English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Zašto se žena sjetimo samo na Dan žena?

Osmi ožujka svakako je dan koji treba obilježavati svake godine. Treba se sjetiti svih snažnih žena koje su povijest učinile povijesnom, koje su nas branile kada nitko drugi nije imao hrabrosti za to, koje su svijet zadužile svojim postignućima i jednostavno ispisale stranice koje oblikuju današnjicu.
No, zašto o ženskim pravima pričamo samo u 3. mjesecu? Zašto si leđa ne čuvamo i u svih ostalih 11 mjeseci? Muškarci to rade na dnevnoj bazi, a mi o tome pričamo na kavama, u uredima i najčešće: kod kuće, komentirajući svom partneru kako, eto, nije nam jasno zašto je žena ženi vuk.
Dupli posao je to – žene se neprestano moraju natjecati s muškarcima, ali mnogo je gore kada to moraju i sa ženama. Dragi muškarci, bez ljutnje, ali vi nemate te probleme.
Ako ste jedna od onih koje imaju čast da se svako jutro bude s gospodinom u pravom smislu riječi, vjerujem da na vašem stolu cvijet ne cvjeta samo za Valentinovo i „Osmi mart“. Općenito vjerujem da vam ne cvjeta samo za neke kalendarom određene blagdane, no nije to poanta.
Što je s rastavljenim ženama, samohranim majkama, singl ženama? Koji se gentleman brine za njih? Moja je poanta da se za njih trebaju moći i trebaju željeti pobrinuti i druge žene (jer znamo da se same za sebe mogu pobrinuti, čine to već stoljećima), ali i da ih se ne gleda samo kroz određenu ulogu „žene koja može sve“.
Sve više dolaze do izražaja te uloge odnosno ladice u koje se žene godinama, u brojnim zemljama bez obzira na religiju, rasu, kontinent stavlja, bez da nas se pita odgovara li nam takav raspored.
Bunile su se, primjerice, turske aktivistkinje da ženama nisu potrebne lekcije o majčinstvu i da ih umara to svođenje na ulogu majke. Muškarci i žene fizički i psihički se razlikuju i, naravno da imaju i različite uloge, ali ravnopravnost koju žele i traže jest ona pred zakonom, u obrazovnom i pravosudnom sustavu, u medicini, u politici...
Različita nam je fiziologija mozga, hormonalno funkcioniranje, ali ono što je posebno važno, a o čemu se relativno sporadično govori, to je da su odgojne mjere u djetinjstvu za većinu muškaraca i žena bile različite. Te različitosti ostaju nam zauvijek. Samo je pitanje u kojoj ćemo se mjeri na njih orijentirati kao na crtu razdvajanja, a koliko smo spremni uvažavati razlike među nama i međusobno se, u svim tim različitostima nadopunjavati. Upravo konstantno isticanje razlika između muškaraca i žena vodi odvajanju i vrlo uspješnoj izgradnji stereotipa.
Muškarci, barem oni koje ja smatram muškarcima, su pametni, šarmantni, galantni, vrijedni, duhoviti, zaštitnički nastrojeni prema ženama i djeci, znaju što žele, drže do sebe i svojih ciljeva. Žene, barem one koja ja smatram ženama, su pametne, šarmantne, galantne, vrijedne, duhovite, zaštitnički nastrojene prema muškarcima i djeci, znaju što žele, drže do sebe i svojih ciljeva... Ako se takvo dvoje ljudi poveže u neki odnos – ne bi li on trebao automatski biti ravnopravan?!

Neka druga, današnja vremena

Znate što sam nedavno čula od jednog muškarca? „Neprirodno je da se muškarac boji žene“. Fascinantno, zar ne? Bila sam toliko zatečena tom rečenicom da nisam uopće znala što odgovoriti. Moja greška. Trebala sam reagirati na to. Trebala sam barem pitati: „Kako to misliš?“
Danas su žene u istim društvenim krugovima kao i muškarci i imaju jednaku moć kao i oni, a u mnogim slučajevima čak i veću.
No, položaj žena na tržištu rada nikada nije bio ravnopravan, a mjere štednje samo su pogoršale takvu situaciju. Danas u Hrvatskoj više od 90% novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Realnost s kojom se žene svakodnevno suočavaju su rad u nesigurnim radnim uvjetima (ugovori na određeno, nepuno radno vrijeme, rezovi u plaćama u javnom sektoru gdje ih je mnogo zaposleno….), zatim diskriminacija prilikom zapošljavanja, otpuštanje trudnica kojem predstoji prvotni strah uopće priopćiti poslodavcu da si trudna jer ne znaš hoće li te nešto dočekati kad se vratiš. Primjera radi, nedavno mi je kolegica ispričala slučaj s kojim se suočila njezina kći nakon što je zatrudnjela. Nudili su joj da potpiše sporazumni raskid ugovora (kći je trenutno na porodiljnom), jer to poslodavcu, naravno, više odgovara. Metoda i način na koji se to pokušavalo izvesti bila je čista, nepatvorena ucjena. Rečenica je glasila: „Budući da si nas zeznula iznenadnim odlaskom na porodiljni, bilo bi ovo maksimalno fer od tebe…“ Žena, koja usput budi rečeno ima dijete, bez problema govori to drugoj ženi, nazivajući to pravednim – zaista?!
To je primjer iz Hrvatske. Što je tek s nama dalekim dijelovima svijeta? Nije to više nikakva novost, ali usprkos tome je jednako neshvatljivo da je danas u zemljama u kojima vlada šerijatski zakon, prihvaćeno i legalno, ženu koja u javnosti poljubi muškarca kazniti kamenovanjem, da se ljudi ne drže za ruke u javnosti, da se izbjegava bilo kakav vid bliskosti i da ako do njega dođe, žena je ta koju se poprijeko gleda, da u džamiju samo žene moraju ulaziti pokrivene, da općenito žene moraju biti pokrivenije od muškaraca u javnosti i slično. Prije nekoliko godina je tek Saudijkama dopušteno da bez muževe posebne dozvole putuju iz jednoga grada u drugi ili se voze vlakom ili avionom i odsjedaju u hotelu.

I dalje rodna neravnopravnost

Doznajem pozitivan podatak da u S&D (Socialists and Democrats) Velike Britanije ima 11 žena od 21 člana, uključujući šeficu delegacije. Razina je to ravnopravnosti do koje nama, nažalost, još treba puno grabiti. Iako smo zadnjih godina u naše zakonodavstvo ugradili mnogo mjera, ipak smo u previše aspekata i u previše primjera dan danas još uvijek rodno neravnopravne.
Previše je tišine prisutno u današnje vrijeme. Šutimo (kao žene), recimo na različite članke i teme u kojima piše da se ženama uspjeh ne prašta lako. Da jednostavno nisu naučene da budu ambiciozne. Puno je neispričanih priča u našim životima koje se i dalje ne usuđujemo pričati naglas.
Pročitala sam zanimljivu tezu negdje: „Nama se kao igračke kupuju pegle, posuđe, kuhinje i lutke o kojima brinemo. Muškarcima se kupuju autići, bageri, lego kocke da grade kuće, zgrade, fabričke hale“. Najprije sam se nasmijala toj banalnosti, ali, zapravo, ona govori o opasnostima kojima smo izložene od najmanjih nogu. Za nas žene se često organiziraju tečajevi šminkanja/kuhanja kao nagrada za neku „dobro obavljenu stvar“. Da, mi to zaista volimo i u tome uživamo, ali mi uživamo i u drugim vrstama edukacija, upgradeiranja, različitim radionicama... ne znam je li vam to netko zaboravio reći?
Ostajanje u naučenim ulogama predstavlja siguran gubitak, ali ne izvanjski gubitak odnosa, nego unutarnji – gubitak onog dijela sebe koji je suprotan naučenoj ulozi i koji se teži izraziti. Ako mi danas znamo da su žene jednako sposobni lideri kao i muškarci, postavlja se pitanje zbog čega ih nema na menadžerskim mjestima barem upola kao što ima “jačeg spola”? Čini se da je odgovor negdje na sredini između stava i ponašanja. Racionalno ćemo svi priznati da žene imaju iste liderske sposobnosti kao i muškarci, ali sudeći prema statistikama, u praksi ćemo se mnogo rjeđe opredijeliti za ženskog nego za muškog menadžera.
Činjenica je da je naše društvo patrijarhat i da i dalje svi pokreti, sve pjevačice, sve pjesme, svi natpisi... sve i dalje, kao i u mnogo davnijim vremenima, služi da podsjeti kako bi žene trebale biti jednako percipirane. Jednako poštovane. Jednako postavljane. No, pogledajmo vojsku, industriju, tehnologiju, financije, politiku... svaka pozicija gdje postoji jedan veći pristup moći, uglavnom je u muškim rukama.
Dan danas se žena definira kao „dobra žena“ ako život podređuje mužu, ako je muž na prvom mjestu i ona bi sve za njega napravila. Da, to zaista jest dobra supruga – ali prema tome ispada da je samo pripadanje njenom suprugu čini dobrom po vrijednosnom sustavu? To naprosto ne može biti istina. Dobra žena mora biti dobra i zato što je predana prijateljica, savjesna radnica, kolegijalna kolegica, solidarna, dobra majka, dobra kći, jednostavno dobra kao osoba.
Žene u Hrvatskoj još uvijek spriječene u dostizanju pune ravnopravnosti na tržištu rada, teže se zapošljavaju i manje su plaćene od muškaraca. Prema statistikama, najviše ih radi u slabije plaćenim sektorima: poput trgovine, zdravstva, socijalne skrbi i obrazovanja, gdje su opet na rukovodećim pozicijama uglavnom muškarci.
Čestitajući Međunarodni dan žena, sindikati su istaknuli kako žene u Hrvatskoj imaju u prosjeku 10 posto manje plaće od muškaraca, napomenuvši ponovno da im je sve teže uskladiti posao i brigu o obitelji te su često primorane žrtvovati karijeru i ambicije ili odgađati trenutak formiranja obitelji. Na razini Europske unije u kojoj smo iako najmlađa, vrlo punopravna članica, prosječne razlike u plaći između spolova iznose 16,3 posto, a u Hrvatskoj su te razlike 7,4 posto. Dugoročno, razlike se tijekom ženine karijere akumuliraju te rezultiraju još većom razlikom u mirovinama. Žene su stoga veće žrtve siromaštva u starosti od muškaraca – ističu sindikati. Sindikate zabrinjava i drastičan pad broja žena u tijelima zakonodavne i izvršne vlasti, zbog čega se poziva na povećanje ekonomske neovisnosti žena, olakšavanje pristupa žena tržištu rada i njihova napretka u karijeri, otklanjaju diskriminacije u svim mogućim aspektima… Pritom navode kako, prema podacima Europske konfederacije sindikata (ETUC), 4 posto vozača, građevinara i mehaničara su žene kao i 18 posto inženjera i računalnih profesionalaca, te 80 posto učitelja i profesora te zdravstvenih profesionalaca. Žene, prema tim podacima, nadmašuju brojem muškarce u sektoru ugostiteljstva, čišćenja, skrbi, administrativnih i blagajničkih poslova. No, žene pritom čine svega 4 posto izvršnih direktora u tvrtkama na burzi, te samo 22 posto članova nadzornih odbora
Trebamo slobodu, a ne trebamo predrasude. Zvuči tako jednostavno, a iz nekog je razloga vrlo teško za postići.
Dobro je utvrđeno ovih dana da se demografska politika ne provodi jednokratnim novčanim naknadama, već čvrstim pozicioniranjem žena na tržištu rada. Pokušavalo se to već ranije, čak i kvotama iz Europske komisije. Neke su se žene na to bunile, nekima je to bilo pravedno. Ostaje činjenica da pravednija raspodjela rodne moći ovisi jednako o muškarcima koliko i o ženama. Jedni i drugi to moramo osvijestiti i mora nas za to prije svega, biti briga. Mislim da tu leži najveći problem.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu