English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
1. maj - Spomen na Chicago 1886. - Kako je nastao praznik rada

Kako je nastao praznik rada?

Dugotrajni je put skraćivanja radnoga vremena. U prvo se vrijeme tražio 8-satni radni dan, do jučer 40-satni tjedan, a danas je to skraćivanje radnog vremena i do 35 sati tjedno. Prva skupina radnika koja je stvarno postigla osam satno radno vrijeme bila je skupina građevinskih radnika u australskoj državi Victoria 1856. godine. Desetljeća kasnije radnička je organizacija Vitezovi rada 1884. godine u osnivačkoj platformi postavila ovaj zahtjev: “Odlučeno je da se prvi i glavni zahtjev u pogledu radnog vremena, a s ciljem da se radnička klasa izvede iz sužanjstva kapitala, postane zakonska odredba kojom će se 8-satni dan proglasiti zakonitim dnevnim radnim vremenom u svim državama SAD. Čvrsto smo odlučili upotrijebiti sve raspoložive snage za postizanje toga uzvišenog cilja.” Prekretnica se dogodila dvije godine kasnije. Povjesničari pripisuju izbor baš toga datuma činjenici što je u državama New York i Pennsylvania to bio poticajni dan, datum kada su tradicionalno počinjali teći ugovori o najmu. Međutim, demonstracije nisu postigle željeni cilj jer su poslodavci jasno izrazili nespremnost za uvođenje bilo kakvoga skraćenja radnog vremena.

Međunarodni praznik rada obilježava se u spomen na mirni prosvjed radnika 1. svibnja 1886. u Chicagu. Razlog prosvjeda bio je štrajk, zbog petnaest posto smanjenja nadnica u McCormickovoj tvrtki za proizvodnju žetalačkih strojeva. Gotovo 400.000 radnika diljem SAD prosvjedovalo je zahtijevajući osam satni radni dan. Počinju demonstracije i ulične borbe u Chicagu i drugim gradovima. Tog je dana posebno vrilo u Chicagu gdje je 80.000 ljudi prolazilo ulicama. Demonstracije su se pretvorile u oštar sukob s policijom. Štrajk u tvornici je nastavljen i u ponedjeljak 3. svibnja, kada je policija pucala na štrajkaše zbog čega je za sljedeći dan sazvan radnički miting, te u utorak 4. svibnja 1886. godine, poslije čega je bio zakazan mirovni skup radnika na trgu Maymarket. No miting je propao - govornici nisu došli. Navečer je na trgu ostalo nekoliko stotina radnika. Policija, iznervirana slijedom događaja, napada. Jedan usamljeni revolverski hitac! Vrhunac je kada je bomba namijenjena policiji eksplodirala i usmrtila nekoliko ljudi. Činjenične okolnosti oko tih događaja ostale su povijesno nerazjašnjene do današnjeg dana. Eksplozija bombe izaziva opću paljbu na radnike, slijedi masakr s više od 200 mrtvih i nekoliko stotina ranjenih. To je dovelo do vala uhićenja, a glavne žrtve su bili sindikalisti, odnosno glavne vođe radničkih demonstracija. Taj krvavi događaj 4. svibnja 1886. bio je uvod u javnu hajku na radničke organizacije. Osam ljudi, svi su uživali velik ugled među radnicima, optuženo je, iako nikakva dokaza da su oni krivci za nered nije bilo. Optuženi su za urotu, te je tužitelj tražio da ih se objesi kao primjer drugima. Dapače, šestorica od njih osam uopće nisu bila na trgu kad su izbili neredi. Sudska farsa, potom organizirana na montiranom sudskom procesu, kulminira već 16. svibnja 1886. godine kada su donesene presude. U ozračju krajnje političke uznemirenosti i histerije, osmorica su optuženih osuđeni na smrt, a ostali zatvorom od jedne do 15 godina. Albert Parsons, Adolph Fischer, August Spies, George Engel su obješeni a Louis Lingg je ubijen u ćeliji dinamitom, dok su ostala trojica Samuel Fielden, Michael Schwab i Oscar Neeb pomilovani šest godina poslije.

Tipograf među mučenicima. Nakon izricanja smrtne presude A. Parsons, tipograf, je sudu između ostalog rekao:”… Vaša presuda je rezultat strasti, rođena strašću, pothranjena strašću. To je rezultat mržnje buržoaskog tiska, monopolista kapitalizma, eksploatatora radništva…” Neposredno pred izvršenje presude - smrt vješanjem, August Spies izgovara ove vizionarske riječi: Doći će vrijeme kada će naša tišina u grobu biti glasnija od našega glasa. Mučenici iz Chicaga kako su kasnije nazvani, posthumno su odigrali važnu ulogu u povijesti Međunarodnog praznika rada. Uistinu, zločin prouzrokuje suprotan efekt od onog što su ga očekivali njegovi autori! Val nezadovoljstva lebdi i širi se svijetom, a u sjećanje na čikaške mučenike intenziviraju se borbe za osam satni radni dan. Američka federacija rada (AFL), osnovana 1886. godine, nije napustila ta nastojanja. Na svojem je Kongresu u St. Luisu 1888. godine odredila 1. svibnja 1890. godine za krajnji rok nakon kojega su američki radnici trebali odbiti duži radni dan.

Međunarodni kongres u Parizu. Razgovori o skraćivanju radnog vremena vodili su se i u Europi 80-tih godina prethodnog stoljeća, ali je to pitanje dobilo novi poticaj zahvaljujući događajima u SAD. Tako se 20. srpnja 1889. godine na stogodišnjicu Francuske revolucije, okupljaju u Parizu predstavnici socijalističkih pokreta iz raznih zemalja kako bi osnovali radničku socijalističku internacionalu, poznatiju kao Druga Internacionala. Delegati za pariški kongres, u skladu s inicijativom dviju najvećih radničkih organizacija u to vrijeme: Njemačke socijaldemokratske partije i britanskih sindikata, preuzeli su ostvarenje te odluke. Tih je 400 delegata iz 20 zemalja usvojilo 20. srpnja 1889. godine ovaj zaključak: "Velike će međunarodne demonstracije biti organizirane određenog dana, tako da će istodobno u svim zemljama i gradovima istoga dana radnici zahtijevati da vlast zakonskim putem skrati radni dan na osam satni, te provede ostale odluke Pariškog kongresa. Utvrđivanje ovoga roka za prvosvibanjsku odluku bilo je značajno i dobro odabrano. Stotinu je godina ranije Francuska revolucija oborila stari režim, a usvajanje odluke također se podudaralo i sa Svjetskom izložbom u Parizu te godine. Svjetska je izložba potakla radosno i svečano raspoloženje u cijelom gradu. Iste te godine u Parizu su udareni i temelji buduće Međunarodne organizacije rada (ILO).

Druga internacionala je 1889. odlučila upravo spomen na chicaške događaje izabrati za Međunarodni praznik rada. Praznik se veoma brzo raširio svijetom, nije zaživio u zemlji u kojoj je nastao – SAD-u, i danas je globalno najrašireniji nevjerski blagdan. Katolička crkva aktualizirala je taj praznik, posvetivši ga sv. Josipu Radniku odlukom pape Pija XII. 1955. godine. Dakle, prvosvibanjska tradicija zasniva se na događajima iz Chicaga. Osam sati rada, osam obrazovanja, osam odmora - idućih će godina i desetljeće ovaj slogan postati bojnim pokličem prvosvibanjskog pokreta.

Zagrebački tipografi u prvim redovima. Vrijedno je ustvrditi da se hrvatsko radništvo ovom pozivu odazvalo u samom početku, odnosno već 1890. godine. Tipografi ispod svoje zastave “Složni bit ćemo možni” predvođeni svojim redarima Strosmajer Josipom, Dragan Nikolom, Nemesch Franjom, Leidenger Ivanom i Opava Franjom ishodili su dozvolu od Gradskog Poglavarstva 29. travnja 1890. godine da mogu predvoditi zagrebačke tipografe na obilježavanju prvomajske manifestacije 1890. godine.

Zagreb, 23. travnja 2012.

Stjepan Kolarić

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu