English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Pogled kroz ideološke naočale - Stvarnost se zamjenjuje prividom

Hrvatska demokratska zajednica je stidljivo predstavila konture svog gospodarskog programa, no u njemu, kao ni u svim ostalim mnogobrojnim strategijama i programima lijeve i desne strane ništa novo. Već vrapci na krovovima cvrkuću o investicijama, rasterećenju privrede i poticanju poduzetništva, a ništa se ne događa. Skromni ovogodišnji napredak koji se ogleda u povećanju bruto društvenog proizvoda u prvom tromjesečju, povećanju proizvodnje i zaposlenosti, prije svega je rezultat oživljavanja gospodarskih aktivnosti u našem okruženju, a manje zahvata koje mi provodimo. A ono što mi radimo jest daljnje zaduživanje i minimalno korištenje europskih fondova, najgore od svih članica Europske unije.

Nema čarobnih rješenja

Jedan od razloga zbog čega je to tako je jaka ideološka obojenost našeg društva, a ideologija je, kao što je svojedobno rekao jedan mislilac, lažna svijest. Ideološkim sustavom se zamjenjuje stvarnost, odluke se donose ne na temelju analize onoga što se stvarno događa, već na temelju onoga što se priviđa u tom ideološkom bunilu. Posljednjih dvadesetak godina glorificiraju se principi tržišnog poslovanja iliti kapitalizma, i na ono što se događa gleda se kroz ružičaste kapitalističke naočale. Na primjer, stalno se govori da se u vrijeme planske privrede, dakle, prije promjena koje su se dogodile devedesetih nije ništa radilo, a tek se s dolaskom kapitalizma počelo raditi. To jednostavno nije točno. Hrvatski bruto društveni proizvod je danas jednak onome prije tridesetak godina, a realno je i manji jer je u to uključen ogroman dug. Dakle, u posljednjih trideset godina ne samo da nije postignut nikakav napredak, već se krenulo unazad. Blještavi trgovački centri nisu nikakav znak napretka. Planska privreda, bar u onom obliku kakva je bila poznata u nekadašnjoj Jugoslaviji, bila je neučinkovita, propala je, no zbog toga sadašnji sustav nije ništa bolji. Morat ćemo itekako zasukati rukave kako bismo došli do propulzivnog kapitalizma jedne Švedske ili Njemačke.
Uobičajeno je da se privatizacija smatra čarobnim štapićem koji rješava sve probleme. Strani ekonomski savjetnici nam probijaju uši s privatizacijom, ona koja je provedena kako treba dovodi do uspješnijeg poslovanja, no ima privatizacija i privatizacija. Ona je, kao što je slučaj kod nas, iza sebe ostavila pustoš. Zato bi bilo dobro da se na privatizaciju ne gleda kao na svetu kravu, već da se dobro razmisli što se radi. Privatizacijska ideologija ima itekakve svoje zamke.
Što znače patetične priče o hrvatskoj zastavi, grbu i himni? To su obilježja identiteta svake države, no nije dobro kada se iza tih obilježja nalazi zemlja iz koje mladi bježe glavom bez obzira jer ih ona ne može prehraniti. Bilo bi dobro da uz razvijanje nacionalne svijesti ozbiljnije radimo na uređenju države koju konačno imamo, samo mahanje zastavom neće osigurati nova radna mjesta i razvijanje pristojnih društvenih odnosa. Stvaranjem hrvatske države posao nije dovršen, on tek počinje. Neka nas nacionalna ideologija ne zasljepljuje, Hrvatska još uvijek nije onakva kakvu želimo.

Što je s demokratskim društvenim odnosima?

Za ono što se dogodilo devedesetih godina često od milja govorimo da su demokratske promjene. Na nekim područjima zaista je ostvaren pomak. Tko god da se sjeti, može osnovati stranku, može pričati viceve o Milanoviću ili Karamarku bez bojazni da će završiti u zatvoru i može slobodno pjevati „Još Hrvatska nije propala…".
Druga je stvar s ekonomskom demokracijom. Onome tko je nezaposlen ili prima neku bijednu plaću, nije do osnivanja stranke pa ni do pjevanja u birtiji, a u Hrvatskoj sirotinje koja radi ili je nezaposlena ima koliko god hoćeš. Kolač koji imamo danas nije ništa veći od onog prije trideset godina, ali su zato njegov lavovski dio uzeli ljudi koji su se obogatili na kojekakve načine, često puta vrlo sumnjive. Od tih famoznih demokratskih promjena velika većina onih koji žive od svog rada nema neke velike koristi. Kao što bi se reklo u onoj pjesmi: „Pogledaj svoj dom anđele, tebi su stavili ham, a sebi sagradili hram“.
U redu, to su neke prizemne okolnosti. Što se događa u višim sferama? Tamo situacija nije ništa bolja. Nedavno je novinar Boris Dežulović dobio otkaz jer je pisao ono što misli i time je stao na žulj stranci koja želi doći na vlast. Na lijevom spektru je Aleksandra Kolarić prije nekog vremena izbačena iz SDP-a, a kada se nedavno žalila, njena molba za ponovni prijem u stranku glatko je odbačena. Njen jedini grijeh je taj što nije uvlas mislila isto što i Zoran Milanović. Riječ je o ženi za koju mnogi misle da je oštroumnija od većine užeg rukovodstva SDP-a, no ima manu misliti svojom glavom i nije spremna savijati kičmu pred stranačkim autoritetom. Očito, u nazivu i te stranke onaj pridjev demokratski je suvišan.
Hrvatska, dakle, treba progledati, a ideološku maglu zamijeniti analizom stvarnosti. Težak posao, jer mnogi od tog zamagljivanja dobro žive.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu