English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Totalitarizam - još uvijek aktualna politička filozofija

Prošlog mjeseca obilježen je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih  i autoritarnih režima. U Hrvatskoj su sve političke opcije osudile totalitarizam svih vrsta a uz prigodne izjave položeni su, između ostaloga mnogi vijenci na žrtve različitih režima.
Na riječima su tako svi za demokraciju, a protiv totalitarizma no već sam čin polaganja vijenaca na posljednja počivališta žrtava navode na pomisao da su stvarni stavovi nešto drugačji.

Demokratrski proces protkan totalitarnim primjesama

Proces demokratizacije hrvatskog društva od tranzicijskih promjena pa dodanašnjih dana protkan je manje ili više izraženim totalitarnim primjesama. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nekoliko puta se usprotivio volji građana Zagreba i nije dozovolio da se ustoliči zagrebački gradonačelnik kojeg su oni izabrali  već je ocijenio da on bolje od birača zna što je dobro za Zagreb. Takav postupak, naravno, također, sa demokracijom nema nikakve veze.
 
Što se krije iza parola o zajedništvu?

Hrvatsko društvo se još uvijek u velikoj mjeri nalazi u predpovijesnom razdoblju. Javljaju se  stavovi koji su možda čak dobronamjerni no koji sa stvarnom demokracijom nemaju veze. Vrijeme krize iznjedrilo je zahtjev za takozvanim zajedništvom koji dolaze iz nekih političkih stranaka i iz Crkve a pri tome se ne misli, ili se možda misli, na to da je jedan od osnovnih postulara nacističkog režima bio zajedništvo izraženo u paroli jedna narod, jedan vođa, jedna država. Demokratskom društvu ne treba zajedništvo, već pristojni i tolerantni odnosi koji će dozovljavati pun razovoj najboljih ideja a one se u uljuđenoj konfrotaciji mogu samo poboljšati. Zajedništvo pretpostavlja da će netko određivati pravila igre i stavove koje će ostali bez pitanja slijediti. To je uostalom bez  uvijanja rekao Tomisalv Karamarko koji je jedan od pobornika zajedništva i koji je obećao da će nakon dolaska na vlast točno propisati što svatko  mora misliti o važnim stvarima kao što je na primjer Franjo Tuđman.

Što je važnije, sadašnjost ili prošlost?

U Hrvatskoj se vrijeme gubi u raspravama koji je totalitarizam bio gori, ustaški ili komunisitčki, licitira se sa brojem žrtava umjesto da politički i drugi faktori prepoznaju aktualne pojave totalitarizma koje se javljaju svako malo, počevši od nogometnih utakmica do glazbenih koncerata na kojima popularni pjevač vitla mačem na znanje i ravnanje onima koji ne dijele njegov pogled na svijet. Ono što mi mislimo o sebi i onoga kako nas drugi vide u velikom je raskoraku. Sebi laskamo da smo oduvijek dio srednjeueropskog kulturnog i političkog miljea, dok stranci o našoj zemlji govore kao o primitivnoj, zadrtoj i netolerantnoj.
Sve u svemu, bitka protiv totalitarizma u Hrvatskoj ne vodi se ni u Jasenovcu ni u Bleiburgu nego sada i ovdje. Smiješno je, ili možda žalosno, kada se vlast izabrana na parlamentarnim izborima proglašava nenarodnom ili kada joj se odriče domoljublje kao da je domoljublje lupetanje kojekavkih frazetina iza kojih se ne rijetko krije nekakav lopovluk. Tko ne misli kao ja je nenarodan i nije domoljub – to nije put u demokratizaciju društva već vraćanje u totalitarnu prošlost. Ni ljevica, ili ono što se naziva ljevicom, nije pretjerano demokratski raspoložena. Iz Socijaldemokratske partije ekspresno su izbačeni Alekasandra Kolarić i Slakvo Linić, osobe koje po svom intelektualnom kapacitetu nadilaze većinu članova predsjedništva te stranke i to samo zato jer su se usudile misliti svojom glavom.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu