English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Studeni 2018. - Članovi su temelj sindikata
Na nedavno održanoj radionici u Primoštenu bilo je govora o odnosima članova i sindikata, međusobnom povjerenju i aktivnosti. U živoj raspravi, sindikalni povjerenik DES-a Danko Tresić Pavičić konstatira: „…jer članovi su temelj sindikata.“ 
Ukazao je na bit. Ako je sindikat kuća, njezin temelj su članovi, stupovi su sindikalni povjerenici, a predsjedništvo, kongres i ostali organi su njezin krov. Koliko je kuća čvrsta, što sve može nositi i izdržati, ovisi o temeljima. Ni stupovi ni krov, ne mogu čvrsto stajati ako nema temelja. Nadogradnja ne vrijedi bez pravih temelja. Tako je danas s mnogim sindikatima. 

Različite organizacije

Svaka organizacija ima strukturu. Hijerarhija može biti više ili manje čvrsta, vertikalno naglašena ili gotovo horizontalna, vojnička ili neformalna. Sindikat treba strukturu, no kako se mijenjaju vremena, i on se treba prilagođavati. Štoviše, nema ni idealnog modela sindikata budućnosti. Veličina, ciljevi, uvjeti, članstvo, djelatnost, podružnice, poslodavci – sve to stavlja različite zahtjeve prilagodbe organizacije. 
Dobra vojna organizacija je prokleto učinkovita. Odluke se donose na vrhu, jasne naredbe spuštaju se niže, a na terenu male grupe zapovjednika donose operativne odluke. Vojnici sve provode. Prva faza obuke svakog vojnika čisti je dril, ispunjen besmislenim zadacima, a sve s ciljem da se pojedincu ispere mozak kako bi postao poslušan vojnik, spreman umrijeti u ispunjenju zapovijedi. Zato je dobro uvježbana vojska najopasnija organizacija. 
No, funkcionira li takva hijerarhija u radnoj organizaciji? U okolini gdje se očekuje inicijativa, inovacija, gdje motiv za akciju nije obveza, domoljublje, obrana života, niti, ponekad, čisti fanatizam. Imali smo primjera iz prve ruke gdje su direktori bili zapovjednici, a rezultata nije bilo. Inicijativa je ugušena, a umjesto nje javljao se otpor radnika. Danas je radnika sve teže zadržati, a svakako to ne ide prijetnjama i vikom. 

(Ne)povezanost unutar organizacije

Pred sindikatima je možda još veći izazov. Treba im organizacijska učinkovitost, a dobrovoljne su udruge, kojima preveliki autoritet dugoročno smeta. Naglašena hijerarhija i vertikalno spuštanje odluka prema dolje odvaja članove od viših struktura. To je danas očigledno u stavu mnogih radnika prema sindikalnim središnjicama, jer ih i pri njihovim najboljim koracima ne doživljavaju kao svoje predstavnike. Ovaj rizik postoji i za mnoge sindikate. Temelji se odvajaju od nadogradnje. 
Jesu li više strukture prečesto same odlučivale što je najbolje za radnike, ili je mnogim radnicima odgovarala komocija isključenosti kako bi sa svojih leđa skinuli i onaj malen dio vlastite odgovornosti? Nije cilj tražiti krivca, on nije ni isključiv.
Važno je otvoriti oči, priznati da trend odvajanja unutar samih organizacija slabi sindikate i sindikalni pokret, da slabi sve radnike, građane i društvo. Razaranje kohezije razara društvo i uvodi ga u opasnost do koje smo već došli. Rezigniranost, pasivizaciju, odustajanje. Danas svi čekamo vanjskog spasitelja, to činimo na gotovo svim razinama, a ako ga nema ili on ne uspije, tada pak tražimo krivca. 

„Supermane, spasi nas!“

Sjetimo se filmova o Supermanu. Dogodi se nevolja, dođe zlikovac i svi viču: „Supermane, dođi, spasi nas!“ U zadnji čas doleti Superman i spasi ih. S vremenom oni se naviknu na situaciju. Ponovno čekaju, zovu, zapomažu. Sve dok Superman dolazi i spašava ih – dobro je. No, Supermanu se nešto dogodi i on izgubi moći. Nema ga. Ljudi zapomažu, čekaju. Postaju ljutiti: Napustio nas je! Izdao nas je!
Sindikat nikada nije niti imao moći Supermana, no to je slika očekivanja prema sindikatima. Posljednjih desetljeća pravila igre su se promijenila, suparnici su postali jači i sindikatu je daleko teže pobijediti samom. Nedovoljnom promjenom principa rada, s prejakom hijerarhijom odozgo, kultovima lidera, sama baza sindikata se smanjila i pasivizirala. Članovi čekaju da se sindikat spusti odozgo i spasi ih. Često ga ni ne zovu, ali ljutiti su zato što nije došao. Osjećaju da ih nije dovoljno obranio. Taj apstraktni superjunak kriv je jer nas nije dovoljno spašavao posljednjih 25 godina. A krivi smo svi podjednako. Sami smo mu pripisali moći koje nema, da bismo mogli delegirati na njega odgovornost za našu sudbinu, a i on nas je ostavio u tom uvjerenju i nije dovoljno upozorio na iluziju. 
Na kraju priče Superman se vraća, bori se s negativcima, ali u ključnom trenutku biva skoro pobijeđen, no u posljednji čas u pomoć mu pristižu obični ljudi. Oni se bore zajedno s njime i zajedno pobjeđuju. 
Bit priče o Supermanu, zašto ga mnogi vole, jest u tome da se on nalazi u svakom čovjeku. On je glorifikacija snage i hrabrosti svakoga od nas. Zato ga nalazimo u sebi i maštamo biti kao on. Zajedno i jesmo snažni kao on. On oslikava snagu svih nas zajedno, svi mi u jednom jedinom čovjeku. 

Svi smo sindikat

Percepcija sindikata kao superjunaka današnjice, siguran je put u njihovu propast. Sindikat se mora spustiti s visine među članove, ali ne kao superjunak, on se treba obostrano prožeti kroz svoju strukturu. Članove i ostale radnike treba uključiti u svakodnevni rad sindikata, treba ih pitati za mišljenje, uključiti u donošenje odluka koje se tiču njihove sudbine, davati im određene zadatke i odgovornost, te malo-pomalo, nadamo se, potaknuti aktivnost svih. To nije lak zadatak. Mnogi se osjećaju dobro u sadašnjem delegiranju odgovornosti za svoju sudbinu drugima, čak se i ljute ako ih se pokuša izbaciti iz te komocije. Govorimo o procesu koji će trajati godinama. Treba ga započeti kako bismo, ne samo sindikate, nego sve društvene odnose preokrenuli naglavačke. 
Nemojmo čekati spas s nebesa, ili od kuda god on trebao doći. Vratimo vjeru u našu zajedničku snagu! Samo tako možemo pomicati planine i spašavati svijet u kojem živimo. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu