English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Etika industrijskih odnosa - SUPSIDIJARNOST

Supsidijarnost kao moralni princip socijalnih odnosa najjednostavnije možemo definirati kao alokaciju donošenja odluka o zajedničkim pitanjima na mjesta koja su najbliže onima na koje se te odluke odnose. U konačnici to znači alokaciju u hijerarhijskom redu među različitim udruženjima i participaciju najnižeg hijerarhijskog reda u donošenju odluka. Iz tog je razloga supsidijarnost u enciklici Quadragesimo anno nazvan  gravissimum principium odnosno principom važnim iznad svega.
Prema onome što ovaj princip zahtijeva, on se ne odnosi samo na odnos društva i države, nego na cjelokupnost ljudskog udruživanja u zajednice i grupe uključujući i dijelove sustava te na udruživanje između pojedinih osoba i globalne razine. Sjedne strane taj princip na stanovit organizira solidarnost i moderira njeno funkcioniranje a s druge strane  naglašava slobodarski i parcipativni aspekt koji želi nadležnosti što je moguće bliže i u većoj mjeri dati pojedincu i po mogućnosti što manjim, preglednijim socijalnim organizacijskim i funkcionalnim cjelinama.
Ako se na socijalno tržišno gospodarstvo ne gleda kao na izdvojen političko-ekonomski model funkcioniranja industrijskih odnosa u društvu, nego kao na dinamički i razvojni proces  koji ima za cilj povezati  princip slobode tržišta, mjesta i oblika stvaranja dobara sa socijalnom jednakošću, onda je onda je posve razumljivo zbog čega su princip solidarnosti i supsidijarnosti temelji socijalnog tržišnog gospodarstva.

Supsidijarnost i interesno udruživanje

Za socijalno etičko razumijevanje principa supsidijarnosti u kontekstu socijalnih interesnih udruženja (čitaj sindikata) koji u svojoj djelatnosti imaju za cilj da budu etički korektivi socijalnih industrijskih odnosa od presudne važnosti je načelo da je princip supsidijarnosti u službi solidarnosti . Princip govori  o tome kako se solidarnost organizira da ispuni svoj cilj sa dvostrano ili višestrano prihvatljivim učincima. Dakle on govori o tomu kako se slobodno participativno uspostavlja socijalni red čija se normativna širina može moralno argumentirati kroz socijalnu dimenziju ideje o ljudskim pravima.
Slobodno i participativno uspostavljen socijalni red pretpostavlja alokaciju donošenja odluke u mjestu koje je najbliže najnižem hijerarhijskom redu. Ovo ni u kojem slučaju ne znači deregulaciju i dekonstrukciju odgovornog donošenja odluka na višim razinama. Naprotiv, pretpostavlja da odlika donesena na višoj razini određuje okvir i moderira donošenje odluka na nižim razinama. Zoran primjer supsidijarnosti i slobodnog participativnog reda može se vidjeti na sustavu kolektivnog pregovaranja koji je ustrojen na više razina i unutar kojeg postoji hijerarhijski red primjene donesene odluke.
Opća, nacionalna razina - Reprezentativne udruge sindikata. Odluka donesena na ovoj razini, a formalizirana kolektivnim ugovorom kao autonomnim, slobodnim, participativnim aktom, odnosi se na sve sudionike u procesu rada. Ona obvezuje sve i određuje minimalne standarde ispod kojih se ne mogu donositi odluke na nižim razinama. Ovakav tip alokacije ni u kojem slučaju ne sprečava alokaciju donošenja odluka bliže onima na koje se odnose, ali se solidarizira s odlukama niže razine i brani najniže zajedničke standarde i upućuje na to da se odluke na nižim razinama ispod tih standarda ne mogu donositi.
Sektorska razina - Udruga sindikata.  U okviru temeljnih gabarita u općeg ugovora donose se odluke o općim sektorskim kolektivnim ugovorima. Te odluke svaka ponaosob obvezuju sve pripadnike sektora za koji je odluka donesena i ugovor potpisan. Te odluke se na pripadnike drugog sektora ili drugih sektora izravno ne odnose niti ih obvezuju. Odluke donesene na razini sektora moderiraju donošenje odluka na razini grana ili djelatnosti pripadajućih pojedinim sektoru.
Razina grane/djelatnosti - Sindikat. Kolektivno pregovaranje na granskoj razini, odnosno na razini djelatnosti i donošenje odluka na toj razini je od vitalne važnosti za funkcioniranje cijelog sustava i u moralnom i u funkcionalnom smislu. Odlukama ove razine određuju se najniži standardi i temeljni gabariti za sudjelovanje najnižeg u hijerarhijskom nizu u donošenju odluka.
Razina tvrtke/poduzeća - Sindikalna podružnica. Donošenje odluka i kolektivno pregovaranje na razini društva odnosno tvrtke je zapravo solidarno spuštanje i alokacija donošenja odlika najbliže inima na koje se odnose. Odluka donesena na ovoj razini obvezuje samo članove grupe za koju je donesena, po hijerarhijskom redu solidarno je odgovorna za provođenje odluke više razine.

Liberalni kapitalizam sprječava supsidijarnost

Očigledno je da i u visokorazvijenim zemljama s konceptom liberalnog kapitalizma i takozvane visoke fleksibilizacije, glede preduvjeta za supsidijarnu solidarnost ima znatnih deficita i da se ti problemi sve više i sve češće zaoštravaju. To je očiglednije u tranzicijskim zemljama. U prvom planu je činjenica masovne nezaposlenosti koja posebno kao dugotrajna nezaposlenost mladeži onemogućuje socijalnu participaciju i uvećava socijalnu isključenost. Kao nuspojave nameću se produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih što dovodi do neravnoteže između razvoja prihoda i raspodjele dobara,  broj korisnika socijalne pomoći sve više raste sa snažnim tendencijama ubrzanog rasta, zona socijalne isključenosti se širi, što u konačnici ukazuje na izostajanje odgovornosti posjednika moći i sve više udaljavanje mjesta donošenja odluka od onih na koje se odluke odnose. Opći trend liberalnog tržišta je učinak po svaku cijenu osim umanjenja profita. Oni koji to ne prihvaćaju uglavnom se percipiraju nekonkurentnima i neintegriranima. Zakonodavstvo koje regulira i uređuje socijalne odnose koji u središtu imaju čovjeka te nastoji uravnotežiti industrijske odnose se smatra rigidnim i ograničavajućim.

Tržišno gospodarstvo nema odgovor na temeljna pitanja

Ispitujući posljedice globalizacije socijalnog tržišnog gospodarstva, poučeni iskustvom gospodarskog liberalnog sustava, uočeni su glavni problemi koje tržišno gospodarstvo kao takvo samo po sebi ne može riješiti, pa je zbog toga zaključili daje potrebna supsidijarna akcija drugih aktera i konačno političko djelovanje na gospodarstvo. Kod toga se uglavnom radi o tri problema:
Prvi problem je okvirno državno uređenje, a odnosi se na kontekst tržišnog gospodarstva kojeg treba gospodarsko politički urediti. Tu svakako između ostalog spadaju monetarna i fiskalna politika, sustavi rukovođenja, zakonski propisi koji trebaju osigurati slobodu natjecanja i njegovo poštenje, ali i sustav školovanja, poglavito institucije za čuvanje socijalnog mira i njegove korekcije kao tarifna autonomija, radno zakonodavstvo i reguliranje suodlučivanja.
 Drugi problem je raspolaganje javnim dobrima a odnosi se na razgraničenje privatnih i javnih davanja kao i na formalno pravni tretman eksternih učinaka gospodarskih procesa.
 Treći je problem je socijalno uređenje i socijalna politika a odnosi na socijalnu politiku i socijalno uređenje u užem smislu. Naime njihova nužnost proizlazi iz činjenice da tržište u svojoj distribuciji, a po gotovo po svojoj naravi ne može biti socijalno. Drugim riječima  očigledno je da tržišna pravednost nije socijalna pravda u smislu principa solidarnosti. Zbog toga je na svim razinama potrebna socijalna preraspodjela sredstava i mogućnosti kao tržišni korektiv.
Princip učinka ima svoje legitimno mjesto u tržišnom gospodarstvenom sustavu. Međutim ne učinak, nego ljudsko dostojanstvo jest mjerilo socijalnog priznanja i solidarnosti. Princip učinka u etičkom smislu može zahtijevati društveno priznanje ukoliko ne dokida solidarnost među ljudima i ukoliko je funkcionalno ugrađen u službu ljudske solidarne zajednice. Na taj se način može sustavno odrediti mjesto principa učinka u okviru supsidijarne solidarnosti. Supsidijarnost nije alibi za solidarnost.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: