English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Joseph Stiglitz: Mjere štednje su katastrofa za Eurozonu

Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Columbia universitetu (u SAD-u), u autorskom tekstu za "Gardian" kritički analizira ekonomsku politiku EU.

Budući da je i Hrvatska članica Europske unije i da svoju ekonomsku politiku mora prilagođavati mjerama iz Bruxellesa, prenosimo Stiglitzove dijelove razmišljanja o tome problemu, koji je, uz Krugmana, najveći ekonomist današnjice:
"Mjere štednje predstavljaju potpunu katastrofu, što je postalo sve više očigledno kako se ekonomije zemalja Europske unije ponovno suočavaju sa stagnacijom, ako ne i trostrukom recesijom.
Stara krilatica glasi: "Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, promijeni teoriju." Ipak, i previše često lakše je zadržati teoriju, a izmijeniti činjenice – ili barem tako njemačka kancelarka Angela Mercel i druge europske vođe, pristalice mjera štednje, izgleda vjeruju. Iako im se činjenice suprotstavljaju, oni nastavljaju poricati stvarnost. Ipak, svaki pad dolazi do kraja. Uspjeh ne bi trebalo mjeriti činjenicom da do oporavka dođe, već koliko brzo prođe, kao i kolika je šteta izazvana padom.
Mjere štednje postale su katastrofa otkako su se ekonomije država Europske unije ponovno počele suočavati sa stagnacijom, ako ne i s trostrukom recesijom, pošto je nezaposlenost na dosad rekordnoj razini, dok je idealni BDP (prilagođen inflaciji) po stanovniku ostao na razinama prije recesije. Čak i u privredama s najboljim rezultatima, kao što je slučaj s Njemačkom, rast poslije 2008. je tako spor da bi, u drugačijim okolnostima, bio ocijenjen kao sumoran.
Najpogođenije države su u depresiji. Nema druge riječi koja bi opisala ekonomije Španjolske i Grčke, gdje gotovo jedan od četvero ljudi, a više od 50% čine mladi – ne može pronaći posao.

Nada da će korporativni porezi stimulirati investicije čista je glupost

"Gledano od europskog skromnog rasta od 1980. do danas, moji proračuni pokazuju da je proizvodnja u eurozoni danas više od 15% niža od mjesta na kome bi bila da se financijska kriza 2008. nije dogodila, ukazujući na gubitak od nekih 1,6 trilijuna dolara samo ove godine, i kumulativni gubitak od više od 6,5 trilijuna. Ono što je još više uznemirujuće jest jaz koji se proširuje, a ne zatvara (što bi se moglo očekivati nakon pada, kada je rast tipično brži nego obično kada ekonomija nadoknađuje izgubljeno tlo). Jednostavno rečeno, dugotrajna recesija snižava potencijalni rast Europe. Mladi ljudi, koji bi trebali stjecati nove vještine, to ne rade. Postoji i suviše dokaza da su oni suočeni s perspektivom značajno nižeg životnog prihoda nego što bi bio slučaj da su sazreli u razdoblju punoga zaposlenja.
U međuvremenu, Njemačka prisiljava druge države da prate politiku koja oslabljuje privrede i njihove demokracije. Kada građani konstantno glasaju za promjenu politike – a nema baš mnogo politika koje su građanima važnije od onih koje utječu na njihov životni standard – ipak govori im se da ova pitanja definira netko drugi, da nemaju izbora, i tada stradaju i vjerovanja u europski projekt.
Francuska je prije tri godine glasala za promjenu ovoga ekonomskog smjera. Umjesto toga, glasači su dobili još jednu dozu mjera štednje. Jedan od najdugotrajnijih prijedloga u ekonomiji za uvećanje balansiranog proračuna – povećanje poreza i rashoda u tandemu – stimulira ekonomiju, ili, ako porezi pogađaju bogate, a rashodi siromašne, povećanje bi moglo biti ekstremno visoko. Francuska tzv. socijalistička vlada snižava korporativne poreze i smanjuje rashode. To je recept koji slabi ekonomiju, ali koji zaslužuje priznanje Njemačke! Sva patnja u Europi, nastala uslijed vještačke konstrukcije eura, utoliko je više tragična što je potpuno nepotrebna. Zašto Njemačka forsira diskreditiranu teoriju štednje, kockajući se s budućnošću Europe?"

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu