English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Zaštita na radu u Hrvatskoj!
U ekonomskom, gospodarskom pa i financijskom miljeu zaštita na radu kao interdisciplinarno područje, bila je i ostala uvijek nekako na začelju društvenih interesa. Od ove tvrdnje treba dakako izuzeti struku iz područja strojarstva, elektrotehnike, kemije, medicine rada i još nekih, koji su se godinama trudili dati mjesto zaštiti na radu koje zaslužuje.
Ipak, zaštita na radu spominje se u prigodnim trenucima, ali potom brzo pada u zaborav. Evo nekih trenutaka:
Kao Nacionalni dan zaštite na radu u Republici Hrvatskoj proglašen je 28. travnja odlukom Hrvatskog sabora od 1. lipnja 2007.
Na isti datum Međunarodna organizacija rada (ILO) obilježava Svjetski dan sigurnosti i zaštite zdravlja na radu. Tog dana prisjećamo se umrlih i ozlijeđenih radnika; odaje se počast svim žrtvama nesreća na radu i umrlih zbog ozljeda na radu odnosno profesionalnih bolesti.
Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu (EU-OSHA) neprestano pokreće različite kampanje za promicanje svih aspekata iz zaštite na radu za sve članice Europske unije. Tako je zadnjeg tjedna u listopadu agencija pokrenula Europski tjedan sigurnosti i zdravlja na radu u kojem su poduzeća, stručnjaci za zaštitu na radu i radnici mogli razmijeniti najbolje prakse o održivom radu i zdravom starenju s nazivom kampanje „Zdrava radna mjesta za sve uzraste“.
Ipak razne obljetnice, kampanje i ostale manifestacije (koje su u medijima šturo ili nikako popraćene) dobro su došle, ali provedba zaštite na radu mora biti permanentna.
Da se podsjetimo, zaštita na radu podrazumijeva zakonski utvrđen sustav pravila, načela, mjera i postupaka te aktivnosti u cilju ostvarivanja i unapređenja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika na radu. Teži se sprečavanju ili smanjenju rizika na radu, ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, bolesti u vezi s radom te šteta na radu.
Naročito ja važno da provođenje zaštite na radu bude uključeno u cijeli lanac proizvodnog procesa. Bitno je da uprave, rukovoditelji svih razina i radnici prihvate činjenicu da su sigurnost na radu i zaštita zdravlja dio organizacije i izvođenja radnih operacija, ali i obvezni dio radne kulture.
Kako to funkcionira u praksi, ali ne bilo gdje, nego u Republici Hrvatskoj, dio je navedenog razmišljanja koje ponegdje prelazi u zdravu kritiku kako bi se stanje u ovoj domeni popravilo i unaprijedilo.
Kao i u ostalim područjima društvenih djelatnosti, tako i zaštita na radu kao kompleksni pojam polazi od Ustava RH, Vlade i njenih ministarstava, Sindikata, poslodavaca te na kraju dolazi do radnika.

Država, Vlada, Sabor

Osnovni akt kojim se provodi zaštita na radu u Republici Hrvatskoj je Zakon o zaštiti na radu koji je Hrvatski sabor proglasio 30. svibnja 2014. Ne manje važni su i podzakonski akti (pravilnici) po kojima se provodi zaštita na radu u pojedinim područjima.
Za to je nadležno ministarstvo, koje za sadašnje vlade nosi naziv Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta. Međutim, još neka ministarstva su uključena u kreiranje ovog područja, na primjer zdravstvo. Upravo ovdje je zapelo. Prema Zakonu donesenom još 2014. trebalo je određene pravilnike staviti izvan snage, a neke izraditi (s konstatacijom da se do stupanja na snagu novih, koriste odredbe iz postojećih ako nisu u suprotnosti s novim zakonom). Cilj je bio smanjiti šumu propisa, određene objediniti, a nove ustrojiti prema novim saznanjima. A što je učinjeno do sada – ne baš mnogo.
Spomenimo dva pravilnika koji bodu oči. Prvi je Pravilnik o poslovima s posebnim uvjetima rada, koji je donesen još 1984. godine. Da bi se mogao kvalitetno primjenjivati, svakako treba obraditi poslove primjerene današnjim tehnološkim procesima i sukladno današnjim saznanjima medicinske struke.
Drugi je Pravilnik o sigurnosti i zaštiti zdravlja pri radu s računalom, koji treba prilagoditi novim informatičkim tehnologijama jer se kod sadašnjeg isključivo barata sa zaslonom na računalu.
U posljednje vrijeme premijer i njegova resorna ministrica razmišljaju o „štednji“ u zaštiti na radu kako bi se poslodavce odteretilo suvišnih troškova. Odmah treba reći da je štednja vezana za sigurnost i zaštitu zdravlja diskutabilna; pravilno bi bilo reći da treba težiti racionalnim postupcima koji neće štetiti provedbi sigurnosti i zaštiti zdravlja na radu.
Istina je da se tijekom gotovo tri godine upotrebe Zakona i podzakonskih akata uočilo više nelogičnosti pa se od nadležnog ministarstva očekuje analiza učinaka propisa i njihovo ispravljanje.

Inspektorat rada

Inspektorat rada obavlja poslove i inspekcijske nadzore provedbe propisa u području zaštite na radu. To su povremeni (periodički) inspekcijski nadzori, potom nadzori prilikom smrtne i teške ozljede na radu, utvrđene profesionalne bolesti te nadzor u slučaju odbijanja rada radnika ako mu izravno prijeti rizik za život i zdravlje.
Treba znati da je inspektor zaštite na radu, prema Zakonu o inspektoratu rada, dužan prilikom provedbe nadzora poslodavcu na njegov zahtjev dati savjet o načinu pravilne primjene u vezi otklanjanja utvrđenih nedostataka. Isto tako poslodavac može pismeno od Inspektorata rada zatražiti mišljenje u vezi nedoumica prilikom provedbe propisa iz zaštite na radu.
Veliki je problem u konzekventnosti svih dosadašnjih vlada koje su sklone više politički, a ne stručno utjecati na organizaciju rada inspektora. Kod jedne vlade je Inspektorat rada upravna organizacija u sastavu jednog ministarstva, dok se kod druge pojedini inspektori nalaze u različitim ministarstvima. Jasno je da takav diskontinuitet šteti kvaliteti rada inspektora.
Upitan je i broj inspektora, jer kada nešto zaškripi, često se čuje o nedovoljnom broju inspektora. U pravilu se smatra da je na četiri do pet tisuća radnika, za kvalitetni inspekcijski nadzor, potreban jedan inspektor.

Poslodavci

U vertikali provedbe zaštite na radu na poslovima, važna karika je poslodavac od kojeg se očekuje kvalitetna organizacija rada kao jamac sigurnosti i zaštite zdravlja radnika na radu.
Najčešće žalopojke poslodavaca odnose se na „prekomjerne“ troškove koje trpe kako bi udovoljili zakonskim propisima o zaštiti na radu. Ove kritike odnose se dakako na zakonodavca, koji po njima ništa ne čini da im se omogući, npr. jeftiniji proizvod. Ne smije se reći da nisu djelomično u pravu (davanja državi su enormna, PDV je vrlo visok itd.), no mi ćemo se zadržati na području zaštite na radu.
Istina je da je zakonodavac malim poslodavcima (zaposlenih do 49 radnika) omogućio da mogu sami obavljati određene poslove zaštite na radu i tako smanjiti troškove koje bi inače morali odvojiti za vanjske stručnjake. To se odnosi na poslove:
procjene rizika
osposobljavanje radnika za siguran rad
nepotreban odbor za zaštitu na radu (otpada specijalist medicine rada)
samo jedan stručnjak zaštite na radu za više poslodavaca na istoj lokaciji (dijeljeni troškovi).
Kako bi poslodavac navedene poslove obavljao sam, treba se osposobiti, što većina ne želi (?!), a to govore podaci iz prakse.
Treba spomenuti i određene djelatnosti kod kojih su rizici na poslovima minorni (frizerski saloni, knjigovodstveni servisi, uredski poslovi i sl.), pa se na njih odnose samo neke odredbe Zakona i pravilnika, a što bi prilikom inspekcijskog nadzora trebali imati u vidu i nadležni inspektori.
Poslodavci koji zapošljavaju više od 50 radnika moraju obvezno poštivati odredbe Zakona o zaštiti na radu i podzakonskih akata.
Praćenjem propisa struka je utvrdila pojedinosti koje bi trebalo mijenjati odnosno uskladiti kako bi se smanjili određeni troškovi provedbe.
Tu je u prvom redu procjena rizika za koju već prije spomenuta EU-OSHA daje smjernice. Bilo bi logično da se revizija procjene rizika obavlja samo za nove poslove kojih nije bilo u prethodnoj verziji. Isto tako sjednice odbora za zaštitu na radu mogle bi se odrediti na dulji rok (npr. umjesto tri na šest mjeseci), jer je već propisano da se odbor mora sastati odmah, tj. u roku od dva dana u slučaju smrtne i teške ozljede na radu, utvrđenog slučaja profesionalne bolesti ili nalaza inspektora kojim je utvrđen nedostatak u provedbi zaštite na radu.
Proizlazi da bi bilo primjereno da Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) pokrene inicijativu kod vlade za navedene i ine nedostatke u vezi zaštite na radu koji ih tište.
Sindikati

Sindikalna organizacija je velika uzdanica radnika, ali ponekad s nepremostivim teškoćama. Što se tiče sigurnosti na radu, poslodavci su tvrdi i borili bi se za svaku kunu, velik je to novac kada moraju odvojiti npr. za radnu i zaštitnu odjeću i obuću, zaštitu glave, očiju, sluha i dr. Tu su i rokovi upotrebe, koji su im uvijek predugi. Kada pak dođe do ozljede i inspektor utvrdi da je uzrok ozljede nedostatak ili neispravnost zaštitnog sredstva, pa radnik pokrene zahtjev za naknadu štete (parnice, odštete, sudski troškovi...) – tada, kod takvog razmišljanja poslodavca, zaštita na radu je zaista „veliki trošak“, a nije trebao biti.
Kod nekih manjih poslodavaca učlanjenje radnika u sindikat je nedopustivo i velika greška jer takav radnik (koji zahtijeva i opravdano prigovara) nije poželjan poslodavcu.
Tu je i povjerenik radnika za zaštitu na radu, koji prema odredbama Zakona ima vrlo velike ovlasti. Agilnim i upornim radom ovaj povjerenik zapravo je „trn u oku“ poslodavcu koji ne provodi potrebne mjere zaštite na radu.
Bitno je napomenuti da je prilikom utvrđivanja prava i obveza, a i tijekom provedbe zanemaren (slučajno ili namjerno?) sindikat kao interesna organizacija radnika, s temeljnom zadaćom promicanja i zaštite prava radnika i uvjeta rada.

Radnici

Radnici su u Hrvatskoj izgleda kolateralne žrtve, pa umjesto shvaćanja njihove vrijednosti, oni postaju uglavnom krivci.
Država (Vlada) je puna obećanja kako ima u vidu nezaposlenost, ali istovremeno likuje kako se broj nezaposlenih smanjio (!?) te kreće u borbu za nova radna mjesta. Ali investitori (novac) ne pristižu jer je radno zakonodavstvo nepouzdano i sklono čestim promjenama.
Poslodavci se žale kako ne mogu zaposliti dovoljan broj radnika jer ih nema na tržištu rada, a istovremeno statistike pokazuju enormni broj nezaposlenih. Međutim, poslodavci nude niske plaće, dok je raširena pojava (a nesankcionirana!) da se plaće isplaćuju s nekoliko mjeseci zaostatka ili se ne isplaćuju, a ne uplaćuju se ni doprinosi. A što na to govori vlada – ona objavljuje popise „neposlušnih“ poslodavaca (ha, ha!) i osniva povjerenstva koja su beskorisna.
Prilikom zapošljavanja cvjeta klijentelizam, rođačke veze, ali i mito i korupcija.
Na sve to prisnažimo podatkom o velikom broju radno sposobnih hrvatskih državljana, koji, nažalost, s cijelom obitelji i malom djecom, odlaze raditi i živjeti u okolne, ali i vrlo udaljene zemlje „trbuhom za kruhom“, tamo gdje vlada pravični poredak.
Zato izjava prominentnog stručnjaka prof. dr. sc. Marinka Đ. Učura u današnje vrijeme i u ovoj državi istovremeno zvuči idealistički, ali i upozoravajuće: "Zaštita na radu ne pripada državi niti je vlasništvo formalnih i neformalnih grupa (stranaka ...), već oni moraju stvoriti uvjete za njeno uređivanje, ostvarivanje i unapređivanje. Zaštita na radu je pravo čovjeka koji radi, kao neotuđivo osobno pravo i sloboda". 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu