English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Kultura – ikebana ispod stola slobodnog tržišta

Laslo Vegel: – Život je izgubio forme, a ideje značaj, kultura je postala nepotrebna, a moć, pa i nasilje – poštovani. I od socijalizma i od kapitalizma uzeli smo samo najgore.

Laslo Vegel, istaknuti suvremeni prozni i dramski pisac, esejist i novinar, oglasio se putem društvenih mreža, iznoseći svoja stajališta o aktualnim pitanjima slobode medija, kulture i kretanjima unutar Europske unije. Prenosimo dijelove iz njegova opširnog intervjua:
• Ako sarajevsko-zagrebačkom romansijeru, iz jednoga sasvim trivijalnog razloga ne daju da bude, kako sam sebe naziva "posljednji jugoslavenski pisac", mi ćemo mu to osporiti iz razloga mnogo važnijih. Naravno da činjenica da Jugoslavija formaIno-pravno više ne postoji, neće pretjerano uzbuditi ljubitelje jugoslavenske, ili recimo srednjoeuropske književnosti, jer tek iza ili ispred toga pridjeva "srednjoeuropski" nikada nije stajala nikakva administrativna, pravna ili, sačuvaj Bože, državna tvorevina. Pjesnici i zanesenjaci to nikada neće primijetiti, kao što ni činovnici neće primijetiti da se Europa danas ujedinjuje mahom preko šengenskih pasoša, multinacionalnih kompanija i izvozno-uvoznih firmi, a o vrhovima kulture, stvaralaštva, umjetnosti, pa i nauke, priča se samo o vikendu i praznicima – kad se ti dični Europejci od jedino važnih poslova odmaraju.
• Često se osjećam kao smiješni, mali Sizif. Danas su potrebni partijski gladijatori, koji vode žestoku borbu o "ničemu", ili o malim feudima. Ti meni toplanu, ja tebi vodovod.
• Mi živimo u vremenu kada se ljudi zaklinju u tradiciju, a bježe od svoje prošlosti. Postoji orvelovsko stalno ponovno pisanje povijesti. U tome prednjači politička klasa, a historiju pišu preletači, jer, da parafraziram Danila Kiša, oni su uvijek pobjednici. Na Zapadu nijedan političar od državničkog formata nije tako osjetljiv i osvetoljubiv kao kod nas jedan provincijski političar.
• Dvadeseto stoljeće je proizvodilo iluzije i utopije, da bi ih, na kraju, brutalno uništilo. Tako je bilo i 1989. Koliko sam se nadao u Europu, i na kraju sam ostao europski bastard. Bruxelles mi često sliči na tvrđavu iz Kafkinog romana. Ali ne mogu biti ni protiv Europe, jer onaj tabor želi još mračniju tvrđavu. Bez prozorčića. Pa gdje sam onda ja? Ponovo na ničijoj zemlji.
• Što danas može nezavisni mislilac i stvaralac? Sada ništa. Mi smo obična ikebana ispod stola slobodnog tržišta. Ako će se pod okriljem toga oligarhijskog kapitalizma, s teškom mukom formirati jedna prosvijećena srednja klasa, onda ćemo imati barem nešto. Danas je sve u rukama partija. Jednom sam pisao nešto o Kantu, ali ruke su mi stale. Naći će se netko tko će me pitati kojoj partiji pripada taj Kant. I ako bih mu kazao da nije ni u jednoj, onda ću dobiti odgovor: "Pustite ga, njegove knjige nećemo podržati! A ni vas, ako ga mnogo spominjete."
• Naše društvo već decenijama bježi od stvarnosti. Ravnodušnost i apatičnost su samo maska toga bjekstva. Ljudi se prave apatičnim da bi bježali od odgovornosti.
• Društvo bez socijalne pravde je društvo bez budućnosti.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu