English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Zašto ne znamo podići glas nezadovoljstva!?
Ne volim stereotipe i ne volim donositi generalne zaključke o ljudima, a napose ne o cijelom narodu. No, mora se priznati da neke odlike jednostavno krase naš narod. Zaista volimo kukati i nismo baš ambiciozni u istjerivanju problema načistac. 
U principu, najčešće štrajkove imamo u prosvjeti. Još od druge polovice 90-ih zaposleni u tom sektoru pokušavali su prekinuti nit sistemske nebrige o obrazovanju i konstantne nebrige za njihov materijalni položaj. Također, prosvjed za kurikularnu reformu prošle godine bio je među „najposjećenijima“ u Hrvatskoj. Mediji su tada pisali da smo se „probudili iz hibernacije“ jer je, prema procjenama, nekih trideset tisuća ljudi izišlo na Trg bana Jelačića, uz još desetak tisuća u drugim gradovima na poziv inicijative "Hrvatska može bolje". Tada se mirnim prosvjedom bez incidenata pružila jasna i glasna poruka podrške. Po tome bi se dalo zaključiti da nas borba za obrazovanje, odnosno naše mlađe generacije, najviše pokreće? Naravno, ne možemo tako generalizirati, no činjenica koja stoji jest da Hrvati teško izražavaju svoje nezadovoljstvo stanjem, statusom, državom i vladajućima – na glas. Više se fokusiramo na tiho komentiranje ispod glasa, razočaranje, frustracije, negativu. 
Kad god se radila neka anketa o prosvjedima, najmanji broj ljudi izjasnio se da Hrvati na ulice ne izlaze samo zato što im je u životu dobro pa nemaju razloga izraziti nezadovoljstvo. Među najvećim brojem ispitanika bio je standardno hrvatski odgovor: „Time ne bismo ništa postigli“. Već se odavno brojni portali sprdaju s time da bi se na Facebooku i ostalim društvenim mrežama, Hrvati najbolje snašli s prosvjedima. Samo da je prigovarati, komentirati, pisati, kukati. Mi jednostavno nemamo tu kulturu prosvjeda kao što je imaju recimo Parižani, Bugari, Makedonci, Nijemci, Britanci ili naši susjedi u BiH. U tim se zemljama mnogo više i češće prosvjedovalo nego kod nas. 

Imamo li sluha za prosvjede?

Imaju li ljudi, ili nemaju razloga prosvjedovati – to oni sami najbolje znaju. Međutim, najčešće čujem ljude kako govore da ništa ne valja, da je opće stanje sve gore i gore, da ljudi teško žive i da doslovno guraju život iz dana u dan. No, opet nekako guraju i izguraju i na kraju dana će sve te emocije, uglavnom negativne, preliti na svojeg partnera, ženu, muža, djevojku, djecu, prijatelje, roditelje… ali neće izaći na izbore. Ili na glavni trg u svom gradu kada se za to pojavi prilika. Kukamo kako nemamo novca za osnovne potrebe, da ne možemo naći posao, uglavnom se žalimo na vladu – sadašnju, prijašnje, austrougarsku – nije u pitanju, bitno je „da su nas, eto, opet oni zeznuli“. No, kada stvari treba mijenjati na neki način koji zahtijeva bilo kakav veći angažman, potpuno smo pasivni.
U Argentini, primjerice, posljednjih godina gledamo masovne prosvjede u kojima sudjeluju stotine tisuća ljudi, a glavni je razlog prosvjeda nesigurnost zbog kriminala na ulicama i lošeg ekonomskog stanja u zemlji. Najzanimljivije je to što je većina tih prosvjeda pokrenuta preko društvenih mreža, baš kao što je slučaj i u Hrvatskoj, no u Hrvatskoj većina tih građanki i građana koji klikom miša označe „da će doći na prosvjed“, ostane samo na tim mrežama – odnosno, u kućama. Ne mogu procijeniti gdje točno zapne? Koje nas teme motiviraju? Što nas točno ujedinjuje? 
Ako gledamo po nekim temama, najviše su emocija izazvale presude generalima, neka suđenja u Hrvatskoj poput onog Horvatinčiću, humanitarne akcije koje su zbog korupcije propale i vječna tema o kojoj svi stalno govore: iseljavanje mladih. No opet mi se čini da je to najviše bilo „on-line“ – da je najviše glasova i dalje ostalo u slovima, člancima, medijskim izvješćima… O tome se opet najviše GOVORILO. 
Ekonomija nam je loša, uglavnom nema posla za sve koji bi ga trebali imati, nižu se korupcijske afere jedna za drugom, ljudi se iseljavaju. Ipak, Hrvati kao da na sve te velike probleme s kojima se kao narod suočavamo, odšute i malo to prokomentiraju dan-dva-tri kada ih mediji razvale na naslovnice. Ono što osobno mislim je da smo u Hrvatskoj izgubili povjerenje u politiku i političare. To ne ističem kao opravdanje, već isključivo kao uzrok. Zajedno s time, kao da smo „zaboravili“ i svoja građanska prava – a to je, između ostalog, pravo sudjelovanja na izborima. Kod svakih izbora vodi se ista borba među političkim strankama i u javnosti – kolika će biti izlaznost.
Mlade generacije su nam poprilično nezainteresirane i apolitične. Ne da im se time baviti, čak do te mjere da srednjoškolci ne znaju osnovne čelne figure koje odlučuju o našim gradskim i državnim proračunima. Čini se kao da se većina ljudi pomirila s time da nam vlast može raditi što želi samo zato što je na vlasti. Jer tko će reagirati? Tko će ih spriječiti? Neka amorfna neprevelika masa koja s vremena na vrijeme zabljesne i malo poremeti red tramvaja? Sve u svemu, bilanca naših prosvjeda u posljednjih petnaestak godina prilično je poražavajuća. Prosvjede su zadnjih nekoliko godina organizirali uglavnom kako bi izrazili svoje stavove o svjetonazorskim pitanjima. Posljednja velika pobuna koju pamtim bila je ona seljačka, 1573. godine. 

Nismo narod od rizika 

Ono što je još prisutno kod nas – nismo previše skloni riskiranju, recimo oko posla. Skloni smo uljuljkati se u životne i poslovne rutine. Kod starijih ljudi to mogu razumjeti, sigurnost je vrlo važna kad se nađeš u godinama za koje znaš da nisu više najzapošljivije na tržištu. Posebice kad o tebi ovisi više članova tvoje obitelji. No, sve više to primjećujem i kod mladih, oni se počinju bojati mijenjati poslove i radije trpe nepravde, manje plaće nego što zaslužuju i neodlaske na godišnje odmore koji im definitivno trebaju. Svemu tome svakako pridonosi atmosfera u našem društvu koja je nabijena negativom – čak i ako sami nismo negativni jer nam dobro ide, onda ih ili imamo negdje u blizini pa će nas takvom pričom udaviti ili ćemo se naći okruženi takvim društvom koje jednostavno funkcionira tako da kritizira sustav, vlast, atmosferu. 
Slično je, recimo, s obilježavanjem Praznika rada. I dalje previše dućana, odnosno građana, radi na taj dan. Diljem svijeta i Europe održavaju se prosvjedi – kod nas se isto održavaju, ali su gotovo neznatni. Uglavnom slušamo iste poruke više-manje istih sindikata i nakon toga ostaje na tome. Stvari se ne mijenjaju, poruke izblijede do sljedeće godine. I dok se u gradovima diljem svijeta na javnim skupovima tražila društvena pravednost i prosvjedovalo zbog nezaposlenosti, mjera štednje, rezanja radničkih prava i primanja nedovoljnih za siguran život, hrvatski Praznik rada prošao je uobičajeno mirno... Ljudi se okupe da pojedu grah ili ribu, malo prokomentiraju da „je teško, ali može i gore“, snimi se nekoliko tužnih kadrova kamerom i opet – život ide dalje. 
Što se brojki tiče: oko 170.000 ljudi još uvijek nema posao. U ništa boljoj situaciji nije ni nešto više od 300.000 blokiranih osoba čiji sveukupni dug iznosi 42 milijarde kuna. Prosječna hrvatska mirovina i dalje je mizerno niskih 2.600 kuna, a samo prošle godine iz zemlje je iselilo oko 80.000 ljudi. Usprkos tome i dalje nemam odgovor na pitanje: što je to što bi nas moglo trgnuti?

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu