English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
ETUC U BORBI PROTIV „MISIJE RAZARANJA PLAĆA“ U ČLANICAMA EUROPSKE UNIJE

Već smo obradili osnovne dokumente Europske konfederacije sindikata (ETUC), sindikalne središnjice koja predstavlja radnike ujedinjene Europe i bori se za zaštitu njihovih prava. Poseban naglasak stavljen je na dokument pod nazivom: “ETUC Strategy and Action Plan 2011. – 2015.", usvojen na 12. kongresu ETUC-a održanom 2011. g. u Ateni. Kako je u samom dokumentu navedeno, „srce rada u razdoblju od 2011. do 2015. godine će biti borba za fer ekonomski razvoj“.

Globalni liberalni kapitalizam pokušava pokoriti socijalnu Europu

Međutim, ovakvo strateško opredjeljenje nailazi na mnoge prepreke jer globalno tržište rada nosi nove opasnosti i prijetnje. Sindikalni pokret Europe je kroz povijest imao svoje uspone i padove, pogotovo u vrijeme svjetskih ratova i ekonomskih kriza, ali je do danas održao svoje proklamirane ciljeve u borbi za socijalni model tržišnog gospodarstva. Globalni liberalni kapitalizam pokušava na sve načine pokoriti socijalnu Europu i nametnuti joj liberalna pravila igre i zajedno s njima oslabiti, ako ne i uništiti snagu sindikata diljem članica Europske unije. Do sada je vidljivo da se takvoj navali najlakše odupiru sindikati s dugotrajnom demokratskom tradicijom, koji djeluju u razvijenim demokratskim društvima, a najteže sindikati u zemljama koje su u povijesti bile dugotrajno izložene političkoj represiji pa zbog toga nemaju čvrsto razvijene demokratske mehanizme u obrani od liberalnih ideja.

Najteže pogođene "nove članice"

Ekonomska kriza, koja je zadesila sve članice EU, najteže je pogodila upravo „nove“ članice, koje su u stagnaciju ulazile brže i dublje nego ostale članice. Međutim, ekonomska kriza izazvala je mnogo dublje „procjepe“ u tim zemljama od pada BDP-a. Glavna obilježja „novih članica“ prepoznaju se tako da je raslojenost društva pojačana, broj bogatih se istovremeno povećava s brojem siromašnih, a srednji sloj, kao stup svakog društva, gotovo nestaje jer se gase tisuće radnih mjesta u proizvodnji, koja uglavnom zapošljava stručne radnike. Ostaju uglavnom radnici u društvenim, uslužnim djelatnostima (koje se financiraju iz proračuna), pa je i ta kategorija izložena čestim napadima na svoja radna mjesta. Privatni sektor teško opstaje, a višak prihoda koji ostvari, upravo zbog nesigurnosti ne ulaže u proširenje poslovanja i nova radna mjesta, nego ga izvlači iz tvrtke i „sprema“ na sigurno, na nepoznato mjesto. Tako je u tim zemljama zabilježeno apsurdno povećanje štednje upravo u vrijeme najveće krize.
Političke elite djeluju u nesigurnom okruženju te nastoje za vrijeme mandata što je više moguće zadovoljiti svoje osobne interese iz straha da će kratko ostati u politici. Stoga je interes pojedinaca najčešće ispred interesa društva jer nitko nema vremena za razgovor, dogovor, sporazum. Korupcija i loše pravosuđe uglavnom su prateće pojave društava s „novom“ demokracijom pa se određene „strukture“ održavaju na vlasti neformalno i formalno.

Uništavanje radnih mjesta i sindikata

Radna mjesta nestaju, prostori tvornica se ruše ili prodaju, strojevi se iznose i premještaju u druge države zajedno s proizvodnjom, a radnici, nemoćni, osnivaju razne „stožere za obranu“, „grupe za potporu“, vežu se lancima ili zatvaraju vrata kako bi spriječili uništenje svojih radnih mjesta. Na njihove zahtjeve obično dolazi šutnja sve dok se oni ne umore i odustanu.
I ovi radnici su bili članovi nekog sindikata kada su radili, ali prestankom rada i života u poduzeću prestao je i njihov sindikalni rad. Čuje se samo glasni vapaj koji s vremenom postaje sve tiši, dok u potpunosti ne nestane. Socijalni dijalog, koji u svim dokumentima proklamira ETUC, je nepoznat pojam za ove radnike, nekada i članove sindikata. Gašenjem radnih mjesta uništava se elementarna društvena struktura, ali, istovremeno i elementarna ljudska vrijednost, pravo na borbu za svoje interese, pravo na djelovanje u sindikatu.
Sustavno se, a često i namjerno, uništavaju sindikati. Broj članova sindikata se sve više smanjuje u „novim“ članicama EU, a izuzetak nije ni Hrvatska. Posljednje prebrojavanje članova sindikata u RH pokazuje da je u sindikate učlanjeno samo 26% zaposlenih radnika, od čega većinu čine stariji radnici u javnom sektoru. Udio mladih članova u sindikalnom članstvu RH procjenjuje se na oko 8%, što nikako ne može biti obećavajuće za budućnost. Sve navedeno ostavilo je traga i na članove sindikata okupljene u središnjice. Ako se uzme u obzir vrlo teško stanje zaposlenog radništva (s malim plaćama ili bez plaće), bilo bi očekivano da sindikati razvijaju nove strategije i modele za očuvanje radnih mjesta, za organiziranje članova, za pravo na socijalni dijalog, pravo na rad i dostojanstvo na radu. No, to se ne događa.

"Sindikalna depresija"

Ekonomska kriza koja „kosi“ radna mjesta i sindikalno članstvo, kao da odnosi i energiju sindikata i gura ih u pasivnu izolaciju gdje uglavnom komentiraju teško društveno stanje kao da ih se ono ne tiče. Sindikalna depresija je zahvatila sve „nove“ članice EU, te je nekako prihvaćena kao dio tranzicije gospodarstva. Pri tome treba uzeti u obzir opasnost koja se krije iza toga, a koju, čini se, sindikati ne prepoznaju. Događa se napad na socijalno tržišno gospodarstvo i sindikate se gura u surovi liberalizam. To se događa već dva desetljeća, sustavno i planirano. Uvijek su sindikati bili „vjesnici“ novog doba i novih ideja u društvu i predvodnici borbe za radnička prava.
Zatvaranje u samoizolaciju „svoje središnjice“ otvara prostor drugima da zauzmu njihov prostor. Tko su oni? To su razne multinacionalne korporacije i ideje koje promoviraju razne oblike fleksibilizacije, outsourcinga, rada u nepunom radnom vremenu, rada za „fiksnu“ plaću, rada preko agencija za privremeno zapošljavanje i drugih oblika rada, koji sindikate i socijalni model tržišnog gospodarstva kakav oni promoviraju drže što dalje. Prava, ali skrivena je namjera da se razvije paralelni, liberalni model gospodarstva koji će potiskivati još uvijek prisutan socijalni model u kut za uništenje. U uvjetima ekonomske krize, koja je zahvatila sve zemlje članice EU, propituju se usvojene sindikalne strategije i na razini ETUC-a, a sindikati u pojedinim članicama su u potrazi za „svojim modelima sindikalne borbe“.

Dosljednost, transparentnost i komunikacija s javnošću

U Hrvatskoj je u posljednje vrijeme kao temeljna strategija sindikalne borbe postala „inicijativa za izlazak na referendum“ oko sindikalnih pitanja važnih za radnike. Ovaj oblik strateškog djelovanja sindikata uglavnom je građanska inicijativa, koju provode članovi sindikata, „prikupljanja potpisa za izlazak na referendum“ oko nekog, ranije oblikovanog pitanja. Odaziv građana (ne samo članova sindikata), je uglavnom dobar, ali je put do konačnog cilja vrlo neizvjestan. Naime, građanska inicijativa koju provode sindikati nema i ne može imati u sebi sredstva sindikalne borbe pa je put do realizacije vrlo zamršen i dugotrajan, a takve „peticije“ ne ostavljaju dobar odjek među građanima. Građani koji daju potpis identificiraju se s problemom i očekuju mnogo od organizatora koji prikuplja potpise. Dovoljno je spomenuti inicijativu sindikalnih središnjica kojom je prije nekoliko godina prikupljeno više od 700 000 potpisa protiv donošenja novog Zakona o radu, što je samo nakratko zaustavilo zakonodavca. Unatoč tako velikoj potpori sindikati su kasnije „odustali“ od borbe i Zakon o radu je donesen, a gorčina potpisnika „peticije“ zauvijek je ostala i pretvorila se u razočaranje sindikatima. Ovakve trgovine mogu nakratko donijeti dobit, ali je dugoročni gubitak nemjerljiv.
Ovdje je važno naglasiti kako je za ostvarenje sindikalnih ciljeva neobično važna dosljednost i transparentnost te komunikacija s javnošću. Sindikalni pokret, koji želi postići svoje ciljeve, treba pridobiti što širu javnost jer će tek onda u tome uspjeti. S obzirom na navedeno, budućnost će pokazati je li sindikalna strategija „definiranja referendumskih pitanja“ dobra za budućnost sindikata ili je bijeg u područje građanske inicijative koja rijetko rezultira promjenama.

Spriječiti razaranje plaća temeljeno na dezinformacijama

Kada su u pitanju sindikalne strategije za „nove“ uvjete u EU, od problema nije pošteđen ni ETUC. Glavni problem prošle godine predstavljala je optužba guvernera ESB-a da su plaće europskih radnika rasle brže od proizvodnosti, dakle, više nego što su smjele rasti, te ih treba smanjiti. Ovakve izjave su u ETUC-u doživjeli kao „misiju razaranja plaća“ na području 28 država članica te su odmah krenuli u istraživanje i analizu stanja u zemljama članicama s ciljem otkrivanja pravog stanja.
Budući da je Europska komisija prihvatila inicijativu guvernera, posao na sprječavanju „razaranja plaća“ za ETUC je bio još teži. Brzom analizom utvrđeno je, međutim, da je u svojoj analizi guverner uspoređivao „kruške i jabuke“, odnosno, podaci koje je prezentirao Europskoj komisiji bili su pogrešni. Bilo je vidljivo da su podaci o rastu proizvodnosti bili prikazani kao realan rast, a rast plaća kao nominalan rast, o čemu nisu obaviješteni članovi Europske komisije. Jednako tako, kod rasta produktivnosti u izračunu je odbijena inflacija, a kod rasta plaća nije uzeta u obzir. Analiza ETUC-a provedena je u svih 28 članica EU te je analizom dokazano da je produktivnost rasla brže od plaća još od 1999. g. Tako je upravo sindikalnom analizom raskrinkana namjera za „misiju razaranja plaća“ od ESB-a. Kroz analizu je dokazano da od 1999. godine radnici ne žive bolje od svoje plaće te ne zarađuju iznad mogućnosti. Istina je da realne plaće u svih 28 članica EU rastu sporije od rasta produktivnosti. Istina je da one zaostaju još od 1999. g., dakle i prije ekonomske krize, a od početka krize se to zaostajanje još povećalo. Ekonomski savjetnik ETUC-a, Ronald Jansen, u članku „Ekonomska depresija plaća od 1999. g.“ objavio je podatke iz analize na internetskim stranicama „Social Europe Journal“.
Iz analize podataka vidljivo je da je s početkom krize, 2008. g. produktivnost rasla po stopi od 4,3%, a realne plaće upola manje, odnosno, 2,4%. Od početka krize plaće zaostaju za proizvodnošću rada u najmanje 19 članica EU. U Poljskoj, Rumunjskoj, Portugalu, Grčkoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Litvi, Latviji i Irskoj plaće su zaostale za produktivnošću u navedenom razdoblju od 10 do 15%. U razdoblju od 1999. do 2008. g. produktivnost na razini članica EU porasla je za 13%, a realne plaće 8%. Pritom je najveći raskorak do danas doživjela Poljska u kojoj su realne plaće za rastom produktivnosti zaostale čak 40%. U Grčkoj je zaostajanje plaća bilo 27%, u Njemačkoj 9%, a u Hrvatskoj je zaostajanje realnih plaća za rastom produktivnosti iznosilo 6%.
Iako su sindikati nakon predočene analize očekivali kako će Europska komisija izraziti zabrinutost zbog zaostajanja plaća i predložiti mjere za njihovo vraćanje u područje „ravnoteže“, to se nije dogodilo. Dogodilo se upravo suprotno. Svi prijedlozi se zauzimaju za daljnji pad plaća. To je ujedno i povod oko kojega se razilaze sindikati okupljeni u ETUC-u s Europskom komisijom jer smatraju kako je unatoč ranije dogovorenim strateškim ciljevima, Europska komisija stala „na stranu kapitala i profita“, a protiv radnika i njihovih plaća, što prema mišljenju Sindikata produljuje razdoblje za izlazak iz krize i produbljuje nastalu ekonomsku depresiju.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: