasovanje,
- godišnje parlamentarne izbore i
¸- uvođenje plaća za zastupnike.
 Cilj pokreta je bio od Parlamenta izboriti veću demokratizaciju političkog života i radništvu osigurati veća prava i bolje radne uvjete. Međutim ni u samom vodstvu ni među pripadnicima pokreta nije bilo potpunog jedinstva oko metodologije i načina realizacije ciljeva pokreta koji su u svojoj naravi značili postizanje socijalne jednakosti, a i sam ukupni programski cilj pokreta od autora povelje je bio formuliran kao socijalna jednakost.
Pokret je  svojim programom pogodio bit problema u kojem se nalazi ugroženi dio stanovništva te se iako izvan bilo kakve zakonske regulative naglo širio, poglavito među radništvom i siromašnim dijelom pučanstva. Iako su djelovali u ilegali vodstvo i aktivisti pokreta su uspjeti okupiti veliki broj radnika i osigurati zavidnu potporu stanovništava. U tim uvjetima uspjeli su sastaviti Povelju kojoj je osobnim potpisom potporu dalo 1 280 000 radnika kao i izabrati „Narodno predstavništvo“. Posebnost ovih izbora je u tomu da su u njima sudjelovali samo oni građani koji po tadašnjem izbornom zakonu nisu imali pravo glasa. Izabrano predstavništvo se sastalo u Londonu 4. veljače 1839. godine, nakon čega je uslijedila velika represija i uhićenja vodstva i aktivista pokreta. Dvije godine kasnije kada je na slobodu pušteno vodstvo pokreta, 1841 godine pokrenulo je prikupljanje potpisa za novu Povelju koja je objavljena 1842. godine, a potpisalo ju je 3 350 000 građana. Ova godina i aktivnosti oko potpisivanja i objavljivanja druge povelje se uzimaju kao vrhunac u razvoju čartističkog pokreta. Kao reakcija na odbijanje i ove povelje od Parlamenta, dolazi do velikog broja neuspjelih i spriječenih industrijskih akcija i štrajkova, nakon čega pokret jenjava i gubi na snazi.
Europska revolucionarna zbivanja 1848. godine u velikome su utjecala na stvaranje povoljne političke atmosfere i na ponovno oživljavanje čartističkog pokreta. Aktivisti i vodstvo pokreta su pripremili novu (treću) Povelju koju je potpisalo 6 000 000 građana. Međutim i ta povelja je odbijena, zbog čega se 1850. godine pokret potpuno raspao. Usprkos svih svojih kontroverzi i neuspjeha čartistički pokret je odigrao svoju povijesnu zadaću i postao je izvorištem nasljednim radničkim pokretima na globalnoj i lokalnoj razini. Posebno je značajan po tomu što su svi temeljni principi koji su postavljeni kroz tri povelje proizašle iz tog pokreta kasnije ugrađeni u britansko zakonodavstvo.

Stvaranje modernih sindikalnih organizacija

Iskustva luditskog i čartističkog pokreta u mnogome su pridonijela stvaranju modernih sindikalnih organizacija, tako je gašenjem čartističkog pokreta 1850.-ih godina došlo do osnivanja većeg broja sindikata kao trajnih radničkih organizacija te njihova okrupnjavanja. Slijedom toga 1860. godine osnovano je Londonsko obrtno vijeće kao preteča Radničkog sindikalnog kongresa. Posebna pogodnost bujanju sindikalnih organizacija bio je zaključak Kraljevske komisije iz 1867 godine da je uspostava interesnih organizacije korisna i za poslodavce i za zaposlenike. Sindikalna djelatnost je potpuno legalizirana 1871 godine. Narastanje kolektivne svijesti radništva o potrebi uvećavanja sindikalne snage, a poglavito zaključak Kraljevske komisije pogodovali su osnivanju Radničkog sindikalnog kongresa kao krovne sindikalne organizacije 1868 godine.
TUC-Trade Union Congress je centralizirana sindikalna centrala koja danas okuplja 58 udruženih sindikata s oko 6 500 000  članova. Kao nacionalni stožer radničkog pokreta TUC je utemeljen  1868 godine kada je Londonsko obrtničko viječe kao tada najveća sindikalna organizacija okupilo ostale zainteresirane sindikate u jednu centraliziranu sindikalnu središnjicu na nacionalnoj razini. Proces formiranja TUC kao stožera radničkog pokreta nije tekao ni brzo ni bez problema. Naime unutar TUC kao organizacije na samom početku djelovanja su se pojavili sukobi i razilaženja programske i metodološke naravi. Dio sindikata, poglavito onih sa sjevera zagovarao je radikalne sukobe s poslodavcima oko radničkih i socijalnih prava ne isključujući ni one oružane, dok je veći dio sindikata bliskih Londonskom obrtnom vijeću bio za umjerenije i nenasilne metode djelovanja. Ovi prijepori su ubrzo doveli do odcjepljenja dijela sindikata koji su se međusobno udruživali i utemeljivali nove sindikalne centrale. To se posebno odnosi na devedesete godine devetnaestog stoljeća. U sindikalno političkom smislu za TUC je važno napomenuti osnivanje Odbora za rad u parlamentu koji je preteča Laburističke stranke. Sindikati udruženi u TUC čine većinu članstva britanske Laburističke stranke, ali ne postoje nikakve formalne ni organizacijske veze između TUC i stranke. Kao rezultat prijepora u TUC nastale su jedna nacionalna centrala i dvije regionalne.
GFTU- General Federation of Trade Unions (Generalna federacija sindikata) je nacionalna centrala koja je na globalnoj nacionalnoj razini manjeg utjecaja i značaja no svejedno je participirala u utemeljenju Međunarodne federacije sindikata u Amsterdamu 1919 godine. Danas okuplja 35 sindikata s oko 215 000 članova.
STUC – Scottish Trade Union Congress (Škotski kongres sindikata) utemeljen je 1897 godine kao rezultat političkog sukoba unutar TUC oko političkog predstavljanja radničkog pokreta te načina upravljanja u TUC kao i oko metodologije djelovanja.
ICTU – Irish Congress of Trade Unions (Irski kongres sindikata) je krovna sindikalna centrala za obadvije Irske. Irski sindikalni pokret u formalno pravnom smislu počinje utemeljenjem ITUC (Irish Trade Unions Congress) 1894 godine, a ICTU kao jedinstvena centrala nastao je nakon ujedinjenja s CIU (Congress of Irish Unions) utemeljenog 1945 godine. ICTU obuhvaća 55 udruženih sindikata s oko 600 000 članova što je nadprosječna europska sindikaliziranost jer obuhvaća 35% radne snage. Struktura sindikalnog članstva takva da se sastoji od 60% članstva iz javnog sektora i 40% iz realnog sektora.  Ovo odcjepljenje od TUC nije bitno ugrozilo njegovu poziciju i položaj stožerne centrale radničkog pokreta od samih početaka do danas.
Zaključno Velika Britanija je jedna o 5 država Europske unije u kojoj samo jedna sindikalna centrala (TUC) sudjeluje u socijalnom dijalogu na nacionalnoj razini i  arhitekturi nacionalnih socijalnih odnosa. Pored Velike Britanije u tu grupu spadaju još Austrija, Irska, Latvija i Slovačka.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu