English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Zašto sam potpisao?
Europska komisija je za hrvatsku mirovinsku reformu preporučila tri mjere (podizanje granice za umirovljenje, jaču penalizaciju prijevremenih mirovina te usklađivanje mirovina po posebnim propisima s općim uvjetima), napravljeno je sve – osim treće mjere. To što traži Europska komisija nije nikakva presija, ili zadatak koji se ne može izbjeći. To je dijalog. Ovo što mi imamo u Hrvatskoj je odluka Vlade RH i ministra Pavića. Oni su odlučili da će se ići u ubrzavanje odlaska u mirovinu sa 67 godina, u penalizaciju ranijih umirovljenja, ali da povlaštene mirovine i dalje ostaju nedodirljive. 
Mirovinski sustav treba omogućiti donju granicu odlaska u mirovinu, a Zakon o radu gornju. Doprinosi evidentno nisu dostatni, ali ako itko misli da će puko povećanje godina riješiti problem – onda je u grdnoj zabludi. Na primjer, jesu li razmotrili i povećanje kontrole poslodavaca? Sjetimo se. Devedesetih je bila pretvorba i privatizacija, mnoge su tvrtke propale, i velik broj radnika su doslovno potjerali u prijevremenu mirovinu. Ali što je s razdobljem poslije 2000. godine ili poslije 2010.? Bilježimo velik broj slučajeva neisplate plaća, neprijavljenih radnika ili prijave na minimalac… Pravo pitanje je: može li se to objasniti i o kojem iznosu se tu radi?
Naravno da će nam mirovine biti veće ako duže radimo i u nekim zanimanjima može se bez problema raditi do 67, ali u nekima, nažalost, ne može. Naravno da ima ljudi koji žele i mogu još duže raditi, ali moramo se osvrnuti oko sebe i pitati se što je s ljudima iz zanimanja u kojima ne mogu više raditi sa 67? Recepti koji se nude teško mogu proći u ekonomiji u kojoj dominiraju mala i srednja poduzeća i u kojoj je vrlo malo poslova na kojima poslodavci žele osobe starije dobi.
Hrvatski kapitalizam: uz kronizam i klijentelizam, nad cijelim sustavom lebdi golemi duh netransparentnosti. Naše političke elite su zastrašujuće netransparentne. Naš proračun nije transparentan, donošenje javnih politika je netransparentno, naše reforme su netransparentne. Mi bismo kao javnost trebali imati pravo uvida u sve modele, i na temelju toga otvoriti javnu raspravu u kojoj sve zainteresirane strane mogu sučeliti argumente. Ovako, oni na temelju ne znamo čega vade brojku od 45 milijardi duga i de facto ucjenjuju: vi ste ti koji ćete biti krivi za tu brojku. Ministarstvo, odnosno Vlada, zapravo prebacuju krivnju na drugoga.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu