English
version


 
Neka ovo bude vaša početna stranica.
Stavite ovu stranicu u Favorites.
Cjelovita kurikularna reforma ujedinila Hrvatsku

U proteklih šest mjeseci, od posljednjih izbora, Hrvatska je postala jedinstvena po nekim pojavama ne samo u Europi, nego i u svijetu. Prije svega, prvi put u demokratskoj povijesti, Hrvatska je nakon izbora imala toliko složenu situaciju da niti jedna koalicija ili politička stranka nije mogla samostalno sastaviti Vladu. Uslijedili su dugi, ponekad neizvjesni pregovori prepuni obrata i Vlada je napokon sastavljena. O tome je bilo riječi i u Grafičaru. Svi, pa i sindikalne središnjice očekivali su mnogo od nove Vlade, te se uz osmijeh slikali s novim ministrima.
U pozadini novih kadrovskih rješenja nastavila je rad Ekspertna skupina kojoj je bio povjeren veliki zadatak, odnosno, Cjelovita kurikularna reforma. U trenucima predaha, za vrijeme pregovora o novoj Vladi, Ekspertna skupina dobila je podršku premijera, potpredsjednika Vlade, kao i resornog ministra. Iako se na čelu Ekspertne skupine isticala jedna osoba u osobi njezinog voditelja, ona je okupljala daleko širi krug od više stotina stručnih osoba neposredno iz obrazovanja koji su sve svoje znanje i stručno iskustvo prenosili u dokumente, koji su trebali postati Cjelovita kurikularna reforma. Radili su predano i odano, objašnjavali na terenu ono što rade, a sve za dobrobit budućih naraštaja i iskorak zemlje u svijet znanosti i napretka. Cjelovita kurikularna reforma bila je za sve više od običnog „tijeka“ obrazovanja, ona je za obrazovni sustav značila gotovo tijek života, jer ga je nastojala izmijeniti iz temelja u skladu sa zahtjevima sadašnjosti i budućnosti.

Podrška načelna, ali ne i stvarna

U eri kadrovskih „preslagivanja“ teško je bilo vjerovati da će nova Vlada ostaviti netaknutu Ekspertnu radnu skupinu, odnosno, da će biti prihvaćen njihov jednogodišnji rad na Cjelovitoj kurikularnoj reformi kao dobra osnova za novi obrazovni sustav. Ipak se i u ovom slučaju radilo o Ekspertnoj skupini koja je imenovana od bivše Vlade, a za Hrvatsku je tipično da gotovo niti u jednoj strategiji nema kontinuiteta u provođenju reformi. Svaka nova Vlada (ukoliko nije iste političke orijentacije) počinje s reformama od samog početka, kao da se na njima nije ništa radilo, ili je sve što se radilo bilo pogrešno. Tako su ranije započete i kurikularne reforme koje su se same ugasile s promjenama vlasti. No, ova je, baš zbog širokog konsenzusa, koji je uspjela stvoriti u svim društvenim skupinama, bila za sve obećavajuća. Prije svega, Cjelovita kurikularna reforma u startu je zadobila podršku obrazovnih radnika, roditelja, poslodavaca, sindikata, crkve i mnogih drugih važnih institucija. Stoga je njezino „rušenje“ i „gašenje“ trebalo biti mnogo sofisticiranije, s odmakom od politike, pa je prebačeno na visoku politiku i visoku struku, koja je, eto, našla niz manjkavosti, pa je predloženo da se Ekspertna radna skupina proširi sa deset novih članova. Dakle, načelna podrška koju je Ekspertna radna skupina dobila u siječnju 2016. g. nije bila formalna i stvarna, jer su se pojedine stručne skupine i pojedini političari paralelno pripremali za njezino zaustavljanje. No, na ono što je uslijedilo, vjerojatno nisu računali.

Zahtjev za razrješenje Ekspertne skupine

Prateći političke osvrte pojedinih čelnika iz vlasti i istovremeno neosiguravanje osnovnih uvjeta za nastavak rada na Cjelovitoj kurikularnoj reformi te nedovoljan angažman resornog ministra u borbi za oživotvorenje reforme obrazovanja, Ekspertna skupina je shvatila da u takvim uvjetima nastavak rada neće biti moguć. Stoga je cijela Ekspertna skupina zahtijevala očitovanje resornog ministra kojim će im dati javnu podršku, a u protivnom, zatraženo je razrješenje svih članova Ekspertne skupine. U ime Ekspertne skupine istupio je njezin voditelj, koji je na sebe preuzeo najveću odgovornost za učinjeno, ali i za kraj rada. Resorni ministar je popustio pritiscima politike i odšutio umjesto podrške. Voditelj Ekspertne skupine je ostao dosljedan do kraja, tražeći razrješenje, uz prethodnu zahvalu stručnim radnim skupinama na terenu kojih je bilo preko 500. Iako su tada neki odahnuli, misleći da je svemu kraj, prevarili su se. Bio je to početak najvećeg bunta naroda protiv nametanja političkih ideologija i oduzimanja budućnosti mladim naraštajima.

Masovni prosvjedi „Hrvatska može bolje!“

Trebalo je samo nekoliko dana za organiziranje prosvjeda kojim se političarima prenosi poruka da je upravo u obrazovanju naša budućnost. Prosvjed je bio zakazan 1. lipnja 2016. g. na središnjem trgu u Zagrebu, ali i u Rijeci, Puli, Osijeku, Splitu. Ono što nije viđeno u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina, bio je upravo ovaj masovni prosvjed. Spontano okupljanje građana za više ciljeve od politike, za obrazovanu i uljuđenu Hrvatsku, za demokraciju i kulturu, za zemlju znanja i svjetla, a ne mraka i korupcije, za zemlju mladih i prosperiteta, a ne umirovljenika i straha, za zemlju razvoja suvremenih tehnologija i napretka, a ne za zemlju koloniju i utočište tuđih zastarjelih tehnologija. Ovaj prosvjed nastao je zbog unutarnjeg zova u građanima, koji se odupire političkom formiranju svijesti i savjesti, političkom nastojanju vraćanja u prošlost i obespravljenosti na kreiranje vlastite budućnosti. Dostojanstvo koje je obuzelo oko 50.000 prosvjednika, bez ijednog najmanjeg rizika, govori više od svih govornika koji su na prosvjedu javno istupili. Napisani transparenti i govori iz srca, toliko su odzvanjali da se činilo upravo nevjerojatnim da desetine tisuća ljudi misli i diše kao jedan. To je bila ona prava iskra demokracije, spontana i bez straha, kakva Hrvatskoj treba. To je snaga i pobjeda uljuđene demokracije nad prevrtljivom i neiskrenom politikom. To je bio početak borbe za građansku Hrvatsku, za njezin razvoj i budućnost. Podrška reformi obrazovanja koja je bila prepoznata u riječima mnogih govornika predstavljala je podršku znanju protiv svakog oblika primitivizma i političkih pritisaka, ma od koje strane on dolazio. S prosvjednog skupa u Zagrebu prema političarima su odaslana četiri ključna zahtjeva i to da:
- se vjeruje obrazovnim radnicima i procesu Cjelovite kurikularne reforme, bez pritisaka, intervencija i cenzura;
- Hrvatski sabor jednoglasno donese zaključak o podršci ovoj reformi i da se odbaci zaključak saborskog Odbora za obrazovanje o preuzimanju Ekspertne radne skupine;
- Hrvatski sabor donese Rezoluciju o obrazovanju kao nacionalnom strateškom interesu;
- Vlada i nadležno ministarstvo osiguraju novac i autonomiju za provedbu reforme.
Iako su među govornicima na tribinama bili mnogi sindikalisti, sam prosvjed je bio prosvjed nezadovoljnih građana koji su branili svoje pravo na drugačije obrazovanje u skladu sa zahtjevima 21. stoljeća.
Na prosvjedu su se redali govornici, a njihove riječi su upijali prosvjednici. Bilo je tu profesora, učenika i studenata, roditelja, baka i djedova, bilo je tu i „lijevih“ i „desnih“, bivših visokih političkih dužnosnika, znanstvenika i radnika, bilo je tu raznih društvenih skupina, ali svih jedinstvenih u jednom: „Hrvatska može bolje!“ Kako? Mnogi govornici su željenu budućnost uobličili u nekoliko rečenica, od kojih valja istaknuti one koje su popraćene masovnim pljeskom prosvjednika: „Podržavam reformu, zato sam ovdje. Mislim da je zaista vrijeme da se obrazovni sustav promijeni i da se okrenemo više kreativnosti. Ovo što su napravili u pripremi reformi treba poštovati, to su ljudi koji žive za obrazovanje i mlade ljude“ (bivši predsjednik RH, Ivo Josipović ). Zatim: „Ovo je prvi put kako su učitelji, nastavnici i profesori iznjedrili dokument koji nadu pretače u stvarnost“ (rekla je Ana Hinić), a iz gomile prosvjednika odjekivale su riječi: „Ne trebaju nam slatke riječi političara, trebaju nam njihova djela! O, ministre! Dok ste vi spavali, učitelji i nastavnici su radili! Naš obrazovni sustav uopće nije loš… nekad bio, a danas je zastario! Mi brijemo na budućnost, na sutra, na klince! Nismo potonuli u beznađu, nećemo zašutjeti!“ i mnoge druge. Na kraju je prosvjed završio dostojanstveno, kao što je i počeo, pjesmom svih prosvjednika.

Odjeci prosvjeda

O prosvjedu, kao izrazito „kulturnoj pobuni za reformu obrazovanja“, pisali su svi mediji u Hrvatskoj, regiji, pa i u svijetu. Prosvjed s oko 50.000 sudionika, bez izgreda. Samo odobravanje pljeskom i pjesma. Za današnju službenu politiku nestvaran i nedostižan način političkog dijaloga. To je Hrvatska kakvoj težimo. Iako su poruke s prosvjeda bile tako glasne i jednostavne da su morale ući u uho svakog političara, prosvjed nije pokrenuo kotač reforme obrazovanja u pravom smjeru. Kao da se čekao taj 15. lipnja 2016. g. (kada članovima Ekspertne skupine ističu ugovori). Dan prije isteka Ugovora iz ministarstva je ponuđeno da stručne radne skupine koje su bile izuzete iz nastave (njih 47) nastave rad na Cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovanja, a ostale, koje su sudjelovale u radu iz nastave nisu pozvane. Očito, ignoriranje volje građana se nastavlja, kao da ničega nije niti bilo. No, tu nije kraj. Ohrabreni masovnom podrškom građana, već je zakazan termin za novi prosvjed na Markovom trgu. Moto novog prosvjeda je i dalje isti: „Hrvatska može bolje i izborit ćemo se da od sada za to bude političke volje!“ Ujedinjeni sindikati i građani mogu postići sinergiju na zajedničkom cilju za bolju budućnost svih. Ovaj put bili su angažirani sindikata iz obrazovanja, a drugi put će to biti sindikati iz drugih resora. Nije vrijeme za podjele ma od kuda one dolazile. Građani mogu sve. Politika bi trebala osluškivati građane i ponašati se u skladu s njihovim potrebama, a ne obrnuto. To je demokracija kakvoj težimo i kojoj se nadamo u budućnosti.

 

Verzija za ispis Povratak na prethodnu stranicu