English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Gorak okus prvomajske proslave
Prvi svibnja, Međunarodni praznik rada, podsjećanje je na povijesnu borbu radničke klase u čitavom svijetu i težnju da se stvori humaniji i pravedniji odnos prema radniku/ci. Stoljetna je borba za radnička prava. Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat u SAD-u su 1884. godine donijeli rezoluciju o osmosatnom radnom vremenu, koja je trebala stupiti na snagu 1. svibnja 1886. godine.
Ova rezolucija je izazvala generalni štrajk u cilju ostvarenja radničkih zahtjeva, jer sve legalne metode nisu uspjele. S obzirom na to da su radnici do tada radili 10, 12 ili čak 14 sati dnevno, podrška za osmosatno radno vrijeme je izuzetno brzo rasla, bez obzira na indiferentnost i neslaganje mnogih sindikalnih vođa. U travnju 1886. godine u štrajku je sudjelovalo 250.000 radnika. Centar pokreta je bio u Chicagu, a organizirala ga je Međunarodna radnička asocijacija. Biznismeni i državne institucije su bile zaprepaštene sve većim revolucionarnim karakterom pokreta i spremili su i adekvatnu obranu. Policija i lokalni zaštitari poretka podigli su stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, a sve to su financirali lokalni biznismeni. 
Prvi maj je nekada, prije svega bio praznik/dan sjećanja kojim se radnički pokret prisjećao svojih žrtava u borbi za veća radna prava. Ideja o prvomajskom prazniku dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država gdje su vodeći sindikati po ugledu na kanadske drugove, tražili da se osam sati dnevnog rada ozakoni. Zakon nije stupio na snagu do postavljenog roka – 1. svibnja 1886., što je pokrenulo masovni štrajk u Sjedinjenim Državama. Protest je kulminirao u Chicagu gdje se dogodio masakr.
U Sjevernoj i Centralnoj Europi, noć uoči prvog maja se naziva Valpurgina noć (po svetoj Valpurgi). To je proslava plodnosti, prilikom koje se pjeva i pije do dugo u noć i pale se vatre.
Malo je poznato da je prva kapitalistička zemlja koja je slavila Prvi maj bila Hitlerova Njemačka – iako su svi fašisti, osim nacista represivno zabranjivali proslavu ovog datuma. Također, za razliku od bivših komunističkih zemalja, u Italiji i Francuskoj organiziraju prosvjede na ovaj dan.
Kad netko spomene Prvi maj, međunarodni praznik rada, na našim prostorima prve asocijacije jesu roštilj, pjesma i livada, iako je povod za proslavu ovog datuma, koji se obilježava od 1889., daleko od puke zabave i izleta. Za naše podneblje se uz Prvi maj veže običaj tzv. uranka. Riječ je o svetkovini koja se sastoji u tome da se 1. svibnja „porani“ na izlet u prirodu ili čak da se ode dan ranije i uz logorsku vatru provede noć.
Međutim, ako se u tom kontekstu pogledaju najavljene proslave Međunarodnog praznika rada, 1. svibnja, i dvije prosvjedne povorke, postavlja se pitanje znači li to u nekom smislu da u hrvatskoj postoje dva ili više radništva ili dva ili više radničkih pokreta.
Iznimno zabrinjavajuća opća situacija u zemlji, a posebno materijalni položaj radne većine, pad životnog standarda i epidemija siromaštva, gubitak radnih mjesta (posebno za mlade) i nezaustavljivo društveno raslojavanje te posebno zastrašujući demografski trendovi traže jaku i moćnu prosvjednu riječ radničkog i građanskog pokreta, a ne beznačajna „prosvjedna“ okupljanja. Najave organizatora tih okupljanja, htjeli mi to priznati ili ne, ostavljaju gorak okus pitanja; je li sindikat toliko nemoćan i nesposoban da ne može organizirati opći radnički i građanski prosvjed i uputiti poruku koju će oni kojima je upućena morati čuti ili je veći motiv za okupljanje porcija graha. Naime, opet prema najavama, građansko obilježavanje praznika rada uz grah računa okupiti desetke tisuća ljudi, a dvije najveće sindikalne središnjice prema vlastitim predviđanjima neće okupiti ni 2% vlastita članstva, a drugi „mali sindikati“ zajedno s marginalnim strankama i civilnim organizacijama niti toliko. Zaključno pitanje je – da li je hrvatsko radništvo zajedno sa svojim elitama toliko nemotivirano i nemoćno ili gleda kako njegove elite skrivene iza političkih parola („Ljude iznad profita“ i „Kapital napada, radnice i radnici vrijeme je za otpor“), organiziraju zasebne proslave i same sebi drže polupolitičke govore. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu