English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Radost kao suštinski duh turnira

Dom Sindikata grafičara (za one koji ne znaju: Brešćenskog broj 4) bio je, sad već po običaju, domaćin susreta belotaša koji nosi naziv našeg pokojnog kolege Darka Borovnjaka. Premda je početak zakazan za 15 sati, neki sudionici turnira već su u 13 sati došli pitati je li sve u redu, da zbog neke više sile turnir nije otkazan. Centralna figura turnira bio je Stjepan Kolarić, oko koga se sve vrtjelo, on je davao informacije, odgovarao na pitanja, a pobrinuo se i za švedski stol, i to u vrijeme kad svi stežu opasače, štede i kukaju na skupoću života.
Ranije u ove dane pozivani ste na oproštaj od stare godine, što je značilo jesti i piti. Taj lijepi običaj mnogi su zaboravili, preselili ga u uspomene, a kod nekih je još uvijek živ. O, da, bilo je i vina, a s obzirom na onu da je u vinu istina (u vinjaku sigurno nije), toj je noći davalo posebnu gamu.
Kao i uvijek na ovakvim turnirima, bilo je zvanja, ali i padova, no nasreću, nitko nije ozlijeđen. Bilo je dobivenih partija pa izgubljenih, kao što je bilo izgubljenih pa dobivenih, to vam je ono: kolo sreće uokolo. U kartama, kao i u životu, novac se broji na kraju igre...
Moram vam reći da je belot postao čisto muška igra, među tolikim sudionicima bila je samo jedna žena, i to ona koja je prošle godine zajedno sa svojim ćaćom bila pobjednica turnira. I ovaj put djelovala mi je kao svježi, njegovani egzotični cvijet u odnosu na priprosto, samoniklo vrtno cvijeće. Orhideja i zijevalice! Zlobnici će reći da je to snobovska metafora, jer ima u svijetu i takvih krajeva u kojima orhideje rastu na sve strane. Orhideja je rijetkost samo ovdje. Ali ona je bila rijetkost baš tu gdje je to rijetkost. Da se zadesila negdje gdje sve vrvi od orhideja, sigurno bi bila neki posve drugi cvijet. Ona i njezin stari sprintom su krenuli u maratonsku trku i hrabro su se borili, ali to je bila gola hrabrost pred mitraljezom. Uostalom, svi smo mi srećke neke druge lutrije u kojoj će netko biti izvučen i nagrađen, a netko neće.
Ukupno je sudjelovalo 27 parova, i sva ta imena bila su složena u jednu staklenu posudu, iz koje su vađeni i raspoređivani za stolove: ovaj par ovdje, onaj tamo...
Turnir je, dabome, imao svoja pravila igre, svoj, rekli bismo ustav, i ogrješenje o njega moglo je dovesti do diskvalifikacije. Koliko mi je poznato, nitko nije diskvalificiran jer to su uglavnom igrači koji se poznaju međusobno i poznaju pravila igre. I dok su vađeni iz šešira (kako bi rekli nogometaši), uzvikivana su imena: Uzelca, Perića, Poljaneca, Subotića, Lukende, Jordana, Pekića, Jareca, Barišića, Hruškara, Jurića i drugih, koji su odmah zauzimali svoja mjesta, svoje pozicije. Otisnuo sam se malo u literaturu, da bih saznao ponešto o kartama i kartanju. Stare knjige kažu da nije sigurno da su karte arapskog porijekla, ali se zna da su se u 14. stoljeću pojavile u Italiji. U Firenci se kao novost spominju davne i u kalendarima zaturene 1376. Godinu dana kasnije u Sijeni kartanje se strogo kažnjavalo, a već 1390. u Veneciji su se karte mogle i kupiti. Nijemac Jochan iz Reinfelda piše kako se upoznao s igrom koja se naziva „igra karata“. Za karte se zna od 1379. u Bruxellesu, 1389. u Lilu, 1392. u Parizu, gdje privlače pažnju kralja Karla VI. U Bolonji je prvu radionicu za izradu karata otvorio Nijemac Jochan iz Kelna 1427. Karte su polako osvajale svijet, bila je to stihija kojoj nitko nije mogao stati na put, a zbog osobnog čara sam papa je 1588. dao u zakup za sedam tisuća talira nekom Akilu Pinamontiju pravo da ubire taksu od svakog prodanog špila.
Da, čak ni pape nisu bili imuni na kocku. Tako je Lav X. (1513.-1521.), sin vladara i pjesnika Lorenca Veličanstvenog Medičija volio kocku, tzv. „premijeru“, poznatu hazardnu igru. Pročitao sam da je mjesečno na kocku trošio osam tisuća dukata. U svom pontifikatu potrošio je više milijuna dukata, a 400 tisuća je ostao dužan.
Moj mali susjed Sven objašnjava mi kako je kupio djedu bukvar za belot da ga više ne bruka u parku, da nauči...
A što se samog turnira tiče, bilo je i promašaja, a jedan od igrača uzdisao je tako duboko da sam se uplašio kako će veliki kaktus iz predvorja uvenuti zbog nedostatka kisika.
Turnir je bio prilika i da se susretnemo s nekim starim kolegama s kojima se godinama ne viđamo (osim na groblju), ili smo mi u mirovini, ili oni, ili smo svi zajedno dekintirani, ili nemamo više svoj lokal, ni za svoj lokal. Dobro je da postoji ovaj Dom grafičara, u kojem se možemo naći, popričati, pohvaliti se, požaliti se. Mirovine su uglavnom male, tek za skromno preživljavanje, ali bit će bolje, obećavaju. Drugim riječima, tko preživi, uživat će. A parovi su ispadali jedan po jedan dok nije spala knjiga na jedno slovo. To jedno slovo je tandem Kolarić – Cvitanović, koji je sretno izbjegao sve Scile i Haribde, pa će sad i njihova imena krasiti ovu sindikalnu dvoranu, uz imena ranijih pobjednika.
U belotu čak i onaj koji gubi nema se pravo ljutiti. Belot je takav, "ubij me zlima, ali neprijatelji nećemo biti". Mom prijatelju Jarecu klikeri su odlično radili, ali su zbog silnih zdravica imali, kako izgleda, neradni utorak. On i njegov kompanjon Perić, lako su mogli i pobijediti, ali čim kažem mogli su, znači da nisu...
Moram reći da sam se s grafičarima uvijek lijepo slagao (ali i pio) – dane i dane (bolje reći noći i noći) proveli smo na pokojnom "Vuglecu" kad su se naručivale runde za cijelo društvo. Da, to je bilo nekad. Što sam stariji, a stariji sam iz dana u dan, godina je sve više, prijatelja sve manje. A poznato je, ne broje se prijatelji koje si imao, nego oni koji su ti ostali. Najprije smo izgubili četvrtog za belot, pa trećeg za preferans, pa drugog za šnaps pa sam na kraju ostao sam, kao Napoleon na Svetoj Heleni i slažem pasijanse.
Da bi nam bilo ovako kako nam je danas, na tome nije trebalo raditi toliko velikih institucija, zavoda i odgovornih pojedinaca. Ovo se zlo moglo obaviti i s mnogo manje ljudi i muke.
A što se tiče ovog našeg turnira (Darku Borovnjaku u čast), ljudi nikad neće prestati tražiti igru koja im govori o sudbinskim putevima, onakvim kakvi su ili bi trebali biti. Igra je njihova stalna potreba, bilo da im daje prizore u kojima mogu vidjeti sebe, bilo da prikazuju fantastične slike i izmišljene događaje u kojima mogu zaboraviti sebe i sve proturječnosti vlastitog života.
Turnir je završen kao i svi dosadašnji: redovito i na isti način, a njegov suštinski duh je radost!

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu