English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
USPJEŠAN SOCIJALNI DIJALOG OVISI O SNAZI SINDIKATA

Stupanjem na snagu Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave („Narodne novine“ broj 150/11), Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva prestalo je s radom, a njegove poslove preuzimaju Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo poduzetništva i obrta, te Ministarstvo rada i mirovinskog sustava.

Značajne promjene

Dakle, vidljivo je da će ovo gospodarstvo opet doživjeti velike promjene, jer će resor rada i mirovinskog osiguranja, ponovo biti izdvojene cjeline u jedno ministarstvo. Novi ministar, prof.dr.sc. Mirando Mrsić je 12. siječnja održao svoj prvi sastanak sa sindikatima najavljujući  kako on, kao prvi čovjek ministarstva gleda na pitanja u djelokrugu rada ovog Ministarstva. Ministar se u svojem izlaganju osvrnuo i na pitanje socijalnog dijaloga sa sindikatima, rada Gospodarsko-socijalnog vijeća, odnosno, razvoj tripartizma, budućih izmjena Zakona o radu, kao i određenih organizacijskih promjena, kada je u pitanju suradnja sa Sindikatima.
Po reakcijama Sindikata koje su zabilježili mediji, bilo je vidljivo iznenađenje na sindikalnoj strani ovako mnogobrojnim i krupnim promjenama. Između ostalog, između redaka izrečenog, može se pretpostaviti da dolazi posve nova era u radu Sindikata, kada će svatko samostalno zagovarati i uređivati odnose na svojoj strani, a o umješnosti socijalnog dijaloga i spremnosti na borbu pritiskom, ovisiti će rezultati i postignuća socijalnog dijaloga.

20 godina "novog smjera"

Spomenuti sastanak održan je samo tri dana prije nego što Hrvatska slavi 20 godina nezavisnosti i samostalnosti. Za tih dvadeset godina mnogo se dogodilo u Hrvatskoj. Kao što obično i biva, dobroga i lošega. Za sindikate u Hrvatskoj ne može se navesti mnogo dobroga, jer činjenice govore suprotno. Kratka kronologija razvoja sindikata u proteklih 20 godina govori slijedeće:
Radnici, željni pravde, slobode i demokracije na radu započeli su s osnivanjem prvih demokratskih sindikata već 1989.g. , kao najavu skorih političkih i društvenih promjena. Tada, prvi demokratski sindikati, nisu bili opterećeni politikom. Osnovno vrelo prava na koje su se pozivali, bila je Povelja o ljudskim pravima UN-a, te Konvencija broj 87. i 98. Međunarodne organizacije rada, kao univerzalni izvor prava, iznad nacionalnih zakona. Radnici su tada osnivali tzv. nezavisne sindikate, nastojeći u samom nazivu dati smjer djelovanja. Iako je stari sustav sindikalnog organiziranja još bio aktualan i postavljao se kao prijetnja, novonastali sindikati su se temeljili na ponosu i predanosti svojih članova.
Međutim, prijetnja od nezavisnih sindikata brzo je zasmetala „novim“ političarima. Izrasli u starom političkom sustavu, bili su željni i u novom, deklaratorno drugačijem političkom sustavu imati „svoje sindikate“. Tada je počelo. Sindikalno zajedništvo bilo je već unaprijed osujećeno i onemogućeno, a demokratski razvoj industrijskih sindikata i industrijskih odnosa bio je vrlo narušen. Neslaganja na sindikalnoj sceni rađala su nove, drugačije sindikate i sindikalne središnjice. Politika je ozbiljno počela biti prisutna i u nekim sindikatima. Sindikati su polako napuštali solidarnost i sindikalni pritisak kao univerzalno sredstvo svojeg djelovanja i priklanjali su se ovoj ili onoj opciji, ovisno o tome čiju su politiku podržavali. Ne treba zaboraviti da su se u vrijeme rata, sindikati kategorizirali i po domoljublju i zastupali interese onih političkih strana koje su se razvijale u tom smjeru.
U to vrijeme, socijaldemokracija nije bila dočekana s povjerenjem, jer je sjećanje na bivše razdoblje bilo zapreka za razvoj novih socijaldemokratskih ideja koje bi naišle na podršku sindikata. Sindikati u devedesetima su jako teško ostvarivali zajedništvo. Oko svakog zajedničkog, za radnike važnog pitanja, raspravljalo se godinama. Na kraju bi opet sve bilo završeno prevagom „jačega“, bez konsenzusa.
O prvom Zakonu o radu raspravljalo se godinama, da bi, ipak, 1995.g. bio usvojen bez sindikalnog konsenzusa. Prvi Zakon o radu je po prvi puta u Hrvatskoj uredio i način organiziranja sindikata. Drugim riječima, on je potvrdio postojeće stanje. U to je vrijeme sindikalna scena već bila atomizirana, a sindikati razmrvljeni. U pojedinim strukovnim područjima osnovano je na desetine novih sindikata koji nisu mogli naći zajednički jezik oko većine pitanja. Izgubljeni su do tada važeći Opći kolektivni ugovori, a nikakvi supstituti nisu dogovoreni. Od donošenja Zakona o radu do sklapanja prvih kolektivnih ugovora prošlo je nekoliko godina. Međutim, poslodavci su vrlo brzo shvatili da su u prednosti, te su većinu materijalnih prava radnika ukinuli. Umjesto nastavka za veća prava, Sindikati su bili suočeni sa borbom za prava, pa makar ona bila i manja od prijašnjih. Tada se masovno atomizira i sustav kolektivnog pregovaranja, pa umjesto da se jednim kolektivnim ugovorom urede minimalna prava za cijelu djelatnost, počeli su se masovno sklapati tzv. kućni kolektivni ugovori, koji su na različite načine uređivali prava radnika u istoj djelatnosti. Nije bila rijetkost da se u nekim djelatnostima sklopi i na desetine kolektivnih ugovora, jer se strana poslodavaca  namjerno ili slučajno nije nametnula kao jedan partner.

Koraci nazad 

Rezultat takvog sustava kolektivnog pregovaranja bila je još veća razmrvljenost i nepovezanost sindikalne scene, a u konačnici i pad povjerenja u sindikate. Sindikalni je pokret u posljednjih dvadeset godina vidno oslabio. Od 1.400 000,00 zaposlenih u sindikate je danas učlanjeno oko 35% zaposlenih radnika. Danas sindikalnu scenu čini pet sindikalnih središnjica koje se rijetko razgovaraju, a još rjeđe pregovaraju o zaštiti članova sindikata, pa samim tim i o svojoj zaštiti. Kako je izostajala podrška članstva i veliko osipanje članstva zbog gašenja metalne i tekstilne industrije, neki sindikati su počeli trgovati sa vladama da mi zadržali svoja prava. U svijetu razvijenog sindikalizma je nepojmljivo da Sindikati ustupcima Vladi dobivaju određena prava ili zaštitu. a upravo to se događalo.
Kako se nije mogao postići dogovor oko podjele sindikalne imovine, koji je pokrenut još 1993.godine u ETUC-u, sindikati su tražili od Vlade Zakon kojim će se to urediti. Naravno, u Zakonu je bio tzv. rok za dogovor. Vrlo mudro od zakonodavca. Kad je rok za sindikalni dogovor prošao, država je izvršila posve "zakoniti" upis na sindikalnu imovinu i to do danas nije riješeno. Sindikati bez svoje imovine i dalje nemaju ili imaju oskudne uvjete za rast i razvoj.
Slično je bilo i sa tzv. „doprinosom solidarnosti“ kao važnom umotvorinom zbog koje su u Zakonu o radu utvrđene manje otpremnine i kraći otkazni rokovi, koju je na kraju ukinuo Ustavni sud i nekoliko milijuna prikupljenog novca od ne članova sindikata nikada nije dobilo pravog vlasnika. No, vrhunac se ipak dogodio sa tzv. „Sindikalnom peticijom“ koja je osujetila izmjene Zakona o radu, ali nije kapitalizirana za dobrobit sindikalnog pokreta.

Energiju usmjeriti na razvoj sindikata

U javnosti je često bilo viđeno da je osnovni problem sindikata u tome što se ne bave razvojem sindikata i sindikalnom organiziranošću, što ne troše novac sindikalne članarine na obrazovanje članova za rad i demokratizaciju sindikata, što članove „vežu“ uz sindikat raznim visokim pozajmicama koje su im u vrijeme krize neophodni, ali, za budućnost razvoja sindikata nemaju baš nikakve koristi. Uz put, zbog „pozajmica“ su mnogi sindikalni čelnici smijenjeni, a neki su u međuvremenu osuđeni i na zatvorsku kaznu. Sindikati u Hrvatskoj se teško dogovaraju oko svega. Tako ni do dogovora oko referenduma o referendumu nije došlo.
Apsurdno je da ne postoji minimalna volja i želja da se zatome osobni ili materijalni interesi, da se prekine s ulaganjem novca na način kako su to radili socijalistički sindikati ( koji su bili poznati vlasnici nekretnina ), te da se vrati korijenima, na kojima su sindikati i nastali.

Ojačati istinsko zajedništvo

Ovakvi sindikati kakvi su danas, nemaju dovoljnu snagu za pravi socijalni dijalog i pregovore koji bi urodili plodom za radnike. Sve je vizualno u redu, ponekad se nađu, ali, onda i dakle idu svaki svojim putem. Žalosno je što se na razjedinjenoj sindikalnoj sceni putovi češće razilaze nego što se susreću. Proporcionalno razjedinjenosti, razvija se i sindikalna solidarnost, a proporcionalno solidarnosti i sindikalna snaga. Baveći se otkrivanjem raznih  malverzacija nepoštenih poslodavaca i prijavljivanja kaznenih djela, sindikat ispunjava značajnu ulogu tamo gdje su zakazale druge društvene institucije, ali zbog toga ne jača svoju poziciju. Upravo suprotno, sve više je gubi, jer se sindikati da bi bili snažni trebaju baviti samo sobom, svojim članstvom, svojom snagom, strategijom, neovisno od bilo koga.
Međutim, kako se čini, sindikati u Hrvatskoj nisu skloni poslušati mišljenja iskusnih. Kada je 2006. godine u Hrvatskoj  bio GUY RYDER, glavni tajnik ITUC-a, primijetio je da je razjedinjenost sindikata u Hrvatskoj trenutno najveći sindikalni problem, sindikati su to primili na znanje, ali nisu učinili gotovo ništa da pobijede različitosti i započnu makar oko najvažnijih pitanja djelovati jedinstveno. Jer, ako je na sceni previše sindikata sa slabim ili nikakvim utjecajem, oni ne mogu djelovati jedinstveno u zaštiti radnika. Djelovanje je otežano i procesi zaštite su oslabljeni ili usporeni. Glavni zadatak sindikata danas nije jamčiti sigurnost tvrtke i posla. Glavni posao sindikata danas su socijalni dijalog i pregovori za ostvarenje interesa članova. Kvaliteta socijalnog dijaloga proporcionalna je snazi sindikata. Danas kad se vidi da socijalni dijalog predstavlja samo kulisu, a ne suštinu, treba se zapitati koliki je u tome i doprinos samih sindikata. Pravi sindikati sami rješavaju svoja pitanja, a ne prepuštaju ih Vladi da ih ona riješi. Vlada uvijek ima na umu svoje interese. Vrijeme je da se na sindikalnoj sceni to shvati.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu