English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Veljača 2017. - Sudjelujmo u svim važnim stvarima
Završilo je Svjetsko prvenstvo u rukometu. Okončano je višetjedno potenciranje važnosti tog događaja, euforije nakon koje slijedi još manje osnovano razočaranje. Daleko smo dogurali, ali još jednom smo pokazali da smo najgori u porazu. Kad smo s jedan razlike ušli u polufinale, to je bio pothvat naših heroja, a već nekoliko dana kasnije promašeni sedmerac, koji nas je dijelio od finala, bio je dovoljan za neoprostiv poraz, gubitak zbog kojeg su letjele glave. Sve se relativizira. Brojke i činjenice uopće nisu važne, mijenjaju se subjektivnim komentarima onih koji malo znaju. 

Što nam je (ne)važno

Ovo nije kritika sportu, već o našem sve učestalijem podlijeganju procesu zatupljivanja, skretanja pozornosti s važnijih tema. A došlo je do toga da nas s malih ekrana uče kako osjećaj domoljublja i ponosa mjerimo količinom ispijenog piva i glasnoćom navijanja. Radi se o razgraničenju onog što nam se servira kao važno, i onoga što je zaista važno. 
Kamo sreće kada bismo pozornost, volju, entuzijazam i zajedništvo koje gajimo za nastupe naših sportaša imali i u pogledu pitanja koja su zaista ključna za naše živote, za našu budućnost. 
Za vrijeme rukometnog prvenstva, prije i nakon svake utakmice, u studio su dovodili trenere, igrače, analizirali su svaku loptu, svaki trenutak, raspravljali o našim i suparničkim timovima. Sati i sati analiza. Čak su doveli i psihologe da procjenjuju stanje duha naših igrača. S druge strane, Vlada oko Božića ovlaš najavi da namjerava prodati dio HEP-a kako bi natrag kupila okrnjenu INA-u, i sve što nam slijedi je mlaka politička rasprava. Nema ekspertiza o sadašnjoj vrijednosti INA-e, vrijednosti HEP-a, ništa detaljnije o potencijalnim kupcima (koji se sigurno znaju jer ne kupuje se takvo što svaki dan), učinku ove daljnje rasprodaje na naše živote (već sad govore o poskupljenju). Nema eksperata u studiju, nema sati analiza. Za te utakmice nikoga nije previše briga, nitko se ne uzrujava, ne traže se ostavke, ne padaju glave. Ali izgubimo li u nogometu – nacija plače. 
Govori se o vraćanju vojne obveze, ali na način koji vrijeđa svačiju inteligenciju. Analizira li se je li bilo nepromišljeno raspustiti vojsku čim smo izašli iz rata, kakvo je naše sigurnosno stanje, je li NATO jamstvo naše sigurnosti, dajemo li mladež u njegovo topovsko meso, možemo li se obraniti s 15-20 tisuća vojnika ili nam treba znatno više... Ne, s najviših instanci govori se o uvođenju vojnog roka kao da je to kurs za izviđače. Opravdava se time što zakržljali mladići u mjesec dana trebaju poboljšati fizičku spremu, upoznati prirodu, naučiti prvu pomoć, a ističe se da u vojsci zna biti i baš dobra zafrkancija. Tra-la-la, ha-ha-ha, to će biti naš vojni rok. 

Stručno orobljavanje 

Vlada kroz Sabor uvodi proširenje mjere Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, s obrtničkih zanimanja i fakulteta na četverogodišnju srednju školu. Mogućnost biti bez radnog odnosa, bez prave plaće za sve završene srednjoškolce – za sve mlade. Stručno usavršavanje bez obzira na “struku”. Naknade će se uskladiti s minimalnom plaćom (baš su visoke), ali se ukida plaćanje prijevoza. Državu će koštati koju milijardu – da ugrozi zaposlenje radnika koje će poslodavci otpuštati kako bi dobili besplatne mlađe, da indirektno financira trgovačke lance, velike i strane poslodavce, da se statistički povećava zaposlenost a zaista ugrozi, da se izrabljuju mladi a ugrožavaju stariji, da se ruše radna prava i standardi, da država plaća umjesto poslodavca. I sve iz naših džepova. Nema reakcije, a kamoli euforije. Na radiju nešto malo vijesti o tome. Govore kako se sindikati protive i argumentiraju, prenose malo Vladu i opoziciju. Nakon minutu o toj vijesti drugi voditelj doslovce viče: “Stop, dosta je toga! Sport! Idemo na sport!”. I dalje u istom trajanju slušamo detalje o porazu našeg tenisača na turniru osrednjeg značaja. 

Predstavnici radnika

Najčešće baš oni koji dugo nisu puknuli loptu ni potrčali, u 85. minuti nogometne utakmice iz svega grla viču: “Gle ga kako se vuče. Trči, konju jedan!”, kao da će zbog toga igrač bolje igrati. Pa neka sami probaju trčati 85 minuta, ako misle da je to tako lako. Lako je pametovati iz fotelje, iz sigurne distance, a ne činiti ništa. Sličan odnos mnogi imaju i prema sindikatu, sindikalnom povjereniku. Promatraju iz daljine, nezadovoljni su njihovim radom, nemaju realna očekivanja, kritiziraju a da nisu poduzeli ništa, nisu ni pokušali pomoći ili zajedno se založiti i boriti. Hoće li biti donesen kolektivni ugovor, kako su izborena prava, je li se moglo više, mnoge se to ne tiče. No, kad se traže koristi, prvi su u redu. 
Slijede i izbori za mnoga radnička vijeća. Interes je u većini slučajeva, blago rečeno, mlak. Tko će i kako predstavljati radnike, biti njihov most komunikacije s poslodavcem, razvijati dijalog? Teško je mnoge animirati da popune glasački listić, a kamoli da se aktivnije angažiraju. Nitko drugi neće rješavati naše probleme na radnim mjestima, to možemo učiniti samo mi, radnici. Stoga nije svejedno koga biramo da nas predstavlja. 

Igrajmo u utakmici života 

Zamislite kada bi se ljudi odazivali, okupljali, davali podršku, bili aktivni ili se jasno opirali oko: izmjena Zakona o radu, nesigurnih oblika rada, uvjeta rada, privatizacije, rasprodaje državnog blaga, reformi poreznog, mirovinskog, zdravstvenog sustava, školstva, ekologije… Zamislite kada bi svi građani navijali, živjeli, plakali i “ginuli” i za druga pitanja koja direktno utječu na naše živote. Što bismo sve bili u stanju postići. 
Kada prestanemo biti samo navijači tuđih, za nas ustvari beznačajnih okršaja, kad zauzmemo stranu i borimo se za sve ono što je važno nama i našoj djeci. Kad postanemo igrači, kad izgradimo složan tim u utakmicama naših života, tek tada imamo šansu da zaista i pobjeđujemo.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: