English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
INTELEKTUALCI psi čuvari vlasti

– kaže Diego Fusaro, jedan od najpoznatijih mladih intelektualaca Europe i sveučilišni profesor iz Milana, i nastavlja:
– Prvi put u cijeloj zapadnoj historiji, znanje i kultura su organski dio vlasti, široko podčinjeni njenoj logici.

U doba socijalizma u čestoj je uporabi bila sintagma “radnici i poštena inteligencija”, stavljena u kontekst najnaprednijih snaga društva. Znači, i tada je postojala diferencija između “obične inteligencije” i “napredne (poštene) inteligencije“. “Poštenom inteligencijom” smatrana je ona “koja je u funkciji radničke klase”, dakle ona koja svoj rad organski veže uz rad radnika i radničke klase, dijeli njihovu sudbinu u svim oblastima života i rada.
Evo kako danas, u promijenjenim političkim i ekonomskim uvjetima, u doba dominacije neoliberalizma, Diego Fusaro vidi položaj i ulogu intelektualaca, a što je izrazio u svom autorskom tekstu za “Geopolitiku”. Prenosimo najzanimljivije dijelove iz njegovog teksta.

Vrijeđa me kada me netko naziva intelektualcem

Sebe osobno ne smatram intelektualcem i vrijeđa me kada me netko tako naziva. Današnji intelektualci su konformistička klasa: kreću se kao ribe u jatima, prateći struje političke korektnosti i jedino dozvoljene misli. U njihovom konformističkom i poslušničkom profilu pronalazi dosljednu sistematizaciju onaj nedjeljivi spoj jedino dozvoljene misli i političke korektnosti u kojem se kondenzira nadgradnja današnjeg animalnog carstva duha.
Funkcija klera intelektualaca danas se očitava u pukom kopiranju postojećeg stanja i njegovoj potpunoj satisfakciji (posvećenju) bilo u formi konzervativne kritike koja proglašava netrasformabilnim vlastiti objekat, iako za njega kaže, s prijetvornim žaljenjem, da nije dobar, bilo u formi preventivne satanizacije bilo kojeg mogućeg praktičnog puta za operativno prevazilaženje postojećeg stanja (delegimitiziraju se države koje pružaju otpor, automatski se identificira kao nasilje bilo koja aktivnost usmjerena na promjenu postojećeg stanja).

Svećenici razočaranja

Prvi put u cijeloj zapadnoj historiji, znanje i kultura su organski dio vlasti, široko podčinjeni njenoj logici. Podčinjavanje klase intelektualaca, kao njihovo pripitomljavanje, također se objašnjava njihovim stanjem u današnjem društvu. Svećenici razočaranja, intelektualci su, u stvari, dominantni pol vladajuće klase: imaju specifičan “kulturni kapital”, ali da bi ga oplodili, moraju ga prodavati onima na vlasti. To ponašanje, dakle, nikada ne može biti u neskladu s rigoroznom ortodoksnošću koju nameće napor na očuvanju postojećeg stanja. Niti može, zapravo, biti u suprotnosti s poretkom stvari u kojem se kristalizira hegemonija vlasti. Iz tog razloga, zadatak intelektualnog klera je simbolično posredovanje između vlastodržaca i podčinjenih, uz garanciju da će podčinjeni ostati podčinjeni i na planu nadgradnje.
Znanje intelektualaca danas je “duhovna milicija privremene vlasti”. Oni su vezani čvršćim povocem nego novinarski kler, kako bi se stvorila opća iluzija o njima kao “slobodnim” misliocima. Tako, na primjer, ako vlastodršci vladajuće klase, odnosno globalizirane financijske oligarhije, koju predvode imperijalističke Sjedinjene Američke Države, uvide da im je korisno da odbace suverenu nacionalnu državu, intelektualci, pošto su podređeni vlastodršcima, obavljaju delegitimizaciju nacije kao “izmišljene zajednice” i epizode povijesnih događanja.

Prodaja “kapitala”

Današnji sumorni scenarij potpune integracije tržišta fiziološki proizvodi poslušnički duh i identitet opće pripadnosti kleru intelektualaca. Animirani postmodernim vidom “znanstvene arogancije”, ojađeni stalnom agorafobijom (strahom od javnosti) misli, intelektualci prate tokove političke korektnosti i plivaju u beskrajnom moru neokonformizma, odbacujući bilo kakvu teorijsku inovaciju i promoviraju na prinudni način ogledanje u postojećem, upravo onda kada obmanjuju sami sebe da slobodno obavljaju radikalnu kritiku.
Ovo posljednje, ma koliko radikalno može biti, u mjeri u kojoj prihvaća diktate političke korektnosti i njene fiksacije na to što se može ili ne može reći, uvijek se kreće u prostoru koji je vlast predodredila i, na taj način, biva neizbježno neefikasno. U najširem smislu, politički korektno se poklapa sa skupom poruka, više ili manje pojmovno koherentnih, koje prate i potvrđuju duh vremena, i na koje intelektualci moraju pristati kako bi mogli vlastima prodavati svoj “kulturni kapital”.
Privilegirano mjesto reprodukcije profila intelektualaca i njemu svojstvenog dogmatskog sna danas se poklapa s prostorom koji manipulira štampa, a uz to i sa zatvorenom zabranom univerziteta. Ukupno gledano, pa samim time ne baveći se dragocjenim izuzecima, univerzitetsko znanje je, u stvari, mjesto kulturne organizacije političke korektnosti. Iz toga razloga danas prevladavaju, u akademskom kleru, totalitarizmi u oblasti historiografije, nametanje upotrebe engleskog jezika, glorifikacija proceduralizma i nezadovoljstva uz ostrakizam bilo kakve utopijske želje, a potom i delegitimizacija nacionalne države kao epizode prošlosti ili, alternativno, kao imaginarne zajednice, koja je čak strukturalno opasna. Univerzitetsko znanje su i organizirana idiosinkrazija (netrpeljivost), odnosno pretvaranje stvarnosti u reklamne spotove, prinudna apologija netrpeljivosti i nihilizma, kao i podsmijeh svakoj povjerljivosti.
U mjeri – kako se pokazalo – kategorija “intelektualca” aludira danas na društvenu grupu čija je funkcija sažeta u upotrebi kulture u cilju održavanja postojećeg reda stvari, ona se mora odbaciti bez kompromisa. Radi stvaranja neophodne antiteze s kategorijom intelektualca, treba se vratiti filozofiji, kao sveukupnom znanju, u ovoj epohi programirane smrti kategorije koja je podčinjena organiziranoj manipulaciji.
U povijesti čovječanstva intelektualci su ispisali blistave stranice znanosti i kulture, ali i prouzročili i velike patnje, razaranja i smrt milijuna ljudi.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu