English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
1. svibnja, Praznik rada - Koga više i briga?
Proljeće svake godine naviješta Praznik rada, 1. svibnja, koji će se ove godine obilježiti po 132. put nakon krvavih prosvjeda u Chicagu 1886. godine. Iako se taj „radnički“ dan sve više bliži, o njemu se još uvijek ni javno, a ni tajno ne govori. Razlog za takvu situaciju sigurno nije na manjoj važnosti tog dana, nego na općem beznađu radnika, na oslabljenim i razjedinjenim sindikatima, na svakodnevnom odlasku radnika „trbuhom za kruhom“, na ono malo starijih ljudi koji noću, krišom, otvaraju kante za smeće da bi našli koji zalogaj odbačene hrane ili možda samo praznu bocu. Beznađe ujutro, beznađe uvečer, beznađe zaposlenih i nezaposlenih. Gruda Domovine mijenja se za koru kruha i malo radničkog, ljudskog dostojanstva. Koga više i briga za taj, radnicima veličanstveni „Praznik rada“?
Ionako je društveni dogovor sklopljen između rada i kapitala neposredno poslije 2. svjetskog rata davno izgubio svoj smisao. Nema više klasičnih kapitalista ni klasičnog proletarijata. Došlo je do transformacije odnosa između rada i kapitala, ali, nažalost, ti odnosi više nisu u međusobnoj ravnoteži. Sve je brojniji lumpenproletarijat i prekarijat.

Hrvatska prednjači 

Pojam „prekarijata“ donedavno je kod nas bio gotovo nepoznat. Isto tako, pretpostavljalo se da se kod nas takav oblik rada neće niti pojaviti, odnosno, da će se možda izbjeći. Pokazalo se, međutim, da taj pojam sam po sebi ne opstaje, da je on vezan uz broj radnika koji su obespravljeni, koji rade i po desetak godina na određeno vrijeme, koje se tjera u tzv. samozapošljavanje bez ikakve podrške da otvaraju nove start-up-ove, koji rade prekovremeno, a ne plaća im se, koji rade kao ustupljeni radnici bez ugovora s korisnikom, koji primaju minimalac na listi i ponekad još nešto na ruke, koji su bez osnovnog ljudskog i profesionalnog dostojanstva, koji su u režimu svih oblika nesigurnog rada i kojih je sve više. Prekarni rad, nesiguran oblik rada, rađa novu vojsku obespravljenih radnika kojima se ne nudi ništa stalno, kod kojih je stalna samo promjena, koji moraju moliti za bilo kakav posao, koji im se nakon što ga odrade ne plati i koji su za poslodavce uglavnom nevažni, nevidljivi. Iako je uobičajeno da se prekarni rad obavlja uglavnom u jednostavnijim djelatnostima, kod nas to nije slučaj. Čak, štoviše. U prekarnom radu, bez poštovanja, građanskih prava i ostalih pogodnosti na temelju rada, radi sve više i više mladih obrazovanih radnika svih struka. Na djelu je sve više intelektualni prekarijat. Prema podacima EUROSTAT-a u Hrvatskoj je u 2016. godini bilo više od 8% prekarnog rada (najviše u EU), dok je prosjek EU bio oko 2,3%, a Irska, Njemačka, Češka i Velika Britanija su na ljestvici učestalosti prekarnog rada ispod 1%, dok je najmanje prisutan u Rumunjskoj.

Radnici „zamjenska roba“

Uzevši u obzir transformaciju društvenih odnosa u kojima se bogati i višestruko bogate, u kojima se moć kapitala osjeća na svakom koraku života, pitanje je, na temelju čega se mogu identificirati prekarni radnici kao posebna grupa radnika? Iz načina njihovog sudjelovanja u procesu proizvodnje, vidljivo je da su oni u procesu proizvodnje sve prisutniji. Materijalna nejednakost također nije ključna u razlikovanju prekarnih od ostalih radnika. Ono što je vidljivo i potvrđeno kod svih prekarnih radnika, a po čemu se oni razlikuju od ostalih radnika, to su njihova prava i ljudsko dostojanstvo. U slučaju tog socijalnog sloja radnika, moglo bi se reći nove radničke klase, koja obavlja poslove na način da je prisutna kao roba, a ne kao živi ljudi kojima se za rad dodjeljuje zahvalnost, novac i poštovanje, ova grupa radnika ima obilježja nacionalnih industrijskih migranata koji funkcioniraju kao zamjenska roba. Naravno, kada se pogledaju uzroci prekarijata, oni nisu jednoznačni, ali su neki od njih ipak postali tipični. Prije svega, to je globalna ekonomija, crony kapitalizam, gubitak posla, tehnološke promjene, mladi (ne samo mladi) profesionalci koji su očekivali drugačiji razvoj svoje karijere, a onda su zbog nepovoljnih društvenih okolnosti pali u prekarijat.

Nova radnička klasa

Tipično za ovu novu radničku klasu je to da ona nema svog predstavnika jer ne pripada ni sindikatu, ni političkim opcijama, da ne zna što se na radnom mjestu događa, jer nema radničkih vijeća, da se poslodavci prema njima odnose s omalovažavanjem, da s njima sklapaju ugovore o radu na nepuno, određeno ili drugo fleksibilno radno vrijeme, na mjesec, dva ili najviše tri, a onda ih, prema potrebi zamijene novi, isto takvi ili još jeftiniji radnici. Najgore je to što se svi osjećaju jednako loše, a među sobom nemaju baš nikakve poveznice koja bi im unijela tračak nade. Njihova radna mjesta nisu samo kod privatnih poslodavaca, oni su mahom i u državnim službama.

Sindikati su još uvijek distancirani od prekarijata

Sve se događa vrlo brzo. Prekarni radnici sve više osjećaju nesigurnost, nemaju kontrolu nad vlastitim vremenom, imaju vrlo nisku socijalnu pokretljivost, ne mogu se izvući iz siromaštva, ne izgrađuju svoj profesionalni identitet, često su za poslove koje obavljaju prekvalificirani, na njih se uglavnom ne primjenjuje zakonodavstvo, a nitko za to ne odgovara, stalno su okupirani spašavanjem vlastite ili obiteljske egzistencije. Kao takva skupina, negdje su po strani, izvan svakog oblika industrijske demokracije. Vode paralelan život s radnicima koji su stalno zaposleni i učlanjeni u sindikate. Zbog čega sindikalni pokret ostaje po strani na ovih 8,5% prekarnih radnika? Zbog čega oni, kao legitimni predstavnici rada ne traže rješenja za ove radnike? Zbog čega su poslodavci tako orijentirani i zbog čega ih tretiraju kao zamjensku, lako dostupnu robu? Na ta pitanja još uvijek nema odgovora jer ta pitanja nitko od onih koji bi mogli i ne problematiziraju. No, sve ide dok ide, a onda više i ne ide. To je pravi razlog zbog čega se stanovništvo osipa, zbog čega svakodnevno autobusi prepuni ljudi sa i bez diplome, idu samo u jednom smjeru. Da, Hrvatskoj nedostaje radnika. Hoće li to biti radnici s pravima ili novi prekarijat? Očito, ovo drugo. Potezom birokratskog pera smanjena je nezaposlenost. Uvozom radne snage koja se odlučila na ekonomsku migraciju, nadoknadit će se manjak. Do kada će to tako biti? Očito do trenutka kada prekarni radnici dostignu status posebne radničke klase koja će imati svog predstavnika i političku snagu za promjene.
Do tada, slavit će se Praznik rada uz poneki, već poznati sindikalni govor, grah i kobasice, kao da se baš ništa dogodilo nije, kao da deseci tisuća mladih nisu otišli u druge države po radničko dostojanstvo i ljudsko poštovanje (a ne samo po novce), koje im ovdje poslodavci uporno i namjerno uskraćuju. Sretan im Praznik rada, gdje god se nalazili. Tamo gdje su, tamo je njihova nada da će ostvariti ovdje neostvarivo. 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu
 






Trenutno nema anketa.

Upišite se na mailing listu i primajte redovite obavijesti na email

email adresa: