English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Istanbulska konvencija i prava žena
Hrvatska je i ove godine različitim tribinama, predavanjima i akcijama obilježila Dan žena, 8. mart, 8. ožujka – kako vam drago. Održan je i Noćni marš ulicama središtem Zagreba od Trga žrtava fašizma do Zrinjevca, u kojem je sudjelovalo više tisuća građana i građanki, tražeći u prvom redu ratifikaciju Istanbulske konvencije, pravo na pobačaj i rodnu ravnopravnost.
"Međunarodni dan žena najveći je praznik žena – žena kao političke snage. To je dan slavlja i prisjećanja, dan otpora i borbe, dan kada naglašavamo zašto smo ljutite i dan kada glasno tražimo promjene" – poručeno je u porukama s prosvjeda. Uza sva ta događanja, jasno je vidljivo da nam mnogo više od simboličnog cvijeća, u 2018. godini svakako treba više prava i bolja zaštita – bilo u privatnom, bilo u poslovnom okruženju.

 "Brojčana snaga" žena u javnom životu

Žene zauzimaju između 30 i 40% rukovodećih položaja u medijima u EU, unatoč činjenici da čine većinu diplomiranih u toj struci (oko 70%). Taj nesrazmjer može utjecati na stvaranje sadržaja i fokusa medija, a usto može dovesti i do produbljenja općeg jaza u plaćama i mirovinama žena i muškaraca. Tek oko 7% njih su komentatorice/kolumnistice u važnijim listovima. 
Zastupljenost žena u javnim medijima u Europskoj uniji je u prosjeku niska i na visokim strateškim i operativnim položajima te u upravnim odborima (2017. g. žene su zastupljene na izvršnim položajima s 35,8%, na neizvršnim položajima s 37,7%, a u upravnim odborima s 33,3%). 
Prigodno, na Dan žena, Vlada je najavila da će Hrvatska ratificirati Istanbulsku konvenciju koju smo kao država potpisali 2013., ali se nakon toga s njom ništa nije dogodilo. Od same ideje Konvencije do danas, prošlo je punih deset godina. Usprkos tome, najava konačne ratifikacije nije protekla bez protivljenja određenog dijela politike i javnosti. No, to i ne začuđuje toliko. Ono što je prema mom mišljenju pravo čudo jest to što je u 2018. godini pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj još uvijek otvoreno i što je još uvijek nismo ratificirali za razliku od nekih zemalja u regiji, primjerice Bosne i Hercegovine. Ratificiralo ju je 15 država članica Europske unije: Austrija, Belgija, Danska, Španjolska, Finska, Francuska, Italija, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovenija, Švedska i Njemačka. Ratificirale su je i zemlje članice Vijeća Europe koje nisu u Europskoj uniji i koje s našim hrvatskim društvom baštine mnogo od vrijednosnog i političkog sustava, kao što su, uz BiH, Albanija, Crna Gora, Srbija i Turska, a od 47 europskih država članica Vijeća Europe nisu je potpisale samo tri: Rusija, Azerbajdžan i Armenija. Također, europarlamentarci iz gotovo svih zastupničkih klubova su u raspravi početkom ovog tjedna, pozvali države članice koje još nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju da to učine što prije i istaknuli kako se ona odnosi na ljudska prava i zaštitu žena i nema drugih namjera.
Istanbulska konvencija je pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji, ona osigurava sveobuhvatnu pomoć i zaštitu žrtvama nasilja i definira jasnu odgovornost države za propuste institucija prema žrtvama. Ona je pravno obvezujući međunarodni instrument kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaji... Njenim donošenjem štite se žene od svih oblika nasilja, sprječava progon žena i generalno pridonosi uklanjanju nasilja prema ženama i nasilja u obitelji.

Društveno oblikovane uloge!?

Osnovni cilj Istanbulske konvencije je postići nulti stupanj tolerancije prema nasilju u obitelji, a istovremeno predstavlja poziv na veću ravnopravnost jer je nasilje ukorijenjeno u neravnopravnosti muškaraca i žena u društvu. 
Zanimljivo je da su među zemljama koje su je ratificirale i Poljska i Malta, koje se u javnosti percipiraju kao konzervativne zemlje, a ratificirala ju je i Italija, koja se nalazi pod snažnim utjecajem Katoličke crkve. 
Ono što konzervativnim snagama smeta oko Istanbulske konvencije jest određenje o "društveno oblikovanim ulogama" jer oni smatraju da spol ne samo predominantno nego i bez ostatka određuje što radi muškarac, a što žena i što su čije životne uloge. Smeta ih i spominjanje "nestereotipnih rodnih uloga" i u tome leži "opasnost" donošenja Istanbulske konvencije. Termin "rodno utemeljeno nasilje nad ženama" koristi se u čitavoj Konvenciji i odnosi se na nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene. Razlikuje se od ostalih vrsta nasilja po tome što je žrtvin rod primaran motiv za djela nasilja. Drugim riječima, rodno utemeljeno nasilje odnosi se na svaku štetu počinjenu protiv žene, a koja je i uzrok i rezultat nejednakih odnosa moći na temelju razlika između žena i muškaraca koji vode do podređenog statusa žene i u privatnoj i u javnoj sferi. 
Statistike za 2016. su poražavajuće i svjedoče o porastu kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama za 10%, brojčano: 2408 kaznenih djela, a porast od 10% je također prisutan u broju žena žrtava, brojčano: 1948 žena. Od teških ubojstava zabilježenim među bliskim osobama, od 19 ubojstava u 15 slučajeva su život izgubile žene.
Žalosti me što moram zaključiti da sve ove aktivnosti govore o regresiji našeg društva. Mnogi danas gledaju na Dan žena kao na komercijalizirani blagdan, iako on zapravo predstavlja povijesnu borbu koju su žene morale voditi kako bi uživale jednaka prava kao muškarci. Dobile smo pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na odabir majčinstva, pravo na obnašanje svih funkcija u društvu te sva temeljna prava osigurana zakonima.
No, kao i mnogi drugi datumi, taj je praznik s godinama izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola, više kao preslika Majčinog dana ili Valentinova. 
Zato svima nama, a posebice ženama, želim: – što hitniju ratifikaciju Istanbulske konvencije; – jednake plaće za jednake poslove; – da vas na razgovoru na posao ne pitaju kada planirate zatrudnjeti; – da vas nikada ne pitaju biste li za posao bili voljni izaći na večeru s poslovnim partnerom; – da se osjećate ravnopravno, cijenjeno i, prije svega, zaštićeno na svom radnom mjestu.
Kada počnemo mijenjati činjenicu da su žene jednostavno zakinute, onda ćemo moći reći da smo napredovali. Onda se možda promijene i statistike i naši životi. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu