English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Zdrav duh u zdravome tijelu - Sloboda izbora

Sreo sam znanca koji je na uobičajeno pitanje – kako si? – odgovorio uobičajeno – tako, tako. Supruga mu radi za minimalac, a on u trgovačkom centru nema neku naročitu plaću. Prestao sam pušiti, rekao je, jedna kći ide u dramsku sekciju, druga na trening gimnastike. Za te aktivnosti svakoj moram dati dvije stotine kuna mjesečno. Kako da im kažem da nemam za to novaca?
Za nekog tko ima mjesečnu bruto plaću 325 tisuća kuna, a to je prema riječima ministra Lalovca trenutno najveća plaća u Hrvatskoj, tih par stotina kuna nije nikakav problem. Velikoj većini građana Hrvatske to predstavlja veliki izdatak. Za odgoj današnje mladeži bilo bi od neprocjenjive vrijednosti kada bi im se, pored redovnih školskih aktivnosti, omogućilo besplatno bavljenje sportom ili umjetnošću, pod vodstvom stručno osposobljenih ljudi. Za to, nažalost, nema novca. Ima za nabavu skupocjenih automobila za državne dužnosnike, za plaćanje parkirališta za te automobile u iznosu od nekoliko stotina tisuća kuna, za strane konzultante koji izrađuju bezvrijedne materijale…
U redu, nema novca. Ako je već tako, možda bi trebalo razmisliti o tome da se novac s kojim se raspolaže, drugačije raspodijeli. Prema nekim računicama, Crkva u Hrvatskoj godišnje dobiva od države oko milijardu kuna.
Dobar dio tog iznosa odlazi za plaće vjeroučitelja. Hrvatska je katolička zemlja i mnogi nemaju ništa protiv takvog financiranja Crkve. S druge strane, sindikati, koji su udruga radnika, ali svjetovna, ne dobivaju od države ništa. Ipak, nisu svi pobožni, a i neki od onih koji su pobožni zadovoljili bi se time da kod kuće odgajaju djecu u kršćanskom duhu. Uz to, mnogi od onih koji su se izrazili kao katolici ustvari uopće ni ne idu u crkvu, pa je broj pravih katolika koji istinski prakticiraju vjeru svakako znatno manji.
Novac koji građani kroz porez državi daju Crkvi, usmjerili bi vjerojatno u financiranje drugih aktivnosti svoje djece – na primjer u sport ili umjetnost.
U mnogim razvijenim zemljama, koje sebi često navodimo kao uzor, financiranje Crkve riješeno je na drugi način. Vjernici, na primjer u Njemačkoj, plaćaju crkveni porez crkvi kojoj pripadaju i to se ne smatra nikakvim smrtnim grijehom. Možda bi trebalo ozbiljno razmisliti da se u Hrvatskoj, zemlji koja želi biti demokratska, njenim stanovnicima omogući sloboda izbora. Neimaština je, nema novca za sve. Oni koji to žele, neka financiraju Crkvu kroz crkveni porez ili osobnim doprinosom, a ostalima neka se omogući da oslobođenim sredstvima financiraju bavljenje svoje djece sportskim ili nekim drugim aktivnostima. Neka u zdravom tijelu bude i zdrav duh.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu