English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Rujan 2018. - Kad je loše, može i samoupravljanje
Prije godinu dana Agrokor, a sada Uljanik. Radnici na ulicama Pule, Istre, Zagreba, u novinama, na svim vijestima. Štrajkom traže isplatu plaća, smjenu stare uprave, rješenje nagomilanih problema, novu upravu, planski pristup i dugoročnu održivu poslovnu situaciju. Primaju ih u lokalnoj samoupravi, ministarstvima, Vladi. Od domara do premijera, i vladajući i opozicija, svi razgovaraju s njima. Kad su kamere upaljene svi poručuju da ustraju, tapšaju ih, neki bi čak i bili dio njih. Cijelo društvo je angažirano. Čovjek bi pomislio da se vraća samoupravljanje. 
Sjećam se direktora tiskare u Samoboru koji je godinama odbijao socijalni dijalog, nije želio pregovarati, negirao je stavove radnika i njihova prava. Nastupao je arogantno, te je uzdajući se u briljantnost svojeg poduzetničkog duha i naše novopečene ekonomske politike provodio vlastite naume, naravno, preko nekoliko firmi paralelno. Tiskara je polako ali sigurno poslovno i kadrovski devastirana. Plaća je kasnila sve više pa su očajni radnici, posebice žene i majke, u sve većoj mjeri otvoreno iskazivali nezadovoljstvo prema direktoru. Da mu „peh“ bude veći, na zemljište u centru njegovi poslovni pajdaši stavili su založna prava i tako ga izvukli iz stečaja. No, ono ni danas nije potpuno konzumirano, jer je stanogradnja u međuvremenu stala. 
I tako u jednom od prvih mirenja pred štrajk zbog neisplate plaće, taj isti direktor, poslodavac našeg novog doba, ničim izazvan na početku samog sastanka drži uvod u kojem govori kako je on ustvari oduvijek cijenio sindikate i s njima surađivao, pa 80-ih je i sam bio aktivan u sindikalnom radu, ma samo što i sam nije bio sindikalni povjerenik ili predsjednik. Žalosno je što to za neke i stoji, no vratimo se njemu. On će sad s radnicima napraviti sve da svi zajedno spase firmu. Sad će ih sve uključiti. 
Slično je bilo i u Maksimiru kod gazde čiji je sin imao paralelnu tvrtku koja je naručivala i fakturirala poslove. Ta druga je, zamislite, bila baš uspješna, dok je prva na kojoj su bili oni koji rade za nju bila u stalnom gubitku. Serviserima tiskarskih strojeva iz centra Zagreba presudila je atraktivna lokacija, a pred stečajem njihov direktor dolazi k nama ne bismo li mu dali pravni savjet kako da se zaštiti. Jer on je ipak prije svega radnik, jedan od nas. Tiskaru u Varaždinu više je velikih gazda vodilo svaki u svome smjeru te odvelo u stečaj. 
Posljednja priča je iz Čakovca. Poslovanje je otežano, no preostalih stotinjak radnika i dalje odrađuje posao, a već su u nekoliko navrata pristali na smanjenje razine prava s ciljem opstanka poduzeća. Podnijeli su svoj dio tereta, ali ne staju ni tu. Sindikalni predstavnici zovu, organiziraju sastanak s gradskim vlastima, Bankom za obnovu i razvitak. Pokušavaju sve, bore se. A poslodavac? Većinski vlasnici nisu osigurali ni stalnu upravu. Već mjesecima visi tko će biti uprava. Nitko od vlasnika više nije spreman, a izvana se navodno nikoga ne može naći. Naravno, bez uprave i plana, sanaciju nitko ne može niti razmotriti. Predstavnici radnika ponovno traže da se imenuje stalna uprava. Nitko od vlasnika više ne želi prljati ruke, pa sad čak govore i neka radnici sami nađu nekoga, mogu i među sobom. Sve je moguće. Sad može država, radnici, može i samoupravljanje. 

Profit privatiziran, a rizik socijaliziran

Jesu li ovo slučajni ili društveni obrazac? 
Kapitalizam vodi zakon profita, profita ostvarenog iz kapitala. Vlasnik gubi interes za svojim ulaganjem i povlači se ako mu ne nosi profit ili je iz poduzeća već izvukao više nego što je uložio. Kad je poduzeće dobio na pladnju, bez značajnijeg ulaganja vlastite imovine, a to je za mnoge bila naša privatizacija, tada ga ostavlja još lakše, samo što tiše sa što manje poveznica. Budimo pošteni, neki jednostavno predugo zaista vjeruju da će biti bolje i negiraju situaciju, upravo jer su na leđima radnika predugo amortizirali gubitke. Na kraju previše ih postane kapetan koji napušta brod, dok na njemu još uvijek ima posade. Radnici kao posada pokušavaju taj brod i dalje spasiti. To je bilo njihovo radno mjesto, izvor životnih prihoda, drugi dom. Često su vezani za njega poput galijota, potone li brod i oni će na dno. Gazde pak „velikodušno“ sve prepuštaju radnicima, gradu, državi i društvu. 
To je temeljni problem kojim današnji kapitalizam siše energiju iz naših društava: profit je privatiziran, a rizik je socijaliziran! Dok je dobro, gazde upravljaju firmama, ne daju da im se itko miješa u poslovne odluke, nitko nije dovoljno bistar da ih razumije, pune se džepovi, gradi, kupuje. Kad se pretjera, uzme previše, zaduži preko mjere, a moguće i bez njihove krivnje, ali kad sve krene po zlu, tada se šteta prepušta radnicima, građanima, društvu. Sam termin „poslodavac“ ukazuje da se radi o osobi koja osigurava posao. Osoba s takvom zadaćom je stup našeg društva. Samo takva važna zadaća može i opravdati zašto ona uživa povlašteni položaj, ali bogami treba i nositi povećanu odgovornost. Ne može na kraju samo slegnuti ramenima, otvoriti novu tvrtku i krenuti ponovno. Dok je tako, neće biti osjećaja odgovornosti i ne može biti bolje. 
Radnici ostavljeni da samoupravljaju na kraju, ne pri porinuću nego pri potonuću broda, lako se proglase sukrivcima pa i glavnim krivcima. Istina, brod može loše ploviti i zbog posade, ali previše nam je kapetana nasukalo poduzeća na hridi, pobjeglo na vrijeme i našlo spas na nekom sigurnom otoku. I naš najveći kapetan pristao je na lex o samoupravljanju, našao spas na najvećem otoku, a sad kad vidi da brod nije potonuo, želi ga natrag. Stoga mi ipak imamo samoupravljanje, ali ne u dobru već samo u zlu.
Neki bi rekli da bi od svih sanacija bilo jeftinije da se svakom radniku daju po dva apartmana. To bi bilo i poštenije. Tada bi svojom sudbinom oni barem samoupravljali od početka, a ne samo na kraju kad je već zapečaćena. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu