English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Tko se ne razvija, propada – Hrvatska je dokaz za to

Gospodarsko propadanje Hrvatske ima svoju misterioznu dimenziju jer zaista nije jasno zbog čega je država s morem, plodnim zemljištem i kakvom-takvom industrijom uvjerljivo najgora zemlja Europske unije. Davno su nas prešle i one zemlje na koje smo nekada gledali s podsmjehom kao što su Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i tamo neka Estonija, Litva ili Latvija. Kao razlog naših teškoća spominje se to da se nalazimo u kandžama globalnog kapitala koji ne želi razvoj Hrvatske, već teži jedino isisavanju novca, neki su skloni kojekakvim teorijama zavjere, a neki i dalje misle da su za sve krivi Srbi, Jugoslaveni i komunisti. Bit će da smo ipak mi sami krivi za sudbinu koja nas je snašla i koja će nas pratiti još prilično dugo.

Ni na nebu ni na zemlji
  
U današnje vrijeme globalnog gospodarstva postoje samo dvije mogućnosti za opstanak. Jedna je da se jeftinom radnom snagom ostvari konkurentnost na svjetskom tržištu. Tim putem krenule su prije svega neke azijske i afričke države u kojima se radnici plaćaju nekoliko dolara na dan. Druga je mogućnost da se prodor na tržište ostvari sofisticiranim proizvodima u kojima dominira znanje. Tim putem kreću lideri svjetske ekonomije, Sjedinjene Američke Države, Njemačka, Japan.
Hrvatska se u svemu tome ne nalazi nigdje. S nadnicama koje su koliko-toliko pristojne za naše uvjete, nikome ne možemo konkurirati. Zbog toga je propala ili propada industrija s velikim udjelom rada kao što je proizvodnja obuće i tekstila. Pogubna je također politika da se tvrtke koje se nalaze u državnom vlasništvu tretiraju kao socijalne ustanove u kojima se zapošljavaju kojekakvi zaslužni, a nepotrebni ljudi, što ta društva također čini nekonkurentnima.
U isto vrijeme, sa znanjem potrebnim za proizvodnju i usluge visoke tehnologije stojimo još gore.

Porazni podaci

U Hrvatskoj visokoobrazovani čine svega 23 posto ukupno zaposlenih, a taj postotak se penje što je zemlja uspješnija. U Norveškoj, na primjer, visokoobrazovani čine 47 posto zaposlenih. Hrvatska specifičnost je i ta da školuje velik broj nepotrebnih stručnjaka. Na Zavodu za zapošljavanje od nezaposlenih s fakultetom, 30 posto je ekonomista. Rekao bi čovjek da država s toliko ekonomista mora biti vodeća u svijetu. Naravno, nije tako. Onih visokoobrazovanih s područja prirodnih i tehničkih znanosti mnogo je manje, a dobar dio njih nalazi posao u inozemstvu jer Hrvatskoj, s uništenom industrijom, nisu potrebni.
Dalje, u Hrvatskoj se prijavljuje dvadeset puta manje inovacija i patenata od prosjeka Europske unije. I tu je, dakle, problem. Nisu krivi ni svjetski bankari ni Srbi, Jugoslaveni ili komunisti, već nam nedostaje novih znanja, ne razvijamo nove tehnologije, a od većih investicija još uvijek prednjače trgovački centri puni strane robe, koji su sve pustiji.

Zapostavljeno znanje i inovacije

U takvoj situaciji, u nekoj normalnoj zemlji vodeći ljudi bi se zamislili i rekli da se nešto mora promijeniti. Na primjer, povećati ulaganje u istraživanje i razvoj. No, Hrvatska nije normalna zemlja. Iz godine u godinu sredstva u te svrhe su sve manja. Ona sada iznose 0,76 posto državnog proračuna dok se za branitelje, na primjer, izdvaja 5 posto proračuna. Da se razumijemo, Hrvatska mora cijeniti one koji su se borili za njenu slobodu, no u današnjoj situaciji tražiti dodatna sredstva za branitelje znači piliti granu na kojoj sjedimo. Tek s razvojem Hrvatske može se osigurati više sredstava i za taj zaslužni sloj hrvatskih građana.
Kada se usporede izdvajanja za razvoj i znanost u Hrvatskoj s onima u razvijenim zemljama, dolazi se do poražavajućih rezultata. U Europskoj uniji taj prosjek iznosi 3 posto proračuna i to proračuna koji je po glavi stanovnika tri puta veći od hrvatskog. Zbog toga Švedska, koja je tek nešto veća od Hrvatske, može proizvoditi nadzvučne lovce, a Njemačka se s Kinom, koja od nje ima petnaest puta više stanovnika, bori za mjesto prvog izvoznika svijeta.
U takvoj neinspirirajućoj klimi za znanost dolazi do razumljive i tragične posljedice da nam mladi obrazovani ljudi odlaze iz Hrvatske u bogate zemlje kako bi ih učinili još bogatijima. Naravno, sebi tako osiguravaju kruh i krov nad glavom, sve ono što u Hrvatskoj ne mogu. Nije bez razloga rečeno da će bogati biti sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji.
Problemi vezani uz znanost i istraživanje, ključni za budućnost Hrvatske, nisu tema koja nekoga naročito zanima. Mediji nas bombardiraju sudbinama kojekakvih kriminalaca i ratnih zločinaca, o tome tko se uvrijedio ili nije uvrijedio i tko će kome doći u posjet a tko neće, podgrijavaju se niske strasti i na sve strane se traže kojekakvi neprijatelji. Hrvatska u isto vrijeme se više zaostaje. Nama ne trebaju neprijatelji, mi smo najveći neprijatelji sami sebi.   

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu