English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
ANTI ETIKA HRVATSKOG TIPA TRANZICIJE

Tijek i epilog tranzicije u  Hrvatskoj. Možemo je pratiti kroz proces liberalizacije poslije 1980. Nakon procesa liberalizacije koji je počeo 1980 godine konačni epilog tranzicije u Hrvatskoj  praktički je moguće pratiti na različite načine i različitim metodologijama te s različitim  polazišnim načelima, no najzornijim se pokazuje da ga se promatra kroz četiri socijalno konstruirana okvira: gospodarski,  politički, okvir državnosti i podijeljenog suvereniteta i okvir vladavine prava.

Četiri društvene arene

Nakon procesa liberalizacije koji je počeo 1980 godine konačni epilog tranzicije u Hrvatskoj  praktički je moguće pratiti na različite načine i različitim metodologijama te s različitim  polazišnim načelima, no najzornijim se pokazuje da ga se promatra kroz četiri socijalno konstruirana okvira (gospodarski,  politički, okvir državnosti i podijeljenog suvereniteta i okvir vladavine prava). O čemu se zapravo radi,  što je sadržaj tih društvenih arena i koja su postignuća u etičkom smislu.

Gospodarski okvir

Gospodarski okvir se često naziva tranzicijskim promašajem. Obilježava ga neoliberalni tržišnim fundamentalizam, korporativno upravljanje, i korporativno-trgovački moral te nasilno ogoljenje rada na čistu ekonomsku kategoriju. Dijelovi nomenklature ili stari likovi u novom kontekstu, u novom sustavu, izveli su “ekonomski zločin” nad budućnošću ovog društva. Od ekonomske tranzicije možda tek pet posto stanovništva ima koristi. Ostali se smatraju čistim gubitnicima. Neki tranzicijski dobitnici i ratni profiteri, danas su predsjednički kandidati. Nedostaje im mjesto Predsjednika Republike za puni tranzicijski trijumf i zaštitu interesa hajdučke Hrvatske. 

Politički okvir

Politički okvir je djelomično konsolidiran. Postoji pluralizam i višestranački sustav s dvije dominantne stranke i redovitim izborima  te mirnom primopredajom vlasti. Praksa prvih dvadeset godina tranzicije je pokazala da dominantne stranke čije je bitno obilježje oligarhijski sindromom nisu sposobne proizvesti politički sustav bez demokratskog deficita, odnosno moralno odgovoran politički sustav.

Okvir državnosti

Okvir državnosti se može nazvati konsolidiran. Ako se državnost poima ekstenzivno može se prihvatiti teza da se zbog koncepta pune državnosti odustaje zbog globalizacije hrvatske politike i integracije Hrvatske u globalno društvo.

Okvir vladavine prava

Okvir vladavine prava nije konsolidiran i on je uz gospodarski okvir u smislu industrijskih odnosa i etičkih postulata koji su dominantni u industrijskim odnosima najrelevantniji. To je najslabiji od spomenutih okvira i njemu tek predstoji cjelovita izgradnja. U borbi između nepravedne Hrvatske i one u kojoj je dominantna vladavina prava, privremeno vodi nepravedna Hrvatska. Prva dva desetljeća hrvatskog tipa tranzicije proizvela su model odnosa koji je daleko od ideje pravednosti. Nositelji i kreatori  ovakvog modela tranzicije su stara nomenklatura koja je prihvatila  nova pravila igre. Oni  danas imaju status političke, ekonomske, policijske, obavještajne, sveučilišne i kulturne elite. Ta nomenklatura  još uvijek kontrolira ideje, procese i društvene materijalne i ljudske resurse. U ovom pogledu su promjene ne zamjetne ili ih uopće nema. Umjesto jednoumne nomenklature na djelu je pluralizirana nomenklatura ili elita. Stari likovi u novom kontekstu.

Industrijski odnosi

Kada je o industrijskim odnosima riječ, tranzicija u Hrvatskoj se povezuje s privatizacijom i pretvorbom i najviše se odnosi na svijet rada. Privatizacija u Hrvatskoj koncipirana je  1991. godine kao kontrolirana i decentralizirana privatizacija, koja se temelji na prodaji bivšeg društvenog vlasništva. Nema sumnje da je Vlada kontrolirala proces privatizacije, ali je on bio jako malo decentraliziran i vrlo malo se zasnivao na prodaji društvenoga vlasništva. Politička je moć bila koncentrirana u rukama jedne jedine političke stranke, koja je zemljom upravljala autokratski i klijentelistički nominirala, odnosno vršila izbor novih vlasnika. Nije se radilo o ulaganju kapitala i kupnji već razdiobi društvenog vlasništva odabranima i podobnima. Nisu bili izgrađeni pravni i institucionalni okviri koji će kompletno, konzistentno i operativno prihvatiti proces pretvorbe društvenog vlasništva. U procesu privatizacije nisu poštivani postojeći zakonski propisi i procedure, već je privatizacija ozakonjena propisima koji su samo pokrili nepotizam, klijentelizam i korupciju što je nerijetko poprimalo i kriminalne oblike. Sve se odvijalo po načelu carpe diem - iskoristi dan, a izvan i pravnih i moralnih načela što je tako reći post festum pokriveno zakonom. Dosadašnji rezultati to apsolutno potvrđuju i pokazuju da ciljevi privatizacije nisu postignuti, već da je ona dovela do negativnih učinaka s političkog, društvenog i ekonomskog stajališta i moralnog rasula u industrijskim odnosima.

Zašto anti etika

Zašto anti etika hrvatskog tipa tranzicije? Konačni rezultati nakon dvadeset godina ukazuju na više razloga:
1. Politički - politička pretvorba nije tekla u pravcu institucionaliziranja demokracije s najmanjim mogućim demokratskim deficitom. Naime sve ukazuje na to da je Hrvatska još uvijek u stanju plebiscitarne demokracije umjesto u stanju demokratski institucionalizirane politike. Političke stranke po svom djelovanju su interesne udruge s ciljem osvajanja vlasti i ostanka na vlasti po svaku cijenu, umjesto političkih stranaka s ciljem djelovanja za opće dobro.
2. Gospodarski - pretvorba je u konačnici rezultirala bipolarizacijom hrvatskog društva na uski sloj novih bogatih vlasnika sudionika u „prodaji“ društvenog vlasništva, odnosno njegovih kupaca i kojih je po nekim radikalnim procjenama oko 10% i koji su apsolutni tranzicijski dobitnici i najžešći borci za održanje postojećeg stanja i široku lepezu ovisnika o njima kojih je po istim procjenama oko 90% koji su tranzicijski gubitnici.
Najpovršniji uvid u strukturu tih „kupaca“ pokazuje opravdanost teze o moralnoj destrukciji i pojedinačnoj i opće društvenoj. Naime čime je moguće opravdati izostavljanje standarda kompetencije kod preuzimanja društvenog bogatstva osim klijentelističko koruptivnim moralom. Uz rijetke iznimke novi vlasnici kapitala su politički podobnici i klijentela političkog centra moći, odnosno političke elite. U toj situaciji je jedino moguće od marginalca postati general i istodobno postati enormni bogataš, sve za vrijeme rata ili uoči rata biti beznačajan radnik bilo koje struke, a nakon rata raspolagati s bogatstvom koje se u moralno koliko toliko uređenim društvima stvara generacijama. U hrvatskom tipu tranzicije je to moguće jer je prema propisima koji to pokrivaju „ zakonito, ali možda nije moralno“izjava jednog uglednog bivšeg ministra gospodarstva.
3. Socijalni - sastoji se u izboru tipa gospodarstva. Umjesto evropskog društveno i socijalno odgovornog kapitalizma izabran je s etičkog stajališta neprihvatljiv društveno i socijalno neodgovorni neoliberalni tržišni fundamentalizam čija je temeljna karakteristika izostanak i horizontalne i vertikalne odgovornosti kao i izostanak i zanemarivanje antropološke uloge kapitala. Kad se tomu doda izostanak vladavine prava, naime Hrvatska jest pravna država, ali je vladavina u Hrvatskoj na zabrinjavajućoj razini. U takvoj situaciji je moguće postojanje instituta koji su nezamislivi u uređenim socijalno odgovornim tržištima rada u kojima vladavina prava prelazi kritičnu masu koja sve društvene sudionike zadovoljava. Budući da etika pored filozofsko teorijske definicije znači i praktičan socijalni odnos pojedinca i zajednice, isti takav odnos vlasnika kapitala i vlasnika rada (kada je riječ o industrijskim odnosima, odnos vlasnika moči i onih koji tu moć ne posjeduju te na koncu vlasnika prava na donošenje konačne odluke i onih na koje se te odluke. Primjeri spomenutih neformalnih instituta izvan morala su brojni. Između ostalog:
„Institut“ rada bez plaće u realnom sektoru. U realnom sektoru radi oko 850 000 radnika, a oko 80 000 njih sto je oko 9,4% ,u zadnja tri mjeseca nisu dobili plaću. Problem ne bi bio tako velik da svaki dan ne proizvode, ti proizvodi se manje ili više uspješno prodaju, privatna imovina vlasnika se rapidno povećava, a zakonodavac koji donosi propise koji tržište rada reguliraju u suradnji s vlasnikom moći to ni na koji način ne sankcionira, osim u slučajevima kad sam bude ugrožen ili kad klijent prema vlasniku moći ne ispunjava svoje izvanzakonske podzemne obveze.
„Institut“ opće neodgovornosti. U situaciji velikog demokratskog deficita odgovornost socijalnih partnera, odnosno kreatora socijalnih odnosa ili vlasnika kapitala i moći je na najnižoj mogućoj razini. Kako bi inače bilo moguće da u dvadeset godina tranzicije Hrvatska ostane bez gospodarskih subjekata koji su bili regionalni brandovi zajedno s radnicima koji su u njima radili, kako bi inače financijski suverenitet bio ugrožen, 95% bivšeg hrvatskog bankarskog je u stranom vlasništvu (hrvatske banke novcem hrvatskih poreznih obveznika i nakon toga prodane za jedan godišnji profit koji te banke u hrvatskoj ostvaruju, a Hrvatska je gotovo jedina zemlja u svijetu koja nema nacionalne banke što je temelj financijskog suvereniteta.
 Zaključno tranzicija u Hrvatskoj ima sva obilježja i elemente koji se zajednički nazivaju anti etika, a to se posebno odnosi na sustav industrijskih odnosa.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: