English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Hrvatska u Europskoj uniji

Što se mijenja?

Ulazak naše zemlje u Europsku uniju donosi velike i bitne promjene, koje neće odmah biti vidljive i trebat će neko vrijeme da se one, bilo pozitivne ili negativne, osjete u svakodnevnom životu građana i u gospodarstvu.

Veliko tržište

Priključenje jedinstvenom tržištu od pola milijarde ljudi koje podrazumijeva slobodno kretanje ljudi, roba i usluga samo po sebi velika je promjena koja otvara brojne mogućnosti, ali isto tako i izazove. Poslovanje na velikom tržištu može biti prednost, ali s druge strane trebat će se znati suočiti s većim pritiskom konkurencije.
Hrvatsko je gospodarstvo u velikoj mjeri i prije članstva integrirano u europsko, trgovina je najvećim dijelom liberalizirana već sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, na europsko tržište otpada više od 60 posto hrvatskog izvoza i uvoza, a najveći dio izravnih stranih ulaganja došao je iz zemalja članica EU-a.
Sredstva iz fondova
Najvidljivija prednost članstva je činjenica da će Hrvatska imati na raspolaganju nekoliko puta više sredstava iz europskih fondova nego što do sada imala kao zemlja kandidatkinja. U sljedećem sedmogodišnjem proračunskom razdoblju Hrvatska će imati na raspolaganju 11,7 milijardi eura. Kada se od toga iznosa odbije ono što će Hrvatska uplaćivati u europski proračun, proizlazi da će godišnje imati na raspolaganju oko milijardu eura. Međutim, to nije zajamčen novac i on će se moći povući na temelju kvalitetnih projekata koji će morati zadovoljiti stroge kriterije.

Obrazovanje

Što se studenata tiče, Europska unija donosi im mogućnost studiranja u ostalim državama članicama pod istim uvjetima koji vrijede za njihove državljane, a pozitivno će utjecati i na razvoj znanosti, istraživanja i inovacija. Hrvatski će studenti u ostalim državama članicama Unije biti oslobođeni plaćanja školarine, odnosno plaćat će iste školarine koje plaćaju državljani zemlje u kojoj se nalazi visoko učilište. Isto će vrijediti i za strane državljane na studiju u Hrvatskoj.

Financiranje sporta

Iako smo ušli u EU, u Hrvatskoj još nitko ne zna kako će se to odraziti na naš sport, baš kao što nitko ne zna ni kako će ga država moći financijski pomagati. Jedino što se pouzdano zna jest da ulaskom Hrvatske u EU više ne vrijede nacionalna pravila u financiranju sporta, nego pravila EU-a koja ne dopuštaju da profesionalni klubovi dobivaju novac iz proračuna. Hrvatski sport danas preživljava na državnim dotacijama i potpori lokalne samouprave, mnogi naši sportski djelatnici smatraju da se zbog ulaska u Europsku uniju ništa bitno neće promijeniti jer su ionako 'naši sportski klubovi neprofitne organizacije.

Prelazak granice

Prelazak granice biti će mnogo jednostavniji. S važećom osobnom iskaznicom koju za pedesetak kuna mogu dobiti i djeca mlađa od 16 godina od 1. srpnja ćemo moći u sve zemlje Europske unije, te susjednu Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu te Kosovo, a kad se završe formalnosti i Makedoniju. Za Island, Norvešku Švicarsku i Lihtenštajn do daljnjega ćemo ipak trebati putovnice. Građani zemalja iz regije, poput Srbije i BiH, koje nisu u Uniji, za ulazak u Hrvatsku trebat će biometrijske putovnice, odnosno vize uz stare putovnice.
Dvanaest zemalja uvelo je dvogodišnje ograničenje hrvatskim radnicima na tržištu rada. Dosad je 12 zemalja potvrdilo da neće uvoditi ograničenja - Portugal, Poljska, Švedska, Rumunjska, Mađarska, Irska, Slovačka, Češka, Danska, Finska, Estonija i Litva.

Europsko pospremanje Hrvatske

Internetom kruži “narodna mudrost”: Za bolesne postoje bolnice, za luđake postoje ludnice, za budale nema ništa, pa ih zato ima posvuda!

Hrvatska je, napokon, dočekala svoj “Dan D”:1. srpnja 2013. godine postala je 28. punopravna članica Europske unije. Dakle, ušla je u veliku zajednicu naroda i država, koja se stvara na tlu europskog kontinenta. Ideja o Europi “od Atlantika do Urala” stara je nepuno jedno stoljeće i u svojoj je osnovi progresivna, obećavajuća i dalekovidna. O takvoj su Europi sanjale mnoge generacije Europljana, videći u novoj asocijaciji dovoljno prostora za širenje granica slobode, jednakosti i prosperiteta za sve njezine narode, velike i male, bogate i siromašne. Nesumnjivo je da će Europska unija, s oko 500 milijuna stanovnika,
te s dostignutim ekonomskim razvitkom i životnim standardom, uza sve trenutne gospodarske teškoće, biti respektabilan faktor na svjetskom tržištu i u međunarodnim odnosima.
No, “da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnjevi pjevali o njoj”? Nema te ideje, ma koliko grandiozna bila, koju čovjek nije u stanju upropastiti. Povijest ljudskoga roda puna je takvih primjera. Uvijek netko, neki moćni pojedinac (narodni vođa) ili moćna država želi biti gazda, ili na svjetskom planu ili unutar neke manje zajednice. I u takvim situacijama dolazi do pucanja multietničkih zajednica, raspada, često i u krvi. Neki uvaženi komentatori, kulturni i javni radnici, upozoravaju na “slučaj Austrougarske”, koja je, kako kažu, bila “probna Europska unija”, i ne sasvim loša asocijacija za njezine članice (u
odnosu na građanske i nacionalne slobode, ljudska prava, itd.). I što se dogodilo? Raspala se u krvi, u Prvom svjetskom ratu. Može li nova, velika zajednica europskih naroda i država dovesti u sklad nacionalne posebnosti, kulturne, jezičke i političke raznolikosti na način da ih ne poništava, već da im daje novi smisao i trajanje u zajedništvu, bogatstvu raznolikosti i otvaranju još nedosegnutih prostora ljudskih sloboda, pravde, bratstva i jednakosti?

Gdje je Hrvatska u pospremanju Europe?

Kad se slegnu euforični uzvici i obredni zagrljaji s “Dana D”, i kruta stvarnost zauzme prve redove u našim malim životima, valja nam početi ozbiljno čistiti vlastito dvorište od naslaga koje ne spadaju u europske vrijednosti, a koje su, više ili manje, dobile pravo javnosti u hrvatskom društvu: izbjeglice i prognanici imaju se pravo vratiti u svoje domove, imaju pravo na svoju imovinu, svoje grobove, nestale i neoplakane. Pravo na rad, na pravičnu i redovnu zaradu, na zdravlje i školovanje sebe i svoje djece, bez nacionalne i socijalne diskriminacije, mora biti osigurano svakom hrvatskom građaninu. Nije dovoljno da to piše u Ustavu RH. To mora postati neupitna praksa svake vlade i svake vlasti, na svim razinama.
Poseban problem je korupcija, koja je prodrla gotovo u sve pore društva. Tu se u zadnje vrijeme dosta postiglo na suzbijanju toga društvenoga zla (procesi Ivi Sanaderu i drugima). Eliminiranje korupcije kao uhodanog načina funkcioniranja države prvi je korak da u Europskoj uniji imamo status jedne pristojne, uređene, pravne i nelažljive države. Bez toga će nas investitori zaobilaziti u širokom luku i gospodarskoj krizi teško će biti nazrijeti kraj.
Moramo spomenuti i današnji razbojnički kapitalizam, koji je, skrivajući se iza paravana slobodnoga tržišta, obespravio radnike i obezvrijedio rad, te stvorio armiju nezaposlenih i onih koji žive boreći se s onu stranu granice siromaštva. Sve to muči današnju Europsku uniju, u koju smo ušli s velikim nadama, i ponekom strepnjom.
Više od dva desetljeća u Hrvatskoj se tolerira povijesni revizionizam, i to na štetu doprinosa hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. A upravo se Europska unija temelji na antifašističkoj borbi, odnosno njenim tekovinama,
kao najvećim zajedničkim vrijednostima. Pomirenje među narodima i državama, koje su prvi započeli Francuzi i Nijemci, nekada ljuti neprijatelji, danas je uzor svim drugim narodima, ne samo u Europi. Neka posluži i nama.

Nacionalni identitet u Europskoj uniji

Iz anglosaksonskih misaonih sfera (navodno) dolaze vrijedne ideje, koje nastoje spasiti čovječanstvo i civilizaciju, a koje se temeIje na poništavanju nacija i nacionalnih vrijednosti.

Nacionalni identitet i religija dvije su vrijednosti koje su pridonijele razvoju sveukupnog čovječanstva. U novije vrijeme te se vrijednosti marginaliziraju i osporavaju, a na njih se posebno usmjerila ideologija i praksa globalizma. Sve doskora se smatralo da je okvir razvoja čovječanstva, odnosno njegov temelj, bila nacionalna država. Danas se javljaju teoretičari koji su
osmislili teorijske pravce kojima se dokazuje da su nacionalni identitet, religija i nacionalna država kočnica budućeg razvoja čovječanstva, uzročnici velikih sukoba, netrpeljivosti među ljudima, i da izazivaju velike nesreće.
Iz američkih i europskih misaonih sfera dolaze (navodno) spasonosne ideje, koje nastoje spasiti čovječanstvo i civilizaciju, a koje se temelje na poništavanju nacija i nacionalnih vrijednosti. To poništavanje ostvaruje se nametanjem ljudskih prava i demokracije.
U svijetu postoje znanstvenici koji se suprotstavljaju takvim teorijama i pružaju odgovor Europskoj uniji, koja nastoji, u ime nekakvog općeg europskog identiteta, razoriti identitete i religije pojedinih naroda i država. Ovo je pitanje veoma aktualno i u Hrvatskoj, koja je ulaskom u Europsku uniju prenijela dio svoga suvereniteta u tu zajednicu. A kada netko uđe u neku zajednicu, mora poštivati pravila koja reguliraju ponašanja koja vrijede za sve članice, velike i male, bogate i siromašne.
Međutim, u zraku visi pitanje: Što treba dalje činiti s političkim uređenjem Europske unije? Ne mali broj ekonomista svjetskog glasa tvrdi da bez čvršćeg političkog ujedinjenja EU nije moguć opstanak niti zajedničke valute, eura. Drugi upozoravaju da se ne žuri pravljenjem EU pravom državom (svoja vojska, svoje granice, svoja valuta, svoja centralna banka s velikim nadležnostima, svoja jedinstvena vanjska politika).

U kojem mi vremenu i prostoru (zapravo) živimo?

Je li dovoljno reći da su prostor i vrijeme u kojemu živimo, obilježeni sa dva snažna prefiksa: post i neo? Je li dovoljno samo reći da živimo poslije nečega? Kao da to u čemu sada živimo nema neku samobitnost? Izašli smo iz onoga u čemu smo bili. Sada imamo samo jednu orijentaciju, a to je da smo nešto napustili i živimo poslije. Poslije čega? Naravno, to pitanje ima i nastavak: čemu stremimo, u kojem pravcu idemo i, naravno, prefiks neo. Kao da je to nešto viđeno, pa ovo što sad trenutno ponovno politički, geopolitički proživljavamo, kao da je neka loša povijest koja se ponavlja u nekom konceptu cikličnosti.
Što slijedi na dulje razdoblje? Ušli smo u Europsku uniju jer, zapravo, bolje alternative nemamo. Gdje ćemo (realno) biti, na kome mjestu i s kojim i kakvim utjecajem? Pritisnuti ekonomskom krizom i “pogledom iskosa”, ima prijedloga da se Europska unija iznutra rekonstruira, i to na način da stare članice, osnivači Unije, budu de facto država u državi, a da sve novopridošle članice, male i siromašne, budu gurnute na periferiju, da budu na dnu, u podrumu. Ako se to dogodi, došla bi u pitanje i sama svrha postojanja Europske unije, a razočaranje bi bilo ogromno. Još jedna velika ideja strunula bi prije nego što je pustila čvrsto korijenje.
Ideja da se Europska unija konstituira kao “Sjedinjene europ-Države” ne bi bila prihvatljiva, jer je povijesni kontekst nastajanja pojedinih europskih naroda i nacija potpuno drukčiji nego u SAD-u. Naime, u Europi su konstituirane nacije i nacionalne države, koje imaju svoje tradicije, kulturu, običaje, jezik, granice, koje nisu od jučer. Eventualno formalno pravno nametanje svakoga oblika unitarizacije unutar Europske unije nanijelo bi nepopravljivu političku štetu i dovelo bi u pitanje postojanje te zajednice. Možda je izlaz, za sve prihvatljiv, neki oblik konfederacije. Ne treba žuriti, jer tko žuri, slijepe rađa.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: