English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Revizija socijalnog dijaloga
Globalni cilj socijalnog dijaloga i tripartizma je promicanje postizanja konsenzusa i demokratske uključenosti glavnih dionika u svijet rada. Glavni dionici socijalnog dijaloga su tri strane: sindikati, odnosno, organizacije slobodno udruženih radnika, te poslodavačke organizacije nastale na dobrovoljnom principu, kao glavne stranke u socijalnom dijalogu i uvijek prisutna treća strana, odnosno, predstavnici nacionalnih vlada. Ovisno o tome koliko stranaka sudjeluje u socijalnom dijalogu, on se naziva tripartitni ili bipartitni socijalni dijalog, tripartizam, odnosno tripartitni socijalni dijalog se odvija u svrhu uspostavljanja pravnog okvira za socijalni dijalog na nacionalnoj razini, dok bipartizam podrazumijeva socijalni dijalog između organizacija sindikata i poslodavačkih organizacija u svrhu uređivanja međusobnih prava i obveza na tržištu rada. Odvija se uglavnom kroz kolektivno pregovaranje, rad u radničkim vijećima i predstavljanje u organima poslodavaca.

Svrha socijalnog dijaloga

Uspješne strukture i procesi socijalnog dijaloga imaju potencijal u rješavanju važnih ekonomskih i socijalnih pitanja u nekoj zemlji, rješavanja ekonomskih kriza i jačanje ekonomskog i socijalnog napretka. Preduvjeti koji trebaju biti ispunjeni za uspješan socijalni dijalog su:
- Snažne, neovisne organizacije radnika i poslodavaca koje imaju tehničku sposobnost i pristup važnim informacijama potrebnim za sudjelovanje u socijalnom dijalogu;
- Politička volja i predanost uključivanja u socijalni dijalog svih strana;
- Poštivanje temeljnih prava i sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja;
- Pravni i institucionalni okvir za realizaciju socijalnog dijaloga.
Kada se govori o modelu socijalnog dijaloga u pojedinoj državi, treba istaknuti da ne postoji univerzalni model socijalnog dijaloga koji se može preslikati iz jedne države u drugu. Socijalni dijalog se razvija kao sastavni dio razvoja pojedinog društva, on se ući i raste s društvom. Prilagođavanje socijalnog dijaloga određenoj situaciji je ključno za povjerenje socijalnih partnera i održivost socijalnog dijaloga. Međutim, dok su principi slobode udruživanja u sindikate i pravo na kolektivno pregovaranje u svim zemljama gotovo isti, socijalni dijalog i tripartitna praksa se razlikuju od jedne zemlje do druge.

Kriza dijaloga predugo traje

Upravo zato što socijalni dijalog i tripartizam nije moguće uspoređivati između zemalja, jer svaka zemlja gradi model koji je primjeren njezinom strateškom opredjeljenju i razvoju, evaluacija socijalnog dijaloga se može promatrati kroz ispunjavanje naprijed navedenih preduvjeta. Gledajući te preduvjete, odnosno njihov nedostatak, socijalni dijalog u Republici Hrvatskoj je vrlo dugo, reklo bi se i predugo, u dubokoj krizi. Kriza socijalnog dijaloga se najbolje vidi po tome što glavni akteri ne rješavaju bitna pitanja za stolom, nego razmjenjuju informacije preko medija. To nije neposredan odnos koji se gradi i rješava probleme, a i takav socijalni dijalog ima suviše mnogo prekida, odnosno, ne obavlja se u kontinuitetu. Drugi, ne manje važan razlog je promjena aktera kroz vrijeme koja nije popraćena u pristupu socijalnom dijalogu. Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata na određeni način zadržava zamrznutim predstavljanje interesa i poslodavaca i sindikata i ne prati njihov razvoj i životni ciklus. Zbog toga, na tripartitnoj razini zastupljenost udruga sindikata i poslodavaca ne odražava strukturu tržišta radne snage, odnosno, ne zastupa interese većine radnika u gospodarstvu. Naime, iako je zakonodavac prezentirao donošenje Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata kao iskorak u okrupnjavanje sindikata, to se nije dogodilo. Upravo suprotno. U privatnom sektoru su sindikati još slabiji. Naravno da tome nije razlog samo spomenuti Zakon. Osnovni razlog je zapošljavanje radnika na određeno vrijeme u privatnom sektoru ili realizacija poslova preko ustupljenih, agencijskih radnika, pa je u takvim uvjetima gotovo nemoguće organizirati radnike u sindikate. Dakle, ne postoji bitan preduvjet, a to je politička volja i predanost, da sindikati mogu uključivati nove članove bez straha da će zbog toga ostati bez posla. Ovakvo stanje na sindikalnoj strani dovelo je do toga da su radnici realnog, gospodarskog sektora gotovo nezastupljeni u Gospodarsko-socijalnom vijeću i da o njihovim interesima nitko ne vodi računa. Udruge poslodavaca koje su nastale u razdoblju od prethodnih 20 godina također ne mogu predstavljati interese svojih članova jer nisu reprezentativne. Zacementirana situacija svakako nije pogodna za bilo kakav iskorak u razvoju tripartizma.

Revizija osnove za razvoj tripartizma

Stigmatizacija sindikata, ignoriranje, obavljanje socijalnog dijaloga preko određenih medija, ultimativan pristup, odsustvo predanosti, sve su to razlozi koji socijalni dijalog na svim razinama drže pod pritiskom ili ga guše, bez mogućnosti otvaranja, informiranja i slobode djelovanja. Pravni i institucionalni okvir za tripartizam i socijalni dijalog je formalno uspostavljen, ali se u praksi uglavnom ne primjenjuje.
Sve upućuje na zaključak da su tripartizam i socijalni dijalog kod nas u dugotrajnoj i nepovratnoj krizi. Kriza ide do tuda da uopće negira svrhu i potrebu tripartitnog dijaloga. Nužno je razmotriti nastalu situaciju i revidirati osnovne pretpostavke kako bi Gospodarsko-socijalno vijeće kao institucionalni okvir postalo tijelo za razmjenu važnih informacija sve tri strane, a ne fikus industrijske demokracije. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu