English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Indoktrinacija vjerom mimo vjeronauka?

Neki su se istaknuti ljudi Crkve u predizborno i izborno vrijeme ponašali kao da hrvatskom narodu žele oktroirati vlast. A trebali bi odluku o tome tko će voditi i kako hrvatsku državu prepustiti "demokratskoj volji naroda". Tako je, prije izbora, jedna vjerska svečanost u "centru svijeta" pretvorena u pravi predizborni politički miting. Zapravo se dogodio svojevrsni desničarski desant s oltara, gdje je sisački biskup nastupio kao žestoki politički agitator, nije davao preporuke, nego komesarski intonirane političke direktive. Njegov do daske nabrijani ideološki istup nikoga nije mogao iznenaditi, s obzirom na to da su njegovi stavovi poznati. No mnogo više začuđuju oni koji ga guraju pred kamere, dopuštajući da se po njegovim politički kontaminiranim propovijedima mjeri cijela crkvena hijerarhija.
Zbog političke ostrašćenosti nekih crkvenih velikodostojnika Crkva se danas doima kao posljednje utočište političkog radikalizma, gdje se ideološki bjesovi razigravaju uglavnom s oltara, svađaju narod i huškaju ga na sukobe. Hrvatska je već pomalo umorna od političkih bukača, od govora mržnje i sukoba. To vrijedi i za političke stranke, kao i za predstavnike Crkve. Bojovne poruke, koje se lože ideološkim bjesovima, svojevrsni pokušaj političke inkvizicije, truju javnost, što je, dakako, prije svega problem Crkve, koji ona sama, zbog sebe, mora riješiti.

Kakvi su nam udžbenici?

Na ovu temu prije nekoliko mjeseci Protagora je predstavila rezultate svoje velike studije hrvatskih udžbenika. Studija je pokazala da su razine spornih vjerskih sadržaja i religijske indoktrinacije u hrvatskim udžbenicima zabrinjavajuće visoke.
Kad god netko u hrvatskim školama pokuša pogurati neki malo sekularniji školski program, neki predmet poput građanskog ili zdravstvenog odgoja, iz krugova bliskih Crkvi diže se gromoglasna buka kao da netko u obrazovnom sustavu, u najmanju ruku, želi zatrti zadnje tragove katoličke tradicije.
Stanje u našem nominalno sekularnom obrazovnom sustavu u stvarnosti je takvo da imamo konfesionalni vjeronauk, koji bi trebao biti izboran, iako u osnovnim školama nema nikakve alternative, te da istovremeno imamo visoke razine vjerske indoktrinacije u brojnim predmetima, uključujući čak i prirodoznanstvene. Ispada da naš školski sustav učenike priprema da postanu svojevrsni kršćanski ISIL-ovci ili graditelji koncentracijskih logora budućnosti, a ne tolerantni, široki i civilizirani Europljani.
Volonteri Protagore pregledali su udžbenike za ukupno sedam predmeta kroz osam godina osnovne škole: biologiju, engleski jezik, glazbenu kulturu, hrvatski jezik, prirodu, povijest te prirodu i društvo. Analizirali su ukupno 48,6 posto svih izdanja, i utvrdili da u 63,5 posto njih postoje sporni religijski sadržaji, ponajviše u hrvatskom i engleskom jeziku.

Uče djecu što da misle, a ne kako da misle

Problem je u tome što se vjerski sadržaji ne stavljaju u odgovarajući kontekst, koji bi omogućio kritičko mišljenje, kao što se to preporučuje u institucijama EU. No, mi bismo i sami, radi nas, trebali težiti prema tome. Primjerice, vjerski blagdani u udžbenicima se uvijek predstavljaju kao idilična okupljanja na kojima se mnogo i lijepo pjeva te fino jede. Pritom se takvi sadržaji nikad ne stavljaju u neki kontrapunkt s nečim drugim. Nema ništa lošega u tome da se u nekom udžbeniku iz hrvatskog jezika, u analizi nekog romana ili pjesme, ili u likovnoj umjetnosti u vezi s nekom slikom, predstavi neki čin dobrote u vjerskom kontekstu. No u takvim situacijama ne bi trebalo propustiti naglasiti da dobrota i moralnost nisu isključivo vezane uz religiozno poimanje svijeta. Sve studije koje postoje govore o tome da su moral i poimanje dobra prethodili religiji, kako ljudska empatija postoji neovisno o njoj. Štoviše, mnoge ukazuju na to da religijski pogled na svijet nerijetko suzbija osjećaje empatije prema pripadnicima drugih religija, odnosno da smanjuje toleranciju prema različitosti. Ako djecu kroz sve predmete učite da je dobro vezano uz religiju, dok je ateizam zlo koje kod čovjeka stvara osjećaj beznađa, onda to nije normalna nastava u državi koja proklamira odvojenost Crkve od države.

Naša vjera je činjenica, tuđe su mitovi i legende

Članovi Protagore utvrdili su da se u udžbenicima iz povijesti razne biblijske priče predstavljaju kao potvrđene povijesne činjenice. Tako se spominju imena Isusove majke Marije i oca Josipa, iako ne postoje nikakvi povijesni zapisi iz tog vremena koji bi potvrdili da su oni zaista postojali, a kamoli da su se zaista tako zvali. Iz povijesti se također uči da se Mojsiju na gori Sinaj ukazao bog Jahve te kako je postojanje Duha Svetog činjenica. Primjerice, jedan udžbenik iz povijesti kaže: "U vrijeme cara Augusta u Betlehemu se rodio Isus, sin Marije i Josipa". Trebalo bi spomenuti da iz razdoblja od nekoliko desetljeća u kojima je živio Isus, u više od 130 povijesnih i literarnih zapisa u tom dijelu svijeta nema nikakvih podataka niti spominjanja njegova djelovanja, a još manje o tome kako su se zvali njegovi roditelji. Slično vrijedi i kada se za neki grob tvrdi da je baš Isusov. Naime, u to vrijeme je ime Isus, baš kao i Juda, bilo jedno od najčešćih židovskih imena.
Na sličan način, učenici iz hrvatskog i drugih predmeta uče kako bojati jaja, slaviti Uskrs ili Božić, uče da se uz pomoć molitava i svetaca ispunjavaju želje, da poezija, duhovnost, dobrota i moralnost izviru iz katoličke vjere, itd. Od njih se traži da za zadaću napišu vlastitu molitvu, da potom odaberu nekog katoličkog sveca kao uzor te da obrazlože zašto su baš njega odabrali. Ne znanstvenika nego sveca, iako je poznato da su neki od njih potaknuli ili izvršili prave pokolje.
S druge strane, ostale religije predstavljaju se kao mitovi, legende i nekakve kulturne tradicije: Učenja drugih religija su predaje i tradicije, dok su katolička vjerovanja povijesna istina. Tu se djeci neće reći da uspoređuju katoličku vjeru s drugim vjerama ili s ateističkim pogledima, što bi im omogućilo da stvari sagledaju u nekom realnom kontekstu. U udžbeniku iz prirode i društva, primjerice, nigdje ne piše da u Hrvatskoj žive ljudi koji nisu vjernici. Spominju se samo dominantni katolici i pripadnici drugih vjera. No ako gledate posljednja dva popisa stanovništva, vidite da je udio ateista najviše rastao, gotovo 100 posto. On je trenutačno još uvijek malen, kreće se oko 7,5 posto, no to je ipak druga najveća skupina nakon katolika u Hrvatskoj. Unatoč tome, ona se uopće ne spominje, kao da ne postoji.
Iz Protagore ističu primjer rješenja razvijenih zemalja poput Austrije, koje slično kao Hrvatska imaju konfesionalni vjeronauk u školama. One, uglavnom, uvijek imaju i alternativu kao što je etika, a u nekima postoji samo religijska kultura. U takvim zemljama učenici mogu birati. Naša djeca koja ne žele ići na vjeronauk moraju sjediti po hodnicima. Time su izložena diskriminaciji, ismijavanju pa čak i bullyingu. To što mi imamo, nepošten je i politički nekorektan odnos prema djeci i roditeljima.

Nije jedini problem u onome što se kaže, nego i u onome što se prešućuje!

Spornih vjerskih sadržaja ima čak i u prirodoznanstvenim područjima: Primjerice, kada se govori o Galileu, piše da se morao odreći svojeg učenja, ali nema informacija tko ga je i zašto na to prisilio. O tome da je Giordano Bruno spaljen na lomači, nećete naći ništa. Kad je u pitanju biologija, teorija evolucije uči se na kraju osnovne škole, no prije toga, u svih prvih sedam razreda, djeca uče da ih je stvorio Bog. Kada konačno čuju za evoluciju, zaključit će da su to gluposti, kako oni nisu nastali od majmuna. Problem u znanstvenim predmetima nije samo u onome što se kaže, nego još više u onome što se prešućuje. Slično vrijedi i za pitanje kada zametak postaje ljudsko biće. Naši udžbenici šalju poruke kako postoji jednoglasno slaganje znanstvenika da je to trenutak začeća. No, to nije istina. Djeci bi trebalo priznati da tu ne postoji znanstveni konsenzus. Tako bi dobila informacije iz više perspektiva. Ovako ne uče kako da misle, nego što da misle. A ako se ne uče kritičkom mišljenju, onda neće znati niti kritički razlikovati vjerodostojne informacije od budalaština koje će naći na internetu.

Tolerancija prema različitosti

Prema navodima volontera iz Protagore, u udžbenicima se na neprimjeren način predstavlja i uloga Crkve u NDH. Primjerice, u njima svugdje piše da je Stepinac osudio Jasenovac. Međutim, to je falsifikat. Prije svega, nigdje nećete naći informacije o sprezi Crkve i ustaškog režima. Kao drugo, citat u kojem je Stepinac uistinu osudio Jasenovac nije objektivno prikazan, on je izvučen iz konteksta. Naime, Stepinac je zaista vrlo oštro nastupio te čak tražio i osvetu i odštetu, ali tek nakon što je u Jasenovcu ubijeno sedam slovenskih katoličkih svećenika. On je rekao da je to ljaga na hrvatskom narodu, no on to nikada ni prije niti kasnije nije tako oštro poručio u kontekstu stradanja ostalih: Srba, Židova, Roma, itd. Konačno, postoje povijesni dokumenti iz kojih je vidljivo kako je za te ostale uglavnom tražio nešto bolji tretman, da ih se baš ne trpa u stočne vagone. A postoje i fotografije koje pokazuju da su neki katolički svećenici blagoslovili oružja i oruđa kojima su obavljane egzekucije. Stoga nas ne trebaju čuditi znanstvene studije koje pokazuju da hrvatska djeca danas pokazuju mnogo manje tolerancije prema različitosti nego što je to bio slučaj prije 30 godina. To je rezultat indoktrinacije. Problem tu ne staje. Kako se u našim školama širi vjerska indoktrinacija dobro ilustrira i činjenica da se interdisciplinarna nastava organizira tako da uz nekog nastavnika uobičajenih predmeta, primjerice biologije, drugi gotovo isključivo uvijek bude vjeroučitelj.
Valja spomenuti da državne institucije koje se bave obrazovanjem ne pokazuju značajniji interes za ovakvu vrstu studija.

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu