English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Iluzije o demokraciji - Još smo u pretpovijesnom dobu
Mogućnost da se na parlamentarnim izborima više stranaka bori za vlast u Hrvatskoj je dočekana kao senzacionalni preokret nakon kojeg će našim ulicama poteći med i mlijeko i svi će biti sretni i veseli. Kao što ponekad biva, velike nade pretvaraju se u veliko razočaranje jer višestranačje, bar za sada, Hrvatskoj nije donijelo mnogo dobra. Veliki dio stanovnika živi u oskudici, a mnogi, kako bi preživjeli, bježe iz Hrvatske glavom bez obzira. Pola onih koji rade primaju plaću manju od 4.560 kuna, a bruto plaća jedino je u Hrvatskoj u doba recesije smanjena za 30 eura. Svuda srećemo mrzovoljne, nezadovoljne ljude koji panično traže nekoga koga mogu mrziti i okrivljavati za svoje probleme. Jednom riječju, višestranački politički sustav nije se pokazao kao čarobni štapić koji smo toliko priželjkivali, a problemi su se prije nagomilali nego smanjili. 

U Hrvatskoj postoji nekoliko desetaka stranaka pa bi se na temelju tog broja moglo pomisliti da će se u toj političkoj ponudi naći za svakoga ponešto. Međutim, realno, izbor se svodi na dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti, a ostale služe samo kao demokratski ukras, a ponekad i za uveseljavanje pučanstva. Na žalost, redukcija ide dalje pa već površan pogled pokazuje da je mogućnost biranja samo iluzija jer u biti, između Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije ne postoji velika razlika. To je pogotovo došlo do izražaja u zadnje vrijeme kada se Zoran Milanović, u želji da se održi na vlasti, svojom retorikom pokušao približiti desničarima, a njegov nasljednik Davor Bernardić dodatno radi na srozavanju stranke bezbojnom politikom. 
Osnovni ciljevi i jedne i druge velike stranke su isti: otvaranje novih radnih mjesta, investicije, smanjivanje poreznog opterećenja, reforma pravosuđa i tako redom. U provođenju tih ciljeva i jedna i druga stranka su podjednako neuspješne pa je tako Hrvatska po broju nezaposlenih, dugu i bruto društvenom proizvodu najgora zemlja u Europskoj uniji. Neke zemlje, na koje smo nekada gledali s visine, poput Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, prošišale su kao rakete pored nas. 

Čemu onda služe stranke? 

Djelomičan odgovor može dati popis koji je svojedobno izašao u javnost, a govori o štedišama s ulozima preko milijun eura. Na tom popisu se nalazi gotovo sva politička hrvatska krema s time da se ti podaci odnose samo na jednu banku. Kakve tajne skrivaju sve ostale banke, možemo samo nagađati. 
Opće je poznata stvar da su političke stranke svojevrsni zavod za zapošljavanje pa u državnoj upravi i javnim poduzećima nakon smjene vlasti dolazi do brojnih kadrovskih promjena. Moraju se nagraditi zaslužni vojnici, partije, kumovi i prijatelji. U tome se često pokazuje nedostatak dobrog ukusa. Nedavno je jedna od stranaka na vlasti htjela uhljebiti kuma vođe te stranke, a kako on nije imao fakultet potreban za to radno mjesto namjeravao se promijeniti statut uz obrazloženje da se radi o iznimno sposobnom stručnjaku. Tako sposobnom da nije bio u stanju završiti fakultet! A ta stranka cijelo vrijeme glumi moralnu i horizontalnu vertikalu. U cjelini, stranačka pripadnost je osnovni uvjet koji mora udovoljiti kandidat za neko i malo značajnije radno mjesto u državnoj upravi ili javnom poduzeću, a ako je kojim slučajem sposoban i kompetentan, tim bolje. Ali nije neophodno. Aktualna zbivanja nam također govore da možeš prepisivati tuđe znanstvene radove do mile volje bez posljedica, a onome kome se to ne sviđa, premijer poručuje da su mu vrata Hrvatske (za odlazak) otvorena. Hrvatska je, kaže, slobodna zemlja. Stvarno, mnogi slušaju taj njegov savjet i odlaze pa je broj zaposlenih u Hrvatskoj u zadnje vrijeme smanjen za šezdeset tisuća. 
Demokratski, višestranački sustav u politički zrelim zemljama gradi se desetljećima, ako ne i stoljećima. Nakalemljen na naš primitivni mentalitet u kojem se na pljačku gleda prilično blagonaklono, doveo je do toga da su stranačke elite udružene s mutnim tipovima temeljito opustošile Hrvatsku, a od te pljačke se još nismo oporavili. Antologijska je stoga Rojsova rečenica: tko je jamio, jamio je, a ona vrijedi i danas jer nam praksa pokazuje da je korupcionašima vrlo teško stati na kraj. Suđenja koja traju godinama, bez rezultata, to dobro pokazuju. Zbog svega toga, nemojmo se zavaravati. Mi tek trebamo zakoračiti na demokratski put jer nije demokracija ako netko pijan bez straha može u birtiji pjevati “Ustani bane”... već nešto mnogo više. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: