English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Povlačenje države iz medija

Udar na javni interes

Profesor Edvard Herman koautor je knjiga “Globalni mediji” i “Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija’’, u kojima precizno prati promjene u vlasničkoj strukturi medijskih kuća, a globalne medije sagledava kao planetarne agente kapitalizma.

Komercijalni mediji postupno zamjenjuju programe

Evo kako profesor Herman tumači pritisak Europske unije da se okonča državno posredovanje medija: “To je užasna ideja koja se suprotstavlja javnim interesima, u najdubljem smislu. To će pridonijeti da javnost bude lošije informirana i bit će više pogodnosti za manipulaciju od strane privatnih i stranih interesa, i samim time će oslabiti demokraciju. Ovo će slabljenje uslijediti jer komercijalni mediji postupno zamjenjuju programe u čijem se sadržaju nalaze vijesti, informacije, javna pitanja, umjetnost, kultura, dječji programi, a zabavne programe i prikazivanje scena nasilja, što privlači pažnju publike, učiniti poželjnijima za one koji se reklamiraju. Odvraćanje pažnje od ključnih pitanja kreira okruženje za dobru prodaju. Ustanovljenje javnih i vladinih medija, bukvalno u svakoj zemlji, zasnovano je na saznanju da komercijalni mediji teže da zabave i skrenu pozornost populacije od važnih pitanja, umjesto da je prosvjetljuju. Ovo je osnovna zakonitost medijskog ponašanja.”

Pozitivne i negativne eksternalije

U teoriji, tvrdi profesor Herman, očekivali bismo da konkurencija stimulira privatne medije da proizvode kvalitetniji program, ali to se nikada ne događa. Ono za što se oni natječu su oglašivači koji plaćaju svoje reklamiranje u medijima, a oni koji se reklamiraju, preferiraju zabavu i nasilje, koji privlače veliku gledanost, a definitivno ne ozbiljne i izazovne rasprave o političkim pitanjima, klimatskim promjenama, znanosti, poreznoj politici, koja privlači manji broj gledatelja i usmjerava ih da razmišljaju o nečem drugom prije negoli o kupovini.
Važan dio ekonomske teorije čini pojam eksternalija (ponašanje u skladu s privatnim interesima), koji se odnosi na utjecaj ekonomskih procesa koji nisu uzrokovani samim tržištem, kao što je zagađenje zraka sagorijevanjem uglja ili odlaganja otpada u rijeke. Neke su eksternalije pozitivne, kao što je sađenje drveća ili cvijeća oko tvornica, ali su mnoge eksternalije negativne i štetne za javnost, pri čemu onaj koji ih proizvodi ne trpi nikakve gubitke ni posljedice.
U slučaju medija, pod pozitivne eksternalije podveli bismo pružanje vrijednih informacija javnosti, koje bi građane učinili bolje informiranim, kompetentnijim sudionicima u političkom procesu.
Negativne eksternalije podrazumijevaju produkciju neprekidnog niza scena seksa i nasilja, koji građane čine nesigurnijim, frustriranim, zastrašenim i spremnim da se i sami uključe u činove nasilja. Ovi mediji neprekidno djeluju na ljude koji postaju ignoranti i veoma podložni manipulacijama vlade i biznisa.
Mediji koje vlada posjeduje ne osjećaju pritisak tržišta i mogu sebi priuštiti mogućnost da prave programe koje karakteriziraju pozitivne eksternalije, i mnogi od takvih medija i postoje kako bi se osiguravali benefiti za javnost. Mnogi od njih predstavljaju “institucije javnog servisa” i predstavljaju koncept koji je obvezan emitirati programe namijenjene edukaciji djece – kako bi učila o umjetnosti, povijesti, svijetu – i generalno, izgradnji javnoga razumijevanja onih pitanja koja bi omogućila građanstvu da inteligentno sudjeluje u stvarnoj demokraciji. Mediji koji su u privatnom vlasništvu nemaju takav poticaj: njihovo djelovanje, uslijed komercijalnih pritisaka, usmjereno je na proizvodnju zabave i programa punih nasilja, koji odvraćaju pozornost populacije s veoma važnih pitanja i problema – to su, dakle, programi koji stvaraju negativne eksternalije. Dakle, sama ekonomska teorija upućuje na štetne posljedice privatnog vlasništva.

Dominacija komercijalnih programa – prijetnja istraživačkom novinarstvu

Teza da će povlačenje države iz vlasništva nad medijima pridonijeti kompetitivnosti medija potpuno je besmislena, smatra profesor Herman. On tvrdi da kompetitivnost privatnih medija postoji samo u odnosu na one koji se reklamiraju, i što su intenzivniji, to se umanjuje javni servis i nudi provokativniji sadržaj – seks, nasilje i agresivnije sijanje straha i ratne  propagande.
Najvažnija razlika između medijskih sustava Velike Britanije i SAD-a je razlika koja postoji između državnih i komercijalnih medija. Naime, u Velikoj Britaniji djeluju državni mediji koji su veoma dobri u osiguravanju informacija i doprinosa demokratskom redu. I sam Unescov izvještaj sugerira da kompletna dominacija komercijalnih programa predstavlja prijetnju
za istraživačko novinarstvo, uspon društvenih mreža i smanjenu kvalitetu informacija.

U tijeku je globalni napad na državu blagostanja

Nije u interesu većeg dijela populacije nametanje antijavnog interesa neoliberalne vladavine, jer se to pravilo, tj. uklanjanje državnog vlasništva iz javnih medija, ne primjenjuje ni u Velikoj Britaniji, ni u Francuskoj, ni u Njemačkoj. Državni ili sponzorirani mediji prihvaćeni su i financirani u ovim zemljama, a u Njemačkoj predstavljaju najvažnije emitere. Oni se tamo čuvaju, štite i njeguju, jer važne medijske zadatke izvršavaju bolje nego privatni mediji, i javnost, ako ne i elita, smatraju ih neophodnim. Rješenje kojim se potpuno dokida državno vlasništvo nad medijima može biti lako nametnuto samo pokorenom narodu na pokorenom teritoriju. U tijeku je globalni napad na državu blagostanja. To je klasni rat, koji ukida javno obrazovanje, socijalne programe, kao i javne i državne medije. MMF godinama nameće takav program slabim zemljama kao dio “programa strukturnog prilagođavanja.” Ovaj se proces sporije razvija u dominantnim zemljama, u kojima ostaci demokracije još uvijek štite javnost i socijalne institucije, koje služe interesima većine.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: