English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Svibanj 2019. - Ima nas svakakvih
Aktivno smo sudjelovali u uspješnoj akciji Inicijative 67 je previše i prikupljanju 600.000 potpisa za referendum protiv nepravedne mirovinske reforme. Velika zahvala sindikalnim povjerenicima i aktivistima koji su prikupljali potpise ispred svojih poduzeća ili volontirali na trgovima diljem Hrvatske. Mnogi su i dobrano promrzli na ovom vremenu, koje više podsjeća na ulazak u ledeno doba nego globalno zatopljenje. No, siguran sam da iz svoje aktivnosti svi nose pozitivno iskustvo. Stotine ljudi, koji u par sati prođu pored vas i razmijene nekoliko riječi, ukazuju da nas zaista ima svakojakih. Različitih smo stavova i vrijednosti, ali i različitog angažmana za ono u što vjerujemo. 

Mlade treba uključiti 

Studenti smo, smijemo li potpisati? – bilo je pitanje grupe mladih na Jarunu. Mnogi mladi osjećaju se isključeni od bilo kakve odluke u ovom društvu, čak nisu sigurni da imaju to pravo. Nije samo njihova krivnja, jer kroz sustav obrazovanja i odgoj zaista ih dovoljno ne uključujemo. Nakon što im je ovdje rečeno da imaju pravo sudjelovati, vrlo rado su davali svoj potpis.
Slušalice u ušima i pogled ravno. Ima mladih koji sve ignoriraju. Slušalice u ušima i naočale na očima ne daju im da se zaustave, nego bi poput robota produžili istom brzinom krećući se unaprijed zamišljenim pravcem. Nije problem u njihovom stavu prema ovoj Inicijativi, već u njihovoj apsolutnoj isključenosti. Njihov jedini stav je da ne žele imati stav. Kad-tad život će ih spustiti s oblaka. Što kasnije, to će snažnije tresnuti na zemlju. 
Kad ja ostarim neće ni biti mirovina – bio je odgovor nekih mladih koji bi produžili, ili ipak i potpisali. Jedni su išli s 50, a sad se diže na 67. Pa klinci nisu glupi, znaju računati. Što drugo da zaključe? Što drugo da i mi zaključimo?
Ionako neću biti ovdje. Mladi razmišljaju o svojoj budućnosti, ali nemaju vjeru u svoju budućnost ovdje. Nije li to porazno? Ne bi li se time trebala baviti Vlada, a ne sve nas plašiti onime što dolazi. Zastrašujuće je da gotovo svaki od mladih razmišlja o tome hoće li ostati ovdje, ili neće. Napuštanje domovine ispada najvažnije pitanje među svim mladima. Na fakultetu, ma još i u školi stvaraju stav o tome. Kako će graditi ovu zemlju ako je razmišljaju napustiti? Tko ulaže u kuću iz koje iseljava?
Naravno da nas se tiče! Ugodno sam se iznenadio što je ipak bilo dosta mladih koji su, pogotovo pred kraj akcije, došli dati potpis znajući i o čemu se radi, odlučni da ih se to i tiče. Neki su i dovodili druge kolege. Mlade jednostavno treba uključiti!

Radnicima ni danas nije lako

Što oni misle, ni sada ne mogu dočekati mirovinu. To je komentar većine radnika, jer zaista nije lako dočekati mirovinu na prosječnom hrvatskom radnom mjestu. Svaka čast pojedinim profesijama i pojedincima punima životne energije, njima zakon ne bi trebao braniti da rade koliko žele. No, većina je onih koji to neće moći, niti će im biti stvorena bolja radna mjesta. Njima valja omogućiti da steknu pravo na mirovinu na vrijeme. U protivnom, ostat će nezbrinuti te će umjesto umirovljenika postati socijalni slučajevi. 
Radit ću dok ne umrem. Tako su govorili neki u prolazu, ali i pri potpisu. Mnogi od njih su obrtnici i samozaposleni, te iako daju potpis, boje se kako neće imati izbora nego raditi do svojeg kraja. 
Ima i rijetkih koji smatraju da uopće ne treba ići u mirovinu. Na njima se vidi da su natprosječno vitalni, ili se iz razgovora čuje da zaista rade ono što vole. 
Pogled ravno i bez slušalica. Bilo je ljudi srednjih godina koji su pravocrtno prolazili pored mjesta skupljanja potpisa. Dok mladi barem imaju slušalice u ušima, ovo su tolika „gospoda“ da i kad im se obratite, oni uporno drže pogled ravno. Njih se to jednostavno ne tiče, oni su iznad pitanja kojima se bavi obična raja. Oni su jednostavno bolji i vladaju svime, barem tako misle. Oni uopće ne skreću svoj pogled radi mirovinske reforme, kao što ga vjerojatno ne skreću niti pored gladnog čovjeka ili bosog djeteta. 
Naravno, bilo je pravih gospođa i gospode koji su dali svoj potpis. 
Oni koji odluče u prolazu. To mi je bila jedna od najdražih grupa. Žure zaokupljeni svojim problemima, u prolazu čuju naše pitanje da daju svoj potpis protiv podizanja granice mirovine na 67 godina. Prođu i nastave istim tempom još desetak koraka, a onda zbroje što to znači, zaustave se, okrenu i jednako brzo se vrate da daju svoj potpis. 

Umirovljenici većinom solidarni

Dvije su grupe umirovljenika. Na sreću, većina je u prvoj.
Iako sam u mirovini, dajem potpis za radnike, djecu i unuke. Umirovljenici većinom imaju osjećaj pravednosti i solidarnosti. Iako su sami već ostvarili to pravo, svjesni nepravednosti namjeravane reforme, oni većinom iskazuju solidarnost prema mlađim generacijama. Mnogi su još i staroga kova – naučeni da budu uključeni, dio kolektiva, da sudjeluju u društvenim odlukama, da se bore za bolje sutra, da ne puštaju ono što su postigli. 
U mirovini sam, pa me se ne tiče. Nažalost, bilo je umirovljenika koji su odgovarali kako su već u mirovini, pa ih se to ne tiče. Neki dodaju da trebamo raditi dulje, „kako ne bi uništili njihove mirovine i državu“. Žalosna je takva odsutnost solidarnosti starije generacije prema mlađoj, onoj koja upravo plaća ceh njezinog preranog umirovljenja. Dok su jedni odlazili sa 50, deset godina manje uplaćivali doprinose i deset godina duže koriste mirovinu, dok podnosimo teret svih povlaštenih mirovina te štete rata, reći našoj generaciji neka to sve nosi danas na svojim leđima, ali da je istovremeno u redu kako gotovo ostaje bez svojih budućih mirovina, to je u najmanju ruku neprimjereno. Zašto bismo uopće sudjelovali u takvom sustavu? Zašto bismo uplaćivali stotine tisuća kuna, ako nam već sada daju do znanja da nas mirovina gotovo ni ne čeka?
Najbolji odgovor za takve nesolidarne umirovljenike bilo je pitanje: Jeste li i vi otišli u mirovinu sa 67 godina? Na to redom nisu imali pozitivnog odgovora. 

Potpisujem, ali briga njih za nas

Potpisujem, ali ništa od toga neće biti, boli njih za nas. Većina građana razmišlja ovako, i koji su potpisali, i kojima je to bio jedan od glavnih razloga zašto nisu. Svi imaju osjećaj da se vlast potpuno odvojila od nas, da ne brine za građane. Većina je pomirena s tim da će vlast učiniti sve kako bi poništila njihove potpise, iskrižala ih, izbrisala i utišala glas vlastitih birača. Nije li žalosna takva vlast, tko god bio na njoj? 

 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu