English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Pojam pismenosti - potreba za novom definicijom
Zavirimo na trenutak u bilješke o davnoj prošlosti, recimo Srednji vijek. Kada je riječ o razvoju pismenosti u ovim krajevima, a i uopće, to razdoblje baš i ne možemo označiti posve mračnim, što je uobičajeni stereotip. Neke od tračaka svjetla ovdje tek nabrajamo:
- godine 1248, papa Inocent IV. piše senjskome biskupu Filipu koji mu dopušta obavljati bogoslužje na staroslavenskom, a slično pismo dolazi krčkog biskupa i omišaljskim benediktincima godine 1252.
- u to vrijeme događa se, uz rast gradova i osnivanje brojnih samostana i redovničkog života, procvat i širenje glagoljice i slavenskog bogoslužja;
- nešto ranije, godine 1063. odlukom splitskoga crkvenog sabora glagoljašima se nalaže da moraju znati latinski ako hoće postati svećenici, što je dodatni izazov razvoju pismenosti;
- poslije prihvaćanja i utvrđivanja vjerovanja u čistilište i potrebe prikazivanja misa za mrtve - raste broj školovanih prezbitera (svećenika), a raste i broj knjiga i priručnika;
- glagoljaši u tom razdoblju predstavljaju obrazovanu elitu, u prosjeku su obrazovaniji od zapadnog i istočnog svećeništva - otada datira uspon glagoljskog pisma i slavenskog bogoslužja;
- sljedeća dva stoljeća jesu zlatno doba hrvatske glagoljske pismenosti i književnosti koja otvaraju put hrvatskom humanizmu i renesansnoj književnosti krajem 15. stoljeća.
Najzad, uvaženi profesor Josip Bratulić o tome ovako piše: „Glagoljica od 13. stoljeća i dalje postaje pismom i za svjetovne potrebe: na njoj su napisani statuti i zakonici: Vinodolski zakon, Krčki statut, zatim brojne oporuke i isprave kojima feudalni gospodari daruju svoja pokretna i nepokretna dobra crkvama i samostanima". Njome su napisani i tzv. razvodi, dokumenti javne vjere kojima se utvrđuju i određuju granice posjeda feudalnih gospodara i seoskih općina. Takav je Istarski razvod koji opisuje putovanje razvodne komisije Istrom i utvrđuje granice istarskih komuna i njihovih feudalnih gospodara, a javni bilježnici pišu dokumente o tome na latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku — glagoljicom. Hrvatski jezik tako već potkraj 13. stoljeća postaje diplomatskim jezikom. Glagoljicom su napisani i prvi hrvatski stihovi, dijaloški plačevi i crkvena prikazanja... U zaleđu Splita, u predjelu koji se naziva Poljica, i gdje se održala seoska samostalna općina (Poljička republika) u liturgiji se upotrebljava glagoljica, a za svjetovne potrebe koristi se hrvatska ćirilica, kojom je i napisan Poljički statut (1440.), brojne oporuke i isprave o prodaji, zamjeni ili korištenju vinograda, njiva i pašnjaka.
Završimo ovaj dio navodom iz Bratulićeva teksta „Zlatno doba hrvatske glagoljske pismenosti i književnosti" o tome kako su tadašnji glagoljaši spremno odgovorili na izazove i razvoj europskog tiskarstva sredinom 15. stoljeća: "Oni su već 1483. tiskom izdali Misal, prekrasnu hrvatsku inkunabulu koja se odlikuje i svojim grafičkim osobinama i dobrom tradicijom crkvenoslavenskih tekstova. Slijedi Brevijar tiskan 1491, zatim još jedno izdanje koje je priredio Blaž Baromić u Veneciji 1493., te Misal tiskan u Senju 1494. o kome se brinu senjski kanonici Silvestar Bedrinić i Gašpar Turčić, a tiskanje nadzire osobno Blaž Baromić, osnivač senjske tiskare. U Senju je, od 1494. do 1508. tiskano sedam glagoljskih knjiga. Kasnije, 1530. biskup modruški, koji je prognan iz svoje biskupije živio u Rijeci, tiskao je u tom gradu, u svojoj prognaničkoj kući, glagoljski Misal, koga je naslovio latinskim slovima kao Misal hruacki, a tiskao je još nekoliko knjiga, od kojih posebnu važnost ima njegova povijesna kompilacija Od žitja rimskih arhijereov i cesarov, koju je priredio, zadovoljavajući na taj način potrebu za povijesnom literaturom za kojom se među glagoljašima uvijek osjećala velika potreba. I najstarija hrvatska latinicom tiskana knjiga tiskana je za crkvene potrebe: to je Evanđelistar Bernardina Splićanina, tiskan u Veneciji 1495. Ta je knjiga tiskana za one crkve koje su slavile liturgiju na latinskom jeziku, a gdje su se poslanica i evanđelje, kao i neki drugi obredi, obavljali na hrvatskom jeziku. Nedugo nakon toga i na hrvatskoj se ćirilici tiskaju se knjige. To su oficiji i molitvenici, katekizmi i knjige propovijedi."

Što je pismenost danas

U današnje se doba, na posve drukčiji način, očitava i percipira kategorija pismenosti. Opet, ne tako davno su se, pri popisu stanovništva, punoljetni građani morali potpisati kredom na pločicu, pred dvojicom svjedoka, članova mjesnog Narodnog odbora i time su dokazali i evidentirani kao pismeni. Razvoj tehnologije donosi sasvim druge kriterije, sve više su potrebna specifična znanja, smanjuje se potreba za fizičkim radom - najzad, procvatom gradova i razvojem obrazovnog sustava, fizički se rad sve manje cijeni. Naravno, ovdje također valja biti oprezan kod poopćavanja, jer se iz njega rađa obrazac poput stereotipa o „mračnom" Srednjem vijeku. Ali ipak, moderno je doba sve češće promicalo svjetonazor: onaj tko fizički radi manje je obrazovan, nije razvio sve svoje potencijale ili kraće taj je manje pismen. Moglo bi se, uz nužne ograde i prije spomenuti oprez, kazati kako ovaj obrazac ili percepciju proizvode visokoobrazovani. Međutim, oni su doista manjina; danas je u Republici Hrvatskoj tek 3,6% zaposlenih s VSS (fakultet), pa i oni su najčešće raspoređeni na poslove gdje stečeno znanje ne mogu u potpunosti upotrijebiti. Možda je to i stoga što postotak visokoobrazovanih u odnosu na broj stanovnika u Hrvatskoj jedva doseže 8 posto. Kada je riječ, primjerice o saborskim zastupnicima, stanje je ovakvo: u V. sazivu hrvatskog Sabora od 152 zastupnika njih 109 ima VSS, 18 ih je VŠS, ali i 23 sa srednjom školom.
K tome u Hrvatskoj još nije razvijena mobilnost radne snage, dok istraživanja u svijetu kazuju kako za radnoga vijeka prosječan zaposlenik na Zapadu, ne samo što mijenja raznolike poslove i zanimanja, već i mijenja mjesto boravka. Prosječan Amerikanac seli tri puta i pet puta mijenja karakter poslova, čak i na istom radnom mjestu. Lako se odlučuju na promjene, jer je zemlja decentralizirana, razvijenih komunikacija.
Hrvatska je potpisom Europske deklaracije o cijeloživotnom obrazovanju tek stvorila formalne pretpostavke za stvarnu primjenu tih načela. Iz toga izlazi tek moguća, možda u dalekoj budućnosti, situacija u kojoj neće biti važno u kojem životnom dobu se počinje raditi, jer praksa cijeloživotnog obrazovanja znači odgovor na tzv. naloge vremena. Sposobnosti i vještine uče se i stječu cijeli život, dakle, novim se znanjima dinamično odgovara na promjene u radnome okolišu. Uz brojne dileme pitanje je kada će sustav potaknuti i stvoriti navike stalnog usavršavanja, ili točnije, riječ je o potrebi oblikovanja nove vrste pismenosti.

Moguća definicija pismenosti primjerene vremenu u kojem živimo, osim ponavljanja obrasca tradicije, mora dodati neku vrstu dinamičke ravnoteže, koja će pred nas postaviti nove zahtjeve. Recimo, poznavanje stranih jezika danas nije samo u zahtjevu da se poznaje bar još jedan strani jezik. Nova definicija pismenosti uključuje, naoko paradoksalno, nešto poput ovoga: „Ako želiš dobar posao onda uz engleski moraš znati bar još jedan strani jezik". Riječ je o gotovo aksiomu, kao što je danas nezamislivo da zaposlenik ne zna voziti automobil ili koristiti Internet. U tom okružju razumijevanja nove pismenosti onda je znati voziti bicikl, plivati, koristiti informacije iz dnevnog tiska, koristiti mobitel i ostale tehnološke olakšice zapravo tek svakodnevne činjenice koje se podrazumijevaju.

Dakle, nova definicija pismenosti nužno uključuje i nezaobilazni dio o ljudskim pravima - koliko su zapravo nove mogućnosti obrazovanja dostupne zaposlenima i uopće svim ljudima. Nedavno je ekonomsko socijalno vijeće UN-a ustvrdilo da su povrijeđena ljudska prava svim građanima koji nemaju pristup korištenju električne struje, a što je onda tek s onima koji traže pristup obrazovnom sustavu (s idejom cijeloživotnog obrazovanja) kako bi imali šansu što više razviti svoje ljudske potencijale. Riječ je, naravno, o dvostranom odnosu: potreba stvaranja pretpostavki i okružja za cijeloživotno obrazovanje jest okvir, ali on ima biti ispunjen sadržajem koji se uglavnom nalazi u motivaciji svakog pojedinca za osobnim razvojem.
A bez obrazovanog pojedinca nema ni istinske zajednice.
Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu