English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
U potrazi za neprijateljem - Frustrirani neuspjehom
Hrvatska je, osim s Crnom Gorom, posvađana sa svim svojim susjedima. Sa Slovenijom zbog granice, Mađarskom zbog MOL-a, a Srbijom i Bosnom i Hercegovinom zbog stotinu razloga. Ne samo to. Mi smo posvađani i sa samim sobom. Histerija, na primjer, oko Istanbulske konvencije govori da nam je neprijatelj prijeko potreban, a s obzirom na to da su Srbi i komunisti već izgustirani, traže se novi. Ovaj put to su masoni, sotonisti i ostale mračne sile koje žele zatrijeti hrvatski narod i zabraniti mu da ide u Crkvu.
Zaista, zbog čega se javila takva histerija oko Istanbulske konvencije koja, usvojena ili neusvojena, neće ama baš ništa promijeniti u našem društvu, pa ni odnos prema ženama. Dijelom se ta haranga protiv konvencije može objasniti našim primitivnim mentalitetom, koji je protiv stvarne ravnopravnosti žena, ali postoji još jedan, značajniji razlog. Radi se o krizi našeg društva. Hrvati su nezadovoljni i frustrirani svojim vlastitim neuspjehom.
Desetljećima, pa i stotinama godina sami sebi smo govorili da nam kojekakvi neprijatelji ne daju da dišemo, počevši od Turaka, Austrijanaca, Mađara i Srba do komunista. Kada ih se riješimo, Hrvatskom će poteći med i mlijeko. Došao je i taj trenutak, hrvatska lisnica je u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu.
Međutim, med i mlijeko nisu potekli. U posljednjih desetak godina stagniramo i malo pomalo postajemo najgora zemlja Europske unije, počevši od visine bruto društvenog proizvoda pa do cijene sata rada. Hrvatska godinama ima veliki negativni demografski rast, a kada se tome pridoda iseljavanje, koje u posljednje vrijeme poprima epidemijske razmjere, postavlja se pitanje tko će u ovoj zemlji ostati.

Ima ih koji su se „snašli“

Naravno, takvo stanje kod većine ljudi, osim onih koji su se snašli, izaziva nezadovoljstvo. Pri tome ne želimo sami sebi priznati da smo za to stanje sami krivi, počevši od pljačkaške privatizacije pa do političke prakse da s osvajanjem vlasti počinje podjela plijena, već panično tražimo nekog vanjskog neprijatelja na kojeg ćemo svaliti krivnju za to što se događa. Kada tome dodamo rastuću plimu primitivizma i praznovjerja, zbog koje se, na primjer, u pitanje dovodi jedno od najvećih dostignuća medicine kao što je cijepljenje, tada se javljaju mistične sile poput sotonista, masona i soroševaca, koje kuju zavjeru protiv nas i na koje usmjeravamo naš bijes. Istanbulska konvencija nije nam ništa kriva, ali je dobro došla kao vreća za udaranje. Nakon nekog vremena zamijenit će je neka druga, ali će svi naši problemi i dalje ostati jer ne želimo sami sebi priznati da se naša očekivanja nisu ispunila. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu