English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Sindikalna solidarnost kao nova prilika
Gotovo mjesec dana Hrvatsku trese „gospodarska groznica“ izazvana stanjem u najvećem gospodarskom subjektu, Agrokoru. U pozadini tog, najavljivanog, a onda i obznanjenog, sloma gospodarskog diva, vodi se žestoka borba dionika krize izazvane prezaduženošću, sve kako bi se pretrpjela najmanja šteta. Tako je sam vlasnik poslovnog carstva, zvani „Gazda“, strepeći od modela „standstill“ koji bi ga mogao odvesti u stečaj i likvidaciju (a što bi u konačnici značilo gubitak vlasništva), odmah nakon donošenja Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH (dalje: Zakon), dok se još nisu ni ohladila njegova isprintana slova, sam zatražio od Vlade RH da se primijeni na Agrokor. Time je samo potvrđeno mišljenje nekih analitičara da je Zakon bio za Gazdu stalno željena, a možda i dogovorena opcija „ A“, a da je „opcija B“ bila potrebna „igra“ da se dobije na vremenu.

Carstvo sazidano kao kula od karata

Proteklo je vrijeme, u očekivanju rješenja, pokazalo pravu pozadinu ovog posrnulog carstva. Na površinu su isplivale mnoge informacije koje su se cijelo vrijeme skrivale od javnosti, a jedna od njih su tzv. planska ili dogovorna „ekonomija“ (dobro poznata iz socijalizma) i zaduženja koja karakteriziraju odnos „Gazde“ prema velikim dobavljačima i bankama, kao „prvoj liniji“ subjekata. Naime, put na police trgovina u Agrokoru bio je trasiran i temeljen na prethodnim (da li i prešutnim???) dogovorima velikih dobavljača i „Gazde“ da se sklopljeni ugovori baš i neće provoditi kada su u pitanju rokovi plaćanja. Zauzvrat su banke, koje su iskoristile svoj plasman kredita u Agrokor (dopušten od HNB-a) davale kredit velikim dobavljačima (je li i tu bilo dogovora s „Gazdom“?) kako bi oni premostili razdoblje u kojemu im roba nije plaćena. Tu se još pojavljuju i tzv. „faktoring“ društva, koja po diskontnim cijenama otkupljuju dugove od dobavljača, očekujući da će, kada dug dođe na naplatu, zaraditi na razlici po kojoj su dugovanje otkupili. I tako su od tog, trostranog modela svi imali koristi. No, trostrani modeli odnosa su poznati u psihijatriji kao Karpmanov trokut i u tom modelu uvijek postoji progonitelj, spasitelj i žrtva. Ciklus je dinamičan, ali opstaje, sve dok ga njegovi akteri ne odluče prekinuti. A kriza koja je javno obznanjena je upravo izazvala tu situaciju, jer su svi akteri trokuta prikazivali sebe kao žrtve i htjeli su iz njega izaći. Druga „linija“ carstva su uz banke i dobavljači. Dobavljači opet, imaju svoje odnose s nizom OPG-a i malih trgovačkih društava, koji su strpljivi i „ponizni“, s obzirom na to da su na trećoj, pretposljednjoj razini po redoslijedu plaćanja, a nisu niti moćni kao bankari, pa u slučaju otkaza Ugovora ne bi imali kome prodati proizvedenu robu. Na posljednjoj ljestvici ovog carstva bili su i ostali radnici, reklo bi se, kao trinaesto prase, jer dobiju svoj dio samo onda kada se namire svi ostali u lancu. Ali su utjehu uvijek dobivali od Gazde. On je uvijek lijepo govorio o njima, dajući im uglavnom minimalac, da ne bi suviše oduzeli od njegovog bogatstva. Zar bi jedna tako bogata i prestižna obitelj u Hrvatskoj mogla i smjela dijeliti sudbinu većine građana? Pa što će običnim građanima MERCEDES 600, kada njime ne bi znali upravljati? Što će običnim građanima otok kada nemaju brod da do njega dođu? Što će građanima dvorac, kada ulaze u blokadu za režije jednosobnog stana? Što će građanima lovišta kada nemaju i ne znaju pucati iz puške? Njima trebaju oranice da sade povrće i voće, da uzgajaju goveda i svinje, da sve to mogu prodati „Gazdi“. Kome bi drugome to oni i prodali, kada je on jedini otkupljivač?
I tako redom, naprosto je procijenjeno da je u našem, klasno tako podijeljenom društvu, jednima dopušteno nešto o čemu drugi ne mogu niti sanjati. U tom carstvu, koje je sazidano na vjerojatnosti budućeg, kao kula od karata, u kojoj uopće nije moguće (bez prethodne dubinske analize dokumentacije) doći do podatka o stvarnom dugu, zadnji, pri samom dnu te kule su radnici. To nije samo 30 000 radnika o kojima se danas govori, koji svoju plaću primaju direktno ili indirektno od Agrokora, to je i mnogo fizičkih i pravnih osoba koji danas na svojim leđima još uvijek „nose“ kulu od karata dok se na njezinom vrhu događaju promjene u načinu upravljanja. Povjerenik je već imenovan na zahtjev vlasnika, te je već od njega „preuzeo“ upravljanje carstvom. Ali, već je vidljivo, ni njemu neće biti lako. Jer, on nema ulogu stečajnog upravitelja i s tim u vezi „slobodne ruke“. On će raditi prema novom Zakonu. Da će vlasnik iskoristiti sve svoje mogućnosti, vidljivo je već prvog dana, jer je vlasnik još uvijek u svom poslovnom tornju, a koliko će i ostati, pokazat će vrijeme. Da treba spasiti radna mjesta, svi se slažu. Koliko će narod koštati spašavanje posrnulog vlasništva, tek će pokazati vrijeme. Pri tome sve ovisi o popustljivosti najvećih, a o radnicima praktično ne ovisi ništa, jer su i oni sami ovisni o svemu, pa šute kao zaliveni, ne bi li se i nehotice, nekome od prethodnika zamjerili. A kada se zamjeriš moćnima, gotov si. 

Socijalni dijalog bio i ostao nevidljiv

Dok su pravi akteri posrnulog carstva, a to su banke i veliki dobavljači, odmah nakon saznanja o krizi, svoje karte stavili na stol i po pomoć pohitali u Vladu, na radničkoj su strani ostala nijema pitanja i strah za sutra, te pogledi upućeni u pod. Od svih 30 000 radnika i njihovih obitelji, što ukupno čini više od 100 000 građana (grad veličine Osijeka) nije se čuo ni šapat, a kamoli glas ili vapaj. Radeći godinama za tako moćnog Gazdu, navikli su na to da ne pitaju i ne traže ništa drugo od onog što im je ponuđeno, jer ih se uvjeravalo da imaju posao, koji danas život znači. Postupno su i sami izgubili samopouzdanje i samopoštovanje, jer njihova zarada je bila redovita, ali skromna, pa su i oni, većinom dijelili siromaštvo ostalih. Tek neki od njih, kada im je siromaštvo dojadilo, otisnuli su se u „bijeli“ svijet, manje po novce, a više po svoje samopoštovanje. Jer tamo negdje, u Irskoj ili Njemačkoj, primjenjuje se socijalni dijalog, cijeni se rad radnika, poštuju se njegova ljudska prava i njegovo dostojanstvo, jer su svi svjesni da su radnici pri vrhu, a ne na dnu svakog gospodarskog carstva. To potvrđuju i razni primjeri u kojima su upravo radnici i sindikati bili ključni faktor svakog dogovora o spašavanju posrnulih gospodarskih divova. Kod nas se, nažalost, to ne događa.

Sindikati nemaju priliku

Promatrajući situaciju na „groznici Agrokor“, koja je vidljiva samo onoliko koliko to želi biti, valja se prisjetiti jednog slučaja „spašavanja“ tvrtke u kojoj su upravo sindikati odigrali ključnu ulogu. Bio je to slučaj trgovačkog društva TISAK (prije nego je ono postalo član Agrokora). U borbi za očuvanje trgovačkog društva bitku je predvodio Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti. Bilo je tu prosvjeda u crkvi Sv. Marka (jer su prosvjedi na Markovom trgu bili nedopušteni), bilo je borbe s barikadama, ali je pobjedu donijela SINDIKALNA SOLIDARNOST. TISAK je tada spašen i preživio je najgore dane, ili možda nije?
Sindikatima, nažalost, kroz cijeli proces privatizacije i restrukturiranja nije pružena prilika da sudjeluju u procesima restrukturiranja, jer to niti jednim propisom nije zajamčeno. Oni su uglavnom jedini akteri loših restrukturiranja koji se javljaju na kraju, kao jedini spasitelji radnih mjesta, a ne kao ravnopravni socijalni partneri i sudionici u njihovom kreiranju. Na takav se način znanje onih koji neposredno sudjeluju u procesima proizvodnje stavlja u drugi plan, a u prvi plan uvijek ispliva interes za profitom koji sindikate smatra nepoželjnim faktorom. I na ovom opisanom primjeru, vidljivo je da će sindikati biti uključeni samo toliko koliko se za to sami izbore. Novi LEX je pun nepoznanica, jer do sada nije postojao ni u teoriji niti u praksi. To je znak da je došlo novo vrijeme i za sindikate. I sindikati trebaju nametnuti svoj, njihovim interesima prilagođen „LEX“ ako žele sačuvati radna mjesta i vratiti dostojanstvo na lica svojih članova i radnika. Upravo ih sindikati trebaju razvedriti, donijeti im nadu, kako bi ponosno koračali gledajući u Sunce, a ne u pod kao do sada. Da bi se to dogodilo, treba izaći iz „vlastitog dvorišta“ i prednost dati sindikalnoj solidarnosti za socijalni dijalog kao model u sadašnjem i svim budućim restrukturiranjima malih i velikih gospodarskih divova. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu