English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Zašutjela su zvona diktature proletarijata, a oglasila se zvona diktature neoliberalizma

Osnovni cilj neoliberalne hegemonije nije poticanje rasta i redukcije inflacije. Cilj je podčiniti radničku klasu, prigrabiti domaću akumulaciju i kontrolirati međunarodno zaduživanje države.

Formirana dužnička ekonomija razotkriva laž neoliberalnih tvrdnji da će liberalizacija i fleksibilnost rada privući investicije i povećati konkurentnost i zaposlenost. Time bi se, tvrdi se, smanjio teret dugova i deficiti na sve strane. Neoliberalni model ignorira činjenicu da kapitalne investicije ne zavise prvenstveno od niske cijene rada, već značaj ima veličina tržišta, njegova udaljenost, visina, profitne stope, troškovi energije, transporta i sirovina, troškovi temeljnog kapitala i moderna tehnologija i organizacija, sigurnost plasmana i repatrijacije profita, itd.
Dosadašnji model razvoja, zasnovan na pogubnoj koncepciji – rasprodaj – posudi – potroši (opljačkaj), a prije svega rasprodaj (kroz privatizaciju) sve vrijedno u privredi, doveo je do ekonomsko-financijskog sunovrata i krizu i socijalni slom društva, s ogromnom nezaposlenošću.

Zakon o radu – novi hit liberalnog kapitalizma

Zakon o radu, kao novi hit liberalnog kapitalizma i dalje eksploatacije radnika, bez obzira na objektivna ukazivanja na sve slabosti koje donosi i pogubne efekte na zaposlene, uz velike otpore takvim zakonima širom Europske unije, gura se i dalje, mada je jasno da nema pozitivan efekt na ekonomski rast i zaposlenost. Sigurno je u tome samo jedno – veliki gubitak prava, nesigurnost i neizvjesnost zaposlenih. Komisija EU traži povećanje fleksibilnosti tržišta rada, uz zamrzavanje plaća, smanjenje mirovina i povećanje starosne granice za umirovljenike (isto kao i MMF). Regulacija se uvodi radi lakšeg otpuštanja, ograničavanja naknada i prava, a to znači dalje slabljenje socijalnog modela društva i socijalne države.
“Posuđeno rješenje iz EU uglavnom omogućuje lakše otpuštanje, a zatim uvođenje raznih izvedenih oblika zaposlenosti, kao ugovor na određeno vrijeme, za određene poslove, privremeno, na lizing, na probu, i slično slabljenje položaja zaposlenih. Zar se ne vidi da je to životna borba između rada i kapitala, koja plamti i u Europi i u SAD-u? Neće smanjenje poreza i doprinosa na rad, a ni “fleksibilnije zapošljavanje”, povećati zaposlenost. Naprotiv, doći će do porasta nezaposlenosti i rasta neizvjesnosti. Strah će zavladati kod trenutno zaposlenih. Formirat će se ogromna masa onih koji šute i trpe. Poništava se kritička misao i kvaliteta života.

“Neutralna država” i socijalno discipliniranje radničke klase

Neoliberalizam predstavlja projekt rekompozicije hegemonije financijskog spekulativnog kapitala. Preko sporazuma socijalnih partnera, uz posredovanje “neutralne države”, uglavnom se ispoljava potreba za socijalnim discipliniranjem radničke klase i njenim totalnim pokoravanjem hirovima spekulativnog kapitala. Rad pri tome gubi značaj razvojne snage. On se tretira samo kao trošak, uz stalno nastojanje da se smanji u cijeni koštanja. Novi Zakon o radu zaposlene tretira kao običnu robu, potrošni materijal, obrtno sredstvo. To nam je “novina” uvezena sa Zapada, kao stav Europske komisije. Zamislite, radnici se iznajmljuju kao neko sredstvo! Takvi radnici nemaju nikakvih prava, ni radno vrijeme, ni druga prava iz radnog odnosa, koja su nekada imali. Sada se forsira “elastičnije” radno vrijeme i takva prava zaposlenih bez stalnog radnog mjesta, stalnog zaposlenja, lakši otkazi, nesigurnost i neizvjesnost. To je “rad na određeno vrijeme”, a radnik je u položaju poslušnika i sirovine ”za cijeđenje”.
Poslodavci traže da se smanje osobna primanja i prava zaposlenih, i pored njihovog pada u nacionalnom dohotku za više od 15 posto u posljednjih 10-15 godina, i 26 do 30 posto realno u posljednjim godinama. Oni ne postavljaju pitanja troškova zaduženosti, financijskih troškova (kamata, provizija, otplate kredita, nedostatka kredita, carinske zaštite), već im je osnovni problem troškovi rada i dosadašnja prava radnika iz radnog odnosa.
To je jedan od razloga zašto neki ekonomisti traže novi koncept razvoja i upravljanja kapitalom i razvojem – da se “spoji rad i kapital u poduzeću”, da se radnici uključe u proces oživljavanja poduzeća.

Teror antiekonomije, uz poništavanje radničkih prava

Osnovni cilj neoliberalne hegemonije nije poticanje rasta i redukcija inflacije. Cilj je podčiniti radničku klasu, prigrabiti domaću akumulaciju i kontrolirati međunarodno zaduživanje države. Imperativ u tome je kontrola radnika (zaposlenih) u cilju osiguravanja međunarodne konkurentnosti i redovnog servisiranja vanjskih dugova – da bi se ponovno ušlo u novi dug. U sektoru zaposlenih normalno je da vlada osjećaj nesigurnosti i velike neizvjesnosti, čak i straha. Strah da se ne ostane bez posla, do koga je poslije gotovo nemoguće doći, uz izostanak bilo kakve socijalne zaštite. Solidarnost je zamijenjena neoliberalnim individualizmom i otuđenjem, patološkom zavidnošću, čak i međusobnom mržnjom. Radnici postaju običan “dodatak” kapitalu, bez vlasničkih prava, bez sindikalne i socijalne zaštite (sindikati su pocijepani, razbijeni umjesto jedinstveni, a u privatnom sektoru gotovo da i ne postoje).
Cilj neoliberalnih reformi je, dakle, podčiniti sindikate i radničku klasu, a domaća poduzeća, investicije i bankarski sektor, međunarodnim imperativima. I sada, u pravom infarktnom stanju privrede, socijalnom beznađu najvećeg dijela stanovništva, predsjednik Vlade izjavljuje da predstoje reforme s “mnogo znoja, suza i problema“.
Moram reći, poznavajući ekonomski i socijalni položaj Hrvatske, da nam je premijerovih “blagodati” i do sada previše na raspolaganju. Nitko da suvislo i objektivno reagira na ovakvu “blistavu budućnost”, koja se nudi kao obećanje boljega života (za otprilike 3-4 godine odricanja i “stezanja remena”), a koja na dosadašnjem konceptu neće doći.
Ponuđene mjere reformi govore da istinske, duboke reforme privrede i društva nema. Nastavlja se ista, do sada vođena, politika produbljavanja krize, nove visoke zaduženosti i antirazvojni model makroekonomske politike, s daljom rasprodajom nacionalnog bogatstva.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu