English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Što zna društvo znanja?

U svojoj knjizi “Teorija neobrazovanosti” (Zablude “društva znanja”) Konrad Paul Liessmann (u Austriji objavljeno u 16 izdanja), upozorava kako se politikom popuštanja “kapitalizaciji duha” (umjesto otpora “produhovljenjem kapitala”), nedvojbeno srlja u opću masovnu i sveprisutnu, upravo vrišteću neobrazovanost, te kako se omiljena političarska fraza “društvo znanja” jasno prokazuje kao isprazna demagoška floskula.

Znanje je informacija opskrbljena značenjem

Društvo znanja nije nikakvo osobito pametno društvo, kaže K. Liessmann i nastavlja: – Njegove zablude i pogreške, skučenost pogleda i agresivnost što u njemu vladaju nisu manji nego u drugim društvima, ali je barem opće stanje
obrazovanja bolje – čini se posve upitnim. Cilj “društva znanja” nije ni mudrost ni samospoznaja u smislu grčkoga gnothi seauton, pa čak ni mentalno prožimanje svijeta, kako bismo ga bolje razumjeli. U paradokse “društva znanja” spada i to da ne smije dosegnuti cilj svakoga spoznanja: istinu ili barem približan uvid. U njemu, u tome “društvu” nitko ne uči nešto više zbog znanja, nego za volju samoga učenja. Svekoliko znanje – baš tako kaže credo “društva znanja” – brzo zastarijeva i gubi svoju vrijednost.
Kretanje znanja – kako je to, uostalom, još četrdesetih godina 20. stoljeća dijagnosticirao Günther Anders – nadomješta cilj koji se zove “life-long learning”, a ne “znanje ili čak mudrost”. Ako, pak, “društvu znanja” nije stalo do mudrosti, do spoznaje, niti do razumijevanja kao središnjih indikatora onoga što to društvo drži na okupu, do čega je onda – pored simulacije permanentne spremnosti na učenje – tome društvu zapravo stalo?
Znanje je informacija opskrbljena značenjem – tako kaže jedna uvriježena definicija. Stoga se u političkoj retorici pojam “društvo znanja” relativno bezbrižno poistovjećuje s pojmom informacijsko društvo. U pravilu se ovaj drugi pojam još jače naglašava, jer se čini da su informacije još radikalnije zbratimljene s onim digitalnim medijima, koji “društvo znanja” dodatno dinamiziraju. Omiljenoj tezi da živimo u informacijskom društvu i na taj način u “društvu znanja” može se, doduše, posve opravdano suprotstaviti teza da živimo u “dezinformacijskom društvu.”

Znanje je oblik prožimanja svijeta

Među brojnim definicijama informacije možda je još uvijek najrazvidnija ona koju je formulirao američki teoretičar sistema Gregory Bateson: “Informacija je bilo koja razlika koja prilikom nekog kasnijeg događaja stvara razliku.”
Pod opnom ovoga pojmovnog određenja biva jasno zašto je za opis našega društva pojam dezinformacijsko društvo znatno prikladniji od pojma informacijsko društvo. Porast informacijskih i komunikacijskih mogućnosti, to puko mnoštvo dojmova, tonova, brojki i slika skrivenih pod krinkom informacije, koje danas zapljuskuju prosječnog gradskog žitelja, vodi k tome da se razlike najprije pomute, a ako ipak postanu vidljive, tada s obzirom na neki kasniji događaj više ne tvore nikakvu razliku, jer se iz kapacitetskih razloga mogu opažati samo periferno, ili ih, u pravilu, smjesta valja iznova zaboraviti.
Provjerimo li takozvane informacije što ih – također pod službenim naslovom Vijesti – suvremeni čovjek konzumira tijekom dana, propitujući u kolikoj mjeri nakon toga uslijedi neka radnja koja bi bez vijesti izostala, biva savršeno jasno da većina tih takozvanih vijesti nisu nikakve vijesti, dok su vijesti koje tvore razliku, te zbilja imaju nešto priopćiti, rijetke, pa ih stoga, u pravilu, tek valja mukotrpno isfiltrirati. Što se tiče redovitih večernjih televizijskih vijesti, postoji, uostalom, samo jedan blok koji doista prenosi informaciju relevantnu za blisku budućnost gotovo svakoga gledatelja, pa stoga uistinu ima značenje: vremenska prognoza. Sve drugo, ma kako bilo ozbiljno, u pravilu je zabava.
Znanje je više od informacije. Znanje omogućuje da se iz mnoštva podataka filtriraju oni koji imaju informacijsku vrijednost. Ali ne samo to. Znanje je, općenito, oblik prožimanja svijeta: spoznati, razumjeti, pojmiti. U suprotnosti s informacijom čija je važnost u djelatno relevantnom stajalištu, znanje nije jednoznačno usmjereno na svrhu. Mnogo se toga može znati, ali je to znanje beskorisno, nikad se ne prosuđuje u trenutku uspostavljanja ili primanja toga znanja. Nasuprot informaciji, koja predstavlja interpretaciju podataka s obzirom na njihov kauzalni
odnos i njihovu unutarnju konzistentnost, znanje se referira na spoznaju. Pitanje istine je temeljni preduvjet za znanje. Počevši od antike, na taj se način pitanje znanja iz sustavnih razloga s pravom odvaja od pitanja korisnosti informacije.
Može li znanje koristiti, nikada nije pitanje znanja, nego situacije u koju se dospijeva. Doduše, s obzirom na to što bi se moglo znati, jer to već negdje netko zna, svaki zahtjev za znanjem mora dovesti do očaja. S obzirom na beskonačnost nekog svagda dostupnog potencijalnog znanja, svi smo mi, htjeli ne htjeli, faktički neznalice. Nije se, doduše, još nikad bilo tako lako donekle sveobuhvatno informirati o nekom pitanju, stručnom području ili fenomenu. U međuvremenu je gotovo svaka znanstvena disciplina zastupljena u javnosti pristupačnim magazinima i časopisima, a s interneta možemo sve, od jednostavnih leksikonskih natuknica do kompleksnih prikaza. Pa ipak se ne možemo oteti dojmu da su kvantitativne mogućnosti za stjecanje znanja spram onoga što se zaista zna približno obrnuto proporcionalne. Moguće je da baš lakoća pristupa sabotira tvorbu znanja. Ako ih se ne proradi i s razumijevanjem ne prilagodi, većina informacija naprosto ostaje izvanjska. Studenti, ali ne samo oni, sve više brkaju mehaničko kopiranje seminarske radnje s interneta sa samostalnim pisanjem takve radnje.

Znanje u “društvu znanja” je iskrcano znanje

S obzirom na beskrajne rijeke podataka iz informacijskih medija, rado se tješimo rečenicom kako se ne radi o tome da nešto znamo, nego o tome da znamo gdje nalazimo znanje. Znanje u “društvu znanja” iskrcano je znanje. Znanje se, međutim, ne da iskrcati iz skladišta. Znanje nije uskladišteno ni u tradicionalnim arhivima i knjižnicama,
niti u modernim bankama podataka.
Unatoč raširenom mišljenju da organizacije posjeduju znanje, ni one ga ne posjeduju. One u najboljem slučaju mogu stvoriti uvjete na temelju kojih je znanje njihovih aktera moguće međusobno dovoditi u suodnos i davati drugima. Zbog toga ni u jednoj banci podataka, ni u kojem mediju koji nestrukturirano gomila podatke, ne nalazimo znanje. Znanje uvijek znači moći dati odgovor na pitanje što je nešto i zašto je to što jest. Znanje se zbog toga ne može konzumirati, obrazovna mjesta ne mogu biti uslužna poduzeća, a prilagodbe znanja ne može ludički uslijediti, jer to bez pomoći mišljenja jednostavno ne polazi za rukom.

Znanje imaju samo ljudi

Iz toga se razloga znanjem ne može menadžerski upravljati. Znanje imaju samo ljudi, sve dok na ovome svijetu ne postoje drugi socijalni i inteligibilni akteri. U svako je znanje na taj način utisnuta mrlja subjektivnosti, ono je stalno šupljikavo, nekonzistentno i u velikoj mjeri obilježeno kontingencijom.
Znanje pojedinca ne može se, dakako, poistovjetiti s onim što mu je u glavi. Kojekakvi podaci nagomilani u pamćenju još uvijek nisu znanje. Akrobati pamćenja koji su u stanju zapamtiti bezbrojne pojedinosti, hodajući leksikoni koji umiju riješiti svaku križaljku u doslovnom smislu, baš i ne znaju mnogo. Te pojedinosti i pojmovi postaju znanjem tek onda kada ih je prema logičkim i konzistentnim kriterijima moguće međusobno povezati tako da rezultiraju smislenim i provjerljivim suodnosom.
Taj se suodnos, međutim, ne ravna prema eksternim kriterijima, nego prema logici baš toga znanja. Povijesni podaci, primjerice, koji se međusobno ne povezuju prema logici povijesnih znanosti i njihova konteksta, nego se grupiraju prema političkim i emocionalnim okolnostima, ne rezultiraju znanjem, nego ideologijom.
Pojam “društva znanja” treba indicirati težak društveni transformacijski proces: preobrazbu klasičnog industrijskog društva, u kome više nisu bitni trošenje sirovina, proizvodnja i trgovina industrijskim proizvodima, nego stjecanje znanja i rad sa “znanjem”. “Materijalna ekonomija” treba biti nadomještena “simboličnom ekonomijom”. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu