English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Jedino rješenje dužničke krize – OTPIS DUGOVA

Jedini način da se izađe iz trenutne situacije u Europi je organizirani otpis duga. Ova teorija i principi poznati su još iz vremena Hamurabija (1750. god. p. n. ere), ali trenutno banke i Mario Draghi – europski „izabrani ekonomski diktator” do 31. ožujka 2019. godine – ne vidi to na ovaj način.

ERIK S. REINERT, norveški ekonomist, jedan je od najvećih i najautentičnijih ekonomskih mislilaca u svijetu. Njegova knjiga “Kako su bogate zemlje postale bogate... i zašto siromašne zemlje ostaju siromašne“ (iz 2007. g.), našla se na listi najprodavanijih knjiga te vrste u svijetu. U njoj profesor Reinert potvrđuje poznatu tezu da se “novo znanje stvara povezivanjem ranije nepovezanih činjenica, a da je jedan od glavnih uzroka ekonomske krize ‘neravnoteža između realne i financijske privrede’.” Dakle, kada financijska privreda postupno prestaje zarađivati novac kroz financiranje zdravih projekata u realnoj privredi i u sve većoj mjeri počinje zarađivati novac na samoj sebi, nastaje kriza. U tome prepoznajemo velike banke i njihove derivate, kojima one trguju i do pucanja napuhuju financijski balon. Kako kontrolirati taj otrgnuti financijski sektor i staviti ga na korist ozdravljenja svjetske ekonomije?
Na to pitanje profesor Reinert odgovara: – Kinezi, navodno, imaju interesantnu kletvu: “Dabogda živio u interesantnim vremenima!” To je vrijeme u kome mi živimo. Tome pridonosi nekoliko faktora. Jedan važan faktor je tehnološki trend. U školi učimo o kamenom dobu (neolitu) i brončanom dobu, ali također imamo takve periode u modernom dobu – tijekom 20. stoljeća, kapitalizam, komunistički planirana ekonomija i nacizam/fašizam, svi građeni na industrijalizaciji i standardiziranoj masovnoj proizvodnji, što eksperti nazivaju “fordizmom”. Ali, pošto su svi tako usmjereni na političke razlike između ova tri sustava, mi generalno nismo uspjeli vidjeti razlike između njih; uopće nismo uspjeli vidjeti snažne sličnosti u ekonomskim strukturama ova tri sustava. Sva tri teže proizvesti istu vrstu standardiziranih masovnih proizvoda i svi oni su stvarali značajne poraste životnog standarda…
Do sredine 70-ih godina 20. stoljeća mogućnosti fordističke masovne proizvodnje su u velikoj mjeri iscrpljene. S fordističkim proizvodnim sustavom došlo je i do fordističkog režima plaćanja. Taj režim značio je da je rast produktivnosti u privredi automatski bio prebacivan na radnike u vidu povećanih prihoda. Ako se – primjera radi – produktivnost jedne godine poveća za četiri posto, onda bi i plaće radnika porasle za četiri posto. Na taj je način, podjela ekonomskog kolača između radnika i kapitala održavana stabilnom. Krah fordističkog režima plaća, koji je u SAD-u počeo sredinom 1970-ih godina, predstavlja početak krize na Zapadu.

Slabljenje moći radničkih sindikata

Išlo se na svjesno slabljenje moći radničkih sindikata, u kombinaciji sa slobodnom trgovinom, zajedno sa zemljama tehnološki naprednijim nego što su SAD, poput Japana, te sa siromašnijim zemljama. Iz ovoga razloga, manji dio kolača otišao je u ruke običnog čovjeka i privrede Zapada se sada suočavaju s nedostatkom potražnje.
Ulazak Azije u globalni svijet još je jedan faktor. Nikada nacija nije tako brzo tehnološki napredovala, a da nije povećavala plaće, kao što je dugo vremena činila Kina. To je prouzrokovalo ogromnu trgovinsku neuravnoteženost.
Novac koji je stvorio financijski sektor pojavljuje se kao sredstvo u obračunu banaka, ali i obaveze (duga) u realnoj ekonomiji. Prema tome, kada financijski sektor tiska novac, on simultano tiska dug i dolazi do financijske krize, odnosno kada financijski sektor kreira više likvidnosti nego što proizvodni sektor može apsorbirati na profitabilan način, dolazi do poremećaja u ekonomskom sustavu.
Ono što je sada svijetu potrebno jesu masovne “zelene investicije” u nove energetske projekte i druge čistije proizvode.

Kako riješiti problem dugova?

U tome teškom problemu današnjega svijeta, koji kao balast pritišće države i ljude, profesor Reinert kaže: – Prema mom mišljenju, planine neotplativih dugova moraju biti otkazane. Vrsta krize koju trenutno možemo vidjeti u Južnoj Europi neodoljivo je poznata onima koji su radili s Latinskom Amerikom 70-ih godina prošloga stoljeća. To su rezultati političkih kompromisa trošenja više novca nego što ga vlada ima, i tipični su produkti političkog mira koji je kupljen po cijenu inflacije. Talijanske “krvave godine” sedamdesetih, s ekstremizmom i na lijevoj i na desnoj strani, riješene su na način koji je sličan onima u Latinskoj Americi: kroz inflatorne političke kompromise. Ovi su sporazumi oduvijek imali sigurnosni ventil u podrazumijevajućem dugu i devalvaciji. Južnoj Europi je zabranjen lijek kojim su se oduvijek rješavali ovakvi problemi.
Jedini način da se izađe iz trenutne situacije u Europi je organizirani otpis duga. Ako se duže čeka, gubici će biti veći. Ako nas povijest ičemu uči, to je da dug koji ne može biti plaćen – neće biti plaćen!

Premještanje ljudi i kapitala

Svijet se suočava s izborom premještanja ekonomskih aktivnosti između država ili premještanja ljudi između država. Vrhunac fordizma, od 1945. do 1975., također predstavlja završen period, pa je Istoku i Zapadu bilo jasno da se industrijalizacija mora proširiti na cijeli svijet. Ekonomske aktivnosti su premještene, ali ne i ljudi. Danas se opet govori o “racionalnom protekcionizmu” i o alternativi koja zastupa svijet u kojem „pobjednik nosi sve“, gdje će ogromne oblasti ostati siromašne i nenaseljene. To se, pak, protivi neoliberalnom trijumfalizmu, koji je dominirao svijetom još od pada Berlinskog zida, 1989. godine, ali je potpuno u skladu sa svjetskom poviješću u proteklih 500 godina.
Prema tome, kriza će se morati pogoršati prije nego što bude postojalo generalno razumijevanje koliko je zapravo destruktivna vladajuća ideologija.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu