English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Sindikati i politika (1)

U metodološkim pristupima koji su se razvijali unutar teorije i prakse "političke ekonomije sindikata" provlači se konstantna teza da su sindikati uspješni ukoliko uspiju povećati realne zarade/plaće i poboljšati uvjete rada i to u uvjetima očuvane ili u skladu s realnim mogućnostima uvećane ukupne zaposlenosti, odnosno ostvare, kao koncesionari kolektivnog pregovaranja realiziraju, bar jedan od ova dva strateška cilja. Ako nema ni jednog ni drugog, a to je s vrlo rijetkim iznimkama, slučaj u dvadeset i pet godina tranzicijskog demokratskog tumaranja u Hrvatskoj, onda se – bez obzira na nakane ili manje ili više uspješne pokušaje, ne može govoriti o utjecajnim i kredibilnim sindikatima. I uistinu, stopa sindikaliziranosti – udio članova sindikata u ukupnom broju zaposlenih je za nešto više od desetljeća pala s oko polovine (1998.) na manje od trećine (2015.). Uz istovremeni kontinuirani pad broja zaposlenih. Samo u posljednjih deset godina gubitak radnih mjesta broji se u stotinama tisuća, što prouzrokuje intenzivno povećanje broja nezaposlenih, i onda je lako donijeti zaključak kakve to razorne posljedice ima za raspoložive resurse i moć sindikata.

Povjerenje u sindikate

Posljedično, povjerenje u sindikate u Hrvatskoj je blizu povijesno najniže razine. U sindikate u značajnoj mjeri vjeruje tek oko 16% građana. Na drugoj strani je tri puta više onih koji u sindikate uglavnom ili uopće nemaju povjerenje. Gotovo dvije petine je onih koji se dvoume oko povjerenja u sindikate i predstavljaju svakako bar potencijalnu osnovu za reforme u sindikatima i rezultirajući rast njihovog kredibiliteta.
Razlozi tako niskom rejtingu sindikata su višestruki, a izdvajaju se četiri grupe razloga. Nedvojbeno prva po značaju je objektivno stanje društva, odnosno odsustvo pozitivnih razvojnih efekata. Ako sindikati, naravno, u suradnji s drugim demokratskim socijalnim akterima, nisu uspjeli zaustaviti sunovrat gospodarstva u okruženju rata i drugih negativnih utjecaja, ali ni spriječiti da troškove tranzicijskih promjena plate samo ljudi s dna socijalne piramide, a udio onih koji izjavljuju da žive nepodnošljivo ili teško podnošljivo je konstantno oko dvije petine svih građana, onda ovako rašireno nepovjerenje ne treba nikoga čuditi. Posljedično, i među sindikalnim aktivistima raširena je svijest o nemoći i nedovoljnom utjecaju sindikata.
Ovu načelno iznijetu ocjenu potvrđuju vremenske serije podataka o kretanju povjerenja u sindikate koje pokazuju da je do rasta povjerenja dolazilo samo u situacijama probuđenih nada i očekivanja i/ili konjunkturnih privrednih kretanja i rasta plaća, odnosno zaustavljanja trenda pada zaposlenosti.
Sindikati su bar prvih nekoliko godina pokazivali i previše razumijevanja za poziciju novih demokratskih vlasti. Istini za volju, to je, u svakom slučaju, bila i volja velikog dijela zaposlenih.
Na javnoj sceni su se našli slabi i rivalski raspoloženi i nelogično segmentirani sindikati, neprofilirane poslodavačke strukture i za učinkovit socijalni dijalog nemotivirane i needucirane vlade – akteri i s izostankom potrebite podrške građana.  

Nedovoljna spremnost na angažiranje

S druge strane, čini se da je ovakav rezultat posljedica i nedovoljne spremnosti građana i zaposlenih na angažiranje, zbog straha od gubitka posla, nedovoljne solidarnosti i ukupnog disciplinirajućeg djelovanja krize. Građani zajedno sa zaposlenima i njihovim udrugama pobune se samo "kad dogori do nokata", odnosno kada se dođe do dna. Ni jedni ni drugi nemaju kulturu svakodnevne „rovovske“ borbe za svoje interese i prava. Postoji drastičan jaz između polovine građana koja se ne miri sa sudbinom, tek petine koja ne misli da netko drugi treba rješavati društvene probleme i samo desetine koja bi reagirala i kad nije osobno pogođena.
Ne radi se samo o ego-tripu, već i o razočaranosti učincima prethodnih prosvjeda i nepovjerenju u kolektivne aktere, uključujući i sindikate i njihove elite.

Liderski animoziteti

Postoji i treći, unutarsindikalni razlog. Raširen je, naime, u velikoj mjeri opravdan dojam da lideri sindikata zbog strateških, ali u još većoj mjeri i taktičkih, političkih razloga, kao i osobnih interesa i animoziteta, nisu pokazali dovoljnu spremnost za međusobnu suradnju. Liderska pozicija, čak i u nekoj od brojnih, minijaturnih "sindikalnih centrala" nosi nekakvu prepoznatljivost i publicitet i utjecaj koji se, posebno bez visokoškolske diplome, može imati još samo u sportu i na estradi. Brojni sindikalni aktivisti uz to nemaju ni izbor – njihova radna mjesta su ugašena i oni moraju ostati u sindikalnoj orbiti. Poraz u sindikalnoj utakmici jednostavno nosi preveliki rizik. Logika konkurencije oko raspodjele mjesta u sindikalnim forumima i odborima socijalnih fondova često vodi sukobima umjesto suradnji na sindikalnoj sceni. Povratno, ta atmosfera se prenosi na povjereništva u poduzećima i ustanovama. 

Raširena antisindikalna histerija

Na četvrtoj strani, u znatnom dijelu establišmenta, kao i intelektualne javnosti, na neoliberalnoj paradigmi postoji raširena antisindikalna (gotovo) histerija jer su, kao, baš sindikati kočničari, remetilački faktor reformi. Socijalni dijalog se vidi kao neka vrsta ukalkuliranog, što manjeg, gubljenja vremena i javnog pokazivanja prihvaćanja mantre europske, socijalno-tržišne orijentacije. Neki radikalniji, čak proračunavaju troškove postojanja sindikata i drže da je dijalog tek netržišni juriš na rente i privilegije. Pokazalo se, međutim, da su izvor problema koruptivna privatizacija, odsustvo dovoljne konkurencije i privatni i partijski monopoli i vlasništvo.
Uočava se da su jedine tri kategorije kod kojih je povjerenje u sindikate nešto iznad nepovjerenja službenici (41%:30%), stručnjaci (34%:33%) i učenici i studenti (31%:27%). Na drugoj strani, najveće nepovjerenje uz prosječno povjerenje pokazuju nekadašnja sindikalna uporišta i oaze, odnosno pripadnici grupa koje sindikati nisu uspjeli zaštititi od udara tranzicijskih posljedica, prije svih KV i VKV radnici i tehničari (39%:29%).
Imajući u vidu da su to još uvijek najbrojnije kategorije među zaposlenima, razvijena „lepezasta“ strategija sindikata treba i mora, pored tehnika pristupa mladima, ženama i visoko obrazovanima, zadržati strateški interes za položaj i kolektivnu zaštitu „plavih okovratnika".

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu