English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Europa gubi socijalne temelje
Za sve građane koji se nalaze izvan njezinih granica, Europa predstavlja sinonim slobode, demokracije, socijalne pravde, zadovoljstva i prosperiteta. To je normalno, jer je od svog postanka, osnovni smisao zajednice europskih država bila harmonizacija prava, demokratizacija društva, razvoj solidarnosti i ljudskih sloboda, mjesto u kojemu se vrednuje rad radnika, u kojemu se poslodavci odnose s poštovanjem prema sindikatima, gdje radnici na vrijeme dobivaju plaću, a sindikati zastupaju interese radnika bez straha da će zbog toga biti trajno obilježeni ili izopćeni. Pravila koja su se u Europskoj uniji razvijala desetljećima, dostigla su zavidnu razinu, a Europa je postala predmet želja za sve države izvan njezinih granica. Tako svi vjeruju i snivaju o danu kad će postati članica Europske unije, kuju planove za razvoj društva, ali još više na osobnoj razini, vjerujući da je tamo, negdje, obećana zemlja u EU koja čeka na njih i koja će im ispuniti sve snove. Tako je bilo i još je tako za sve izvan granica EU, ali, oni koji su u EU, sve više osjećaju i njeno drugo lice.

Europa više nije ona prije krize

Kada izgovorimo riječ „Europa“ u nama naviru lijepe slike i blještavilo njezinih gradova, zadivljujuće tvornice i snažni sindikati, uređeni sustavi i kolektivni ugovori, rad na temelju ugovora na puno radno vrijeme, obrazovanje i briga o obitelji i još mnogo toga. Iako Europa predstavlja zajednicu država koje bi barem u temeljnim vrijednostima trebale imati sličnosti, sve više je jasno da to nije tako. Kriza koja je prije deset godina iznenadno, kao grom iz vedra neba pogodila najjače institucije EU, uzdrmala je njezine temelje i stala na put razvoja i prosperiteta za sve njezine građane. Danas, kada kriza polako prolazi, vidljivo je kako je zahvatila sve ključne dijelove Europske unije, da je promijenila ne samo gospodarstvo, nego i suštinske vrijednosti i ciljeve kojima je danas vode političari liberalne orijentacije.

Gospodarstvo raste, a zadovoljstvo građana pada

Kriza koja je pogodila zemlje članice EU najviše je utjecala na porast nezaposlenosti. Preko noći su zatvorena mnoga poduzeća i ljudi ostali bez posla, a mladi, u većini zemalja, nisu nikada niti ušli u svijet rada. Dugo su se donosile razne mjere za porast zaposlenosti, za jačanje gospodarskog rasta, za otvaranje novih radnih mjesta. I konačno, statistike su počele pokazivati rast gospodarstva, pad nezaposlenosti, povećanje zaposlenosti, industrijski i ekonomski rast. No statistika je isto tako pokazala da s rastom gospodarstva ne raste sreća i zadovoljstvo građana EU. Zašto je tome tako? Obrazloženje opet daje sama statistika koja je prepuna novih, za „staru, socijalnu Europu“ nepoznatih pojmova, koji sve više zauzimaju prostor ustaljenim socijalnim pravima i daju Europi liberalno lice. Statistike potvrđuju povećanu zaposlenost, ali i fleksibilizaciju radnih odnosa, pa je svaki šesti zaposleni radnik u EU zaposlen samo povremeno i nepuno radno vrijeme. Statistika govori da samo u Njemačkoj već više od sedam milijuna radnika pripada toj skupini. Situacija je to gora kada se zna da radnici koji rade povremeno i nepuno radno vrijeme naprosto „bježe“ od sindikata, bojeći se da će i takav posao izgubiti. Oni su naprosto neorganizirani, ne zbog toga što to ne žele, nego zbog toga što je liberalni oblik rada, koji ih izrabljuje, tako strukturiran da su oni nemoćni u borbi s njim. Njihova prosječna plaća iznosi oko 480 eura mjesečno, čime ne mogu podmiriti ni prosječne režije, pa su suočeni s potragom za novim poslom kako bi preživjeli. Dakle, ovakva zaposlenost u EU jest zaposlenost, ali ona ne rješava egzistenciju radnika pa se nezadovoljstvo zbog toga sve više širi i jača.

Populizam raste

Očekivalo se kako će s padom nezaposlenosti zadovoljstvo u zemljama članicama EU biti veće, da će pripadnost zajednici koja broji više od pola milijarde ljudi podići njihovo samopouzdanje i optimizam, što će istovremeno utjecati na smanjenje populizma koji se pojavio u nekim zemljama u vrijeme krize i sve više se prenosi na ostale članice. Međutim, mnogi političari su krivo procjenjivali kada su predviđali zaustavljanje rasta populizma. Bila je to povijesna pogreška budućih očekivanja. Danas podaci pokazuju da je potpora birača populističkim, čak i ekstremističkim strankama znatno skočila. Statistički, samo u zapadnim zemljama članicama EU popularnost populističkih stranaka skočila je od 2010. godine do 2017. godine sa 7 na 35%. Takav se trend nastavlja i dalje, unatoč tome što su te članice EU (a među njima je i Hrvatska), postigle znatan ekonomski rast, najveći u 10 godina. Smanjuje se proračunski deficit i nezaposlenost, ali građani ipak ne pokazuju zadovoljstvo.

Radnici su nesigurni i zanemareni

Političari koji se smatraju zaslužnima za gospodarski rast svakodnevno to ponavljaju, ali njihove riječi ne dopiru do ljudi. Zbog čega je tako? Radnici se osjećaju nesigurnima i zanemarenima. Naime, biti zaposlen s gledišta liberalnog kapitalista nije isto što i biti zaposlen u socijalno-tržišnom gospodarstvu. Dugogodišnje stezanje remena zbog krize je i većinu građana učinilo siromašnijim nego ranije i nesigurnijim nego prije. Stezanje remena je s druge strane bila dozvola za još veće bogaćenje imućnog sloja građana, a to je u konačnici dovelo do raslojavanja Europe, do potpune liberalizacije tržišta nalik onome u SAD-u, u kojemu manjina na svojim računima gomila novac, a broj siromašnih građana je sve veći. Raslojena, liberalna Europa nije bila san njezinih utemeljitelja, a nije ni san njezinih građana. Prema dostupnim informacijama visoko pozicionirane čelnice njemačke ljevice „samo prošle je godine 323 milijarde eura podijeljeno dioničarima u europskim zemljama, a istodobno je siromaštvo u EU na najvišoj zabilježenoj razini.“ Mnogi nezaposleni mladi se suočavaju sa stvarnošću bez budućnosti, a dodatno, zbog pritiska na članice i „stezanja remena“ u mnogim je članicama urušen sustav obrazovanja, zdravstva i mirovinskog sustava. Privatizacija javnog dobra i „kresanje socijalnih izdataka“ je liberalna snaga kapitalista kojom slabe društvo i jačaju svoju moć. Stoga je razumljivo da je nezadovoljstvo postalo kolijevka populizma, ali i novog, opasnog nacionalizma u Europi.
Međutim, političari novog kova ne vide nikakvu povezanost svoje politike „stezanja“ i raslojavanja Europe. Oni se i dalje zalažu za Europu rasta, ispred svih ostalih socijalnih prava i vrednota, ne shvaćajući i ne priznajući da upravo zbog liberalne politike ona više nije jedinstvena niti se razvija u korist većine građana, nego sve više postaje sinonim za raslojavanje. Europa je već dugo na raskrsnici surovog liberalizma i socijalnog blagostanja. Što će na kraju prevagnuti i kojim će smjerom krenuti, teško je predvidjeti. No, svakako i mali remont bi dobro došao. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu