English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Divlji hrvatski kapitalizam - Od radnika do troška rada

Jedna od posljedica razvoja divljeg kapitalizma u Hrvatskoj je pojačana eksploatacija radnika, a tu eksploataciju nerijetko prati i ponižavanje. Paralelno s parolom da su se radnici do sada dovoljno odmarali i da je vrijeme da počnu raditi, javljale su se kojekakve jezične ekshibicije. Riječ radnik djelovala je suviše subverzivno pa je uveden novi naziv djelatnik, no na kraju su svi oni koji rade imenovani troškom rada. A trošak rada nije nešto živo, nešto što ima obitelj i djecu o kojoj se taj trošak rada mora brinuti i koji, na kraju krajeva, i sam mora jesti, već stavka u poslovanju koja upravo mami da bude svedena na najmanju moguću mjeru – ako se već ne može sasvim ukinuti.

Nije rijetko, na primjer u trgovini, da se radi petkom i svetkom, redovno i prekovremeno, a da se za taj rad daje bijedna plaća. Prosjek plaća u toj istoj trgovini, jednoj od djelatnosti u kojoj je najviše zaposlenih, iznosi 3.100 kuna neto. Stvarna radnička plaća je mnogo manja, jer su u taj prosjek uračunate menadžerske plaće koje su nerijetko deset puta veće od plaće običnog smrtnika, odnosno tog troška rada. Sve to nije dovoljno. Blagajnice stoje dok rade, a ne sjede. Za to nema nikakvog opravdanja jer naplaćivati robu mogu i sjedeći i stojeći, no važan je psihološki moment. Radnika se želi poniziti. Tim blagajnicama se upućuje poruka da su one nitko i ništa, ako gazdi padne na pamet da će raditi stojeći, onda će stajati, a ako im se ne sviđa, mogu kupiti prnje i otići. Na zavodima za zapošljavanje je 320 tisuća nezaposlenih i umjesto onoga tko ode, naći će se sto drugih.
Slične odgojne metode primjenjuju se u tekstilnoj industriji. U pogonima jedne tvornice u talijanskom vlasništvu radnice za šivaćim strojevima rade stojeći. Ni to nije dovoljno već im je strogo zabranjeno da za vrijeme rada razgovaraju jedna s drugom. Treba li reći da su plaće tih suvremenih robova nedovoljne za bilo kakav pristojan život?
Mogli bismo spomenuti i to da nekoliko desetaka tisuća radnika radi, a ne prima plaću, da se mnogi maltretiraju ugovorima na određeno vrijeme koji se produžuju u zadnji čas ili se uopće ne produžuju, da se ne gleda prijateljski na radnicu koja želi djecu ili da ih se prisiljava na to da rade od jutra do mraka
Na političkoj sceni nema snage koja se bori za radnika. Takozvana Socijaldemokratska partija vjerojatno nekom zabunom nosi to ime, jer postupci aktualne Vlade uglavnom pogoduju kapitalu, a usput je ta partija, poput sestrinskog joj HDZ-a, zavod za zapošljavanje partijskog članstva, rođaka i prijatelja. Koliko god bilo teško, sindikat u toj borbi ostaje gotovo jedina uzdanica hrvatskog radništva.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu