English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Studeni 2017. - Bez vrijednosti i odgovornosti ne možemo naprijed
Skoro tri desetljeća od proglašenja naše neovisnosti, ni danas jasno ne znamo gdje smo, niti kamo želimo ići. Ovih dana evocirali smo sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje i mnogih drugih, na čijoj krvi je izgrađena naša država. Te žrtve ne smiju pasti u zaborav, ali dugujemo im puno više. Dugujemo im izgraditi državu na koju bi bili ponosni, državu za koju je vrijedilo dati život. 
Danas nas nitko ne tlači, osim nas samih. A odlazi nas više no ikad. Nije to samo pitanje novca i standarda. To je jednako pitanje nedostatka smjera. To je opće razočaranje u svim sferama. To je nedostatak vjere da su moguće pozitivne promjene. Optimizma je manje nego 91., kada su mnogi išli u rat ili bili u podrumima. Tada nas je upravo vjera u bolje sutra održala. Danas te vjere više nema. 
Domoljublje najbolje manifestiraju oni koji unatoč tome što im je daleko od odličnog, ostaju ovdje i bore se za bolje sutra. No, sve je više onih kojima s obzirom na sve afere i nelogičnosti koje nas okružuju, izražavanje domoljublja ostankom u Hrvatskoj više nije opcija. Neki su izgubili vjeru u ovu domovinu.  Neki su doslovce gladni i zaista nemaju izbora. Neki će nažalost radije pokušati sreću i bolji život potražiti drugdje, a od domoljublja će ostati pjesme koje će češće i glasnije slušati i pjevati u tuđini.    

Nedostatak vrijednosti i odgovornosti 

Prvi problem je nestanak vrijednosti. Ranije je postojao sustav vrijednosti. On je imao mnoge mane, no kakav god bio, postojao je. Taj sustav vrijednosti je izbrisan, ali novi nije postavljen. A društvo bez sustava vrijednosti je izgubljeno društvo. Isključivi individualizam nije dovoljan. 
Štoviše, ako sustav vrijednosti ne postoji, izostaje i odgovornost. Sustav vrijednosti je presudan, makar bio i kao onaj u Sjevernoj Koreji. Ako ne znamo što nam je vrijedno, ako ne znamo što trebamo činiti, za što se boriti. Ako je sve dopušteno. Tada nemamo za što niti odgovarati. Danas smo u potpunosti „slobodni“, možemo raditi što nas je volja, pa najjači i najbezobzirniji upravo to i čine. Tako je sve manje onih koji razmišljaju o ikakvoj odgovornosti; od odgovornosti prema domovini, vojske, plaćanja poreza, odgovornosti poslodavca prema ranicima i društvu, odgovornosti radnika prema radu, do odgovornosti u obitelji, prema supružniku, djeci i roditeljima. Neodgovorni ne možemo naprijed.    

INA-MOL, HEP, Agrokor

Zašto bismo mi i bili odgovorni kad vidimo što se događa, kako postupaju oni koji bi trebali biti primjer? Kad su oni primjer neodgovornosti. 
Cijela privatizacija je primjer društvene neodgovornosti. Ona je ustvari jedna velika afera sa stotine malih afera. Svjedočili smo posljednjoj trakavici s prodajom INA-e prema MOL-u. To je bio samo nastavak rasprodaje naše države,  naših resursa. Kako će se stranac bolje brinuti o interesima naše nacionalne kompanije, kako će stranac bolje gledati razvoj našeg energetskog sektora. Kako će stranac ili privatnik bolje voditi računa o HEP-u. Idućem blagu na prodaju. Hoće li ga voditi javni i domaći, ili strani i privatni interesi. Što se pobogu sada čudimo kako stranci loše gospodare našim bankama, industrijom i energetikom. Prigovaramo da nisu odgovorni, da ne rade u našem interesu. Oni su itekako odgovorni, ali prema sebi i svojim vlastitim interesima. Neodgovorni smo mi, naše vodstvo, kada smo im sve to prepustili i dalje prepuštamo u njihove ruke. Neodgovorni smo kada svoju odgovornost delegiramo drugima, te potom od njih tražimo da budu odgovorni. 
Nije ni dug Agrokora nastao od jučer, već je iz godine u godinu rastao po par milijardi kuna. Znalo se godinama da Agrokor kasni s plaćanjem. Znali su i dobavljači, a ipak su ulazili u takve poslove i svakojake angažmane. Većina je samo mislila da je sustav toliko velik da neće smije propasti. I to je istina, jer Lex Agrokor inače ne bi bio donesen. 
Sad pak svi traže odgovornost, iako su sve političke opcije omogućile i podržavale Agrokor. Osnivaju se povjerenstva, pišu Blogovi, upire prstom na drugu stranu.  Svi traže odgovornost, ali i svi peru ruke. 
Lex Agrokor je intervencija države, pokušaj da se spasi što se spasiti dade. To stoji. S druge strane Todorić preko Bloga jeca da će mu Agrokor biti oduzet i preprodan drugima. I to stoji. Nije valjda bio toliko naivan ili ohol da je zaista očekivao da će mu država sanirati firmu i vratiti je u ruke (iako nas ni to više ne bi čudilo). Nije baš da je sve u potpunosti sam izgradio. Bez politike, bez privatizacije, bez tuđeg novca, bez radnika, bez građana, bez društva. Iritira  način kako se tretira taj „njegov“ famozni Blog, kao da g. Todorić noćima u Londonu sjedi uz svijeću i osobno sam hrvatskoj javnosti ispovijeda svoju istinu. On, koji u godinu dana krize koncerna nije dao izjavu dužu od tri rečenice. Vjerojatnije je da netko profesionalno dobro plaćen to piše, sve kao dio razrađene taktike obrane, stvaranja paralelne istine, relativiziranja svega. 
Relativiziranje odgovornosti! U tome je ključ. Nitko kod nas ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti, pa čak niti onaj tko je godinama bio prvi. Kod nas „prvi i odgovoran“ očito ne idu skupa. 
Nitko nije odgovoran, nitko ne odgovara. No, dok nismo odgovorni, pa ni prema sebi samima, ne možemo naprijed. 







Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu