English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
EKONOMSKI FATALIZAM U PRIVATIZACIJI RAZLOG JE PREKOMJERNOG DEFICITA I MJERA KOJE SLIJEDE

Posljednji događaji vezani na rad institucija koje istražuju okolnosti „nestanka“ novca u Hrvatskoj gospodarskoj komori u mnogočemu se mogu povezati sa stanjem u kojemu se danas nalazi gospodarstvo Hrvatske. Situacija možda i ne bi bila toliko usporediva da se ne radi o krovnoj udruzi odgovornoj za jačanje i razvoj gospodarstva u Hrvatskoj. Međutim i površne analize današnje situacije u gospodarstvu Hrvatske mogu potvrditi da su iz resursa koji su na početku devedesetih, u vrijeme početka ekonomske tranzicije pripadali gospodarstvu, netragom nestale brojne milijarde, da su iz sektora tržišta rada u socijalni sektor „nezaposlenih“ preselile stotine tisuća radnika, da je broj novih umirovljenika unatoč prirodnom odljevu ove populacije danas udvostručen, a broj aktivno zaposlenih gotovo prepolovljen, da su sindikati u međuvremenu izgubili 2/3 svojih članova. Sve to, danas, smatra se zatečenim i„normalnim“ stanjem gospodarstva. Nitko ne postavlja pitanje zbog čega je do toga došlo i ne povezuje bogatstvo aktualnih milijardera sa današnjim siromaštvom većine stanovništva.
Drugim riječima, stanje gospodarstva za sve dosadašnje političke elite bilo je stanje izvan njihove zone političke odgovornosti, odnosno, tako su ga radnicima prikazivale. A svaka politička elita je gotovo uvijek odlazila ostavljajući iza sebe nove dugove i nove krhotine u gospodarstvu. Međutim, iz naprijed navedenog primjera je vidljivo da su nerijetko političke elite  prvo sebi osiguravale moć i  bogatstvo, te s tim povezani društveni ugled, pa makar i pod cijenu propasti svega ostalog. Gledajući unatrag, radnici u Hrvatskoj se moraju zapitati živimo li  svi u istoj državi, ili ih se političke elite sjete samo u vrijeme izbora.

U najgore vrijeme tranzicija pod svaku cijenu

Radi razumijevanja  teško razumljivog ekonomskog i gospodarskog stanja, važno je prisjetiti se  početaka tranzicije gospodarstva, tj. pretvorbe i privatizacije. Srećom razdoblje nije veliko pa ima puno povijesnih svjedoka.
Proglašavanjem neovisnosti početkom devedesetih godina proteklog stoljeća, Hrvatska se  deklaratorno odredila za socijalno-tržišni model tržišnog gospodarstva, te ušla u proces tranzicije. Iako je zatečeno  stanje gospodarstva bilo znatno bolje od gospodarstava ostalih zemalja srednje i istočne Europe koje su ušle u tranziciju, proces tranzicije gospodarstva u Hrvatskoj sa današnjeg gledišta, provodio se u okruženju ratnih zbivanja, prema nedovoljno transparentnom modelu i bez neophodne pravne regulative. Sve to utjecalo je na tijek tranzicije, odnosno, privatizacije koja je poprimila fatalne razmjere po pustoši koju je ostavila iza sebe.
Naravno, sindikati u cijelom procesu tranzicije nisu bili pasivni promatrači. Oni su ukazivali na negativnosti, pisali peticije, zahtijevali donošenje novog  pravnog okvira, pa čak se organizirali u krizne stožere (CROATIABUS, ŠAVRIĆ, KAMENSKO, NIK, NOVOGRADNJA i dr.) kako bi se zaustavio trend propadanja industrijske djelatnosti i svega onoga što je ona pružala. Međutim, trend  privatizacije na specifičan način nezaustavljivo se širio dalje i svake godine uništavao tisuće gospodarskih subjekata, ostavljao nove radnike bez posla, a rijetke sretnike koji su kreirali model činio još snažnijima i bogatijima. Vidljivo je to iz uloge koju je imao tijekom 18-godišnjeg predsjedanja, čelnik najvažnije gospodarske institucije, potekao iz ranog razdoblja tranzicije i privatizacije,  kojoj su političke elite zakonom osigurale stalni izvor prihoda. Što za one koji su tijekom dugih 18 godina izgubili tvrtke, radno mjesto, obitelji, danas znači javna objava bogatstva, slika, prepariranih egzotičnih životinja?
Hrvatsku je u ranom razdoblju najprije zahvatio proces pretvorbe vlasništva. Pojam pretvorbe, vezan za to razdoblje,  često se koristi kao sinonim za privatizaciju, iako to nije. Pretvorba je vezana uz promjenu pravnog statusa društvenih poduzeća u trgovačka društva. Privatizacija je proces transformacije državnog u privatno vlasništvo, odnosno, prodaja državnih poduzeća privatnim pravnim i fizičkim osobama. Tako se razdoblje privatizacije gospodarstva u Hrvatskoj, prema mnogim teoretičarima može podijeliti u četiri provedene faze. Za sve njih je tipično i karakteristično to, da su slabile gospodarstvo, uništavale industriju i povećavale nezaposlenost i zaduženje. Sve to odrazilo se i na sindikate i na tržište rada, jer su  cijeli gospodarski sektori netragom (metalna industrija, drvna industrija, tekstilna industrija) nestali, a ono što je privatizirano zahvaćeno je najliberalnijim oblikom vlasništva koji ima za cilj samo profit. Deklarirano određenje građana za socijalno-tržišno gospodarstvo pretvorilo se u liberalno-tržišno gospodarstvo suprotno težnjama i suprotno očekivanjima.

Pretvorba

Prva faza privatizacije započela je donošenjem Zakona o pretvorbi  društvenih poduzeća 1991.g. donesenim u jeku rata za neovisnost države. Pretvorba se provodila pod nadzorom Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvitak, a vlasnička je pretvorba morala biti potpuna i bez ostatka. Smatralo se naime da je društveni tip poduzeća nevlasnički i da im je potrebno osigurati vlasnika da bi dalje djelovala na tržištu.  Rok za pretvorbu bio je  relativno kratak, te su poduzeća prema važećim propisima mogla izabrati koji će način pretvorbe izabrati i hoće li se istovremeno koristiti s više načina propisanih Zakonom (prodaja poduzeća i idealnog dijela poduzeća, ulaganje kapitala u poduzeće, pretvaranje potraživanje prema poduzeću u ulog, ulaganje kapitala u poduzeće, pretvaranje ulaganja na ugovornoj osnovi u poduzeće i dr.).
Mnogi analitičari privatizacije u Hrvatskoj posvećuju najviše pažnje ovom ranom razdoblju tranzicije jer su u njemu mnogi „spretni“ ulagači raznim manipulacijama gotovo zakonito došli do kapitala na kojemu su kasnije izgradili svoja poslovna carstva. Ova, prva faza je ujedno karakteristična po tome što je provedena u ratnom okruženju, te je njezin učinak i moralno upitan.

Ostatak u tranziciju putem Fondova

Druga faza tranzicije obuhvatila je ona poduzeća koja nisu samostalno obavila pretvorbu u zakonskom roku (do 30. 06. 1992.g.). Takva su poduzeća potpala izravno pod nadzor Hrvatskog fonda za privatizaciju(2/3) i Mirovinskog fonda (1/3). Fond se koristio različitim metodama privatizacije, pa čak i izravnom prodajom. Uloga države u to vrijeme nije bila koordinacija privatizacije nego arbitriranje, što je dovelo do daljnjeg obezvrjeđivanja i nestanka poduzeća, do nove nezaposlenosti i pretakanja „pretvorenih poduzeća“ u razna poslovna carstva, a cijena je mogla biti i dogovorena. U to vrijeme, tadašnji umirovljenici dobili su papirnato veliku vrijednost u obliku uloga u poduzećima o kojoj danas ni najveći optimisti više ništa ni ne govore. Danas se samo govori koliko se za mirovine izdvaja iz proračuna. Gdje je nestala bazična vrijednost 1/3 tvrtki u Fondu za privatizaciju koja je pripadala Mirovinskom fondu i prinos iz tog vlasništva, nitko ne zna. Nije rijetkost da su upravo kupnjom tog obezvrijeđenog dijela imovine mnogi došli do vrijednih nekretnina i vlasništva. Tada primjenjivane statističke metode procjene vrijednosti dovele su do mnogih manipulacija kojima su neki stekli cijela obiteljska carstva.
Druga faza privatizacije obilježena je i donošenjem Zakona o privatizaciji 1996.godine  koji konačno utvrđuje da je privatizacija dio ukupne gospodarske i razvojne strategije i politike hrvatske države. Međutim, u vrijeme donošenje Zakona, kada je konačno stvoren pravni model za djelovanje trgovačkih društava malo je vrijednoga ostalo za privatizirati. Ostala su uglavnom velika, strateški važna  javna poduzeća koja nisu obuhvaćena tim Zakonom. U pripremi njihove privatizacije donose se posebni zakoni. Tako je, prema posebnom zakonu privatizirana INA, i HPT . „Rezultati“ tada provedenih privatizacija strateški važnih poduzeća danas su više nego vidljivi. Sredstva od prodaje poduzeća prenosila su se u HBOR ( Hrvatska banka za obnovu i razvitak ), a sredstva ostvarena prodajom državnih poduzeća u državni proračun. Zakonom o izmjeni Zakona o privatizaciji iz 1997.godine mijenja se način financiranja HBOR-a, a uplata svih sredstava od privatizacije ide u proračun. Radnici i sindikati nikada nisu dobili odgovor gdje su na kraju završila ta sredstva.

Dodjela dionica dijelu građana

Treća faza privatizacije obilježena je donošenjem Zakona o privatizacijskim fondovima ( PIF ) koji je imao cilj pokrenuti masovnu privatizaciju zasnovanu na besplatnoj dodjeli dionica određenim kategorijama populacije. Ta populacija obuhvaćala je cca 350 000 ljudi, a u njoj je sudjelovalo i 240 000 stradalnika domovinskog rata kojima je besplatno dodijeljeno dionica u vrijednosti od 2,65 milijardi DEM-a, tj. oko 50% portfelja Fonda. Međutim, kvaliteta portfelja Fonda je upitna obzirom na već  provedenu raniju privatizaciju svega što je bilo dobro. Zbog toga je realna vrijednost ponuđenih dionica bila znatno manja. No, danas se opet otvara pitanje tko se na njima obogatio. Stradalnici domovinskog rata, vidljivo je, sigurno nisu.

Privatizacija preko vlasti

Četvrta faza privatizacije nastavlja se 1999.godine. Prema zakonu o djelokrugu rada ministarstava Republike Hrvatske iz godine 1999.godine poslovi privatizacije, restrukturiranja i sanacije pravnih osoba i nadzor zakonitosti rada Hrvatskog fonda za privatizaciju prelaze u Ministarstvo gospodarstva. Rizik privatizacije preuzima vlast, a to ujedno predstavlja gospodarski, institucionalni i politički rizik. Ova faza privatizacije još uvijek nije završena.
Rasprodajom ugrožen i suverenitet
Financijski rezultati provedene privatizacije su loši. No, prihodi državnog proračuna od prodaje Hrvatskih telekomunikacija i banaka u 1999. godini su povećani, a u 2000.g. strani kapital stječe već 71% bankarskog sustava u Hrvatskoj. Sve bi to bilo u redu da banke prije privatizacije nisu sanirane novcem poreznih obveznika. Spirala fatalizma se samo povećava.
Prodajom banaka, kako to naglašavaju neki analitičari, država se sama dovela u ovisnost od institucija  koje na ovaj ili onaj način rade u prilog transnacionalnih multikorporacija.
U odnosima „velikih“ i „malih“ ne vrijede ista pravila. Manje zemlje su nerijetko dovedene u ovisnost o novcu „velikih“, te u uvjetima ogromnog zaduženja stavljaju na kocku sve svoje nacionalne, pa ponekad i ljudske vrijednosti u zamjenu za opstanak.

Prave odgovornosti nema, teret na običnim građanima

Iz sažetog prikaza tijeka privatizacije vidljivo je da je pravi korijen nevolja našeg gospodarstva u manipulativnoj i nepravednoj privatizaciji  „pretvorenih“ društvenih poduzeća, a onda njihovom otimačinom u prvom, drugom, trećem ciklusu, zbog koje nitko nije odgovarao. Očito je, neki su se toliko uzoholili u privatizaciji i stekli takvo bogatstvo da više ne znaju uživati u njemu, nego traže razne, egzotične načine da pokažu svoje bogatstvo i moć, pa tu padaju. Obični radnici i članovi sindikata vjerojatno osjećaju malu satisfakciju što danas „institucije rade svoj posao“. No, ipak, ostaje gorčina  zbog neopravdanog stjecanja imovine u privatizaciji zbog kojeg nitko nije, a vjerojatno niti neće odgovarati.
Čini se da je ovih prethodnih godina na djelu bio ekonomski fatalizam koji je samodopadno i samozadovoljno funkcionirao, a tolerirale su ga sve političke elite. Uzimalo se od onih koji najmanje imaju i koji se nikada nisu okoristili u privatizaciji. Uzimalo se od rada i radnika. Očito, neopravdano.
Sada, kada je Republika Hrvatska punopravni član Europske unije, uništeno gospodarstvo i zaduženje joj nimalo ne otvaraju perspektivu. Europska komisija je u  Bruxellesu  15. studenog 2013. godine potvrdila da će Hrvatska ući u Proceduru prekomjernog deficita i to po obadva pokazatelja, javnom dugu i deficitu. Ne treba niti pitati tko će opet podmetnuti leđa. Naravno, hrvatski radnici. O čemu se radi i što obuhvaća Procedura, u nerednim brojevima. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu